Počinje novo doba Srbije. Baš tako ocenio je Tomislav Nikolić svoj predsednički debi, nakon primopredaje dužnosti na Andrićevom vencu. Skromno? O tome ćemo kasnije, pre nego sa ocenom moraćemo sa jednim opisom. Primopredaja koja je označila novo doba obavljena je, naime, sa osobom koja je u tome času privatni građanin, a ne sa onom koja je bila stvarni šef države.

Ne zbijamo šalu. Zašto se sve to tako odigralo, kao komedija zabune, nije posve jasno, osim ako u čitav događaj ne uključimo faktor posttraumatskog stresa koji je mogao imati uticaja na obe strane, pa da se one onda zaborave preko svake mere. Konfuziju je pojačalo naglašavanje da je primopredaja izvršena mirno. Dobro, Nikoliću je dosta rata, ali kao da Živković nije razdužio kancelariju sa Koštunicom, ili Koštunica sa Cvetkovićem, ili – čak – i Milošević sa Koštunicom, koji je posle loma, takođe mirno saopštio svome nasledniku i narodu kako će se otada baviti svojim unukom Markom, itd. E sad, imamo tu jedan zanimljiv paradoks: da je nešto što je krenulo naopako vrednovano kao veliki trenutak istorije. Povest jeste puna primera bonapartističkog samoljublja, ali evo ga tu gde smo ga možda najmanje očekivali. I Tomislav bi Nikolić, naime, da se priključi onima od kojih su počinjali novi kalendari.

Ko bi rekao! Ovde je ta mantra napuštena, ali ovih dana nije bilo značajnijih zapadnih novina koje nisu navodile Nikolićev popularni nadimak Grobar kao njegovu robnu marku. Undertaker. Vojvoda, barbarogenije, magistar lampeka iz Bajčetine – sve su ove titule prikazivale ne samo biografiju, nego i karakter. I da je to o novom dobu Srbije rekao iko drugi a ne čovek takve prošlosti i takvih svojstava, bilo bi ne samo uverljivije, nego i manje karikatura nego što jeste. Ovako! Bolje da ne objašnjavamo.

Ono što je najavilo tu novu epohu Srbije jesu bile Nikolićeve javne garancije za Tadićevu bezbednost. I to što ga je na ispraćaju iz Dvora recimo uhvatio pod mišku. Ne znamo, da li još nešto. Ova neočekivana dobrota – koja je, ako smo dobro primetili, očarala javnost – bila je, međutim, antiustavna. Antiustavna dobrota? Nije smešno koliko izgleda. Ponovo, naime, stara priča sa Andrićevog venca, i na nju hoćemo s mesta da ukažemo, dok ne procveta: odlučivanje se, naime, uzima iz ruku nadležnih institucija, predsednik hoće da bude sve i svja. Uradiću ovo, uradiću ono, govori skoro bez prestanka i Nikolić. U tome stilu, amblematično – kao da je on sam i vlada i parlament, i sud i udba – najavio je i brisanje nekih zakona. Pa sad, staro ili novo doba, odlučite sami.

Nestrpljiv, dakle, da kroči pravo u istoriju, Nikolić je odmah krenuo da prepravlja ne samo Srbiju, nego i svet. Evo vam kratkog spiska poteza koje je povukao dok je još kao president elected čekao zakletvu i inauguraciju. (Da mu usvojimo zahtev, i da ne idemo, kako veli, deset-petnaest godina unazad.)

Hteo je, na primer, pošto-poto da vidi Merkelovu pre nego što otputuje u Moskvu. Malo detinjasto, malo seljački – nema te diplomatije, naime, koja bi mu to, onako politički friškom, mogla spakovati. Tek Moskva! Izjava Putinu da bi ga samo on, Putin, mogao pobediti u Srbiji, besprimerno je vazalska, u državama i nacijama koje drže do sebe i svoga ponosa, proizvela bi konsternaciju. (Ovde, naravno, ništa.) Ni od koga autorizovan za tako nešto, zakleo se usred Rusije da Srbija neće u NATO. Obećao je parlamentarnu raspravu o priznavanju nezavisnosti Abhaziji i Južnoj Osetiji, i već izazvao diplomatski spor sa Tbilisijem. Najavio je tamo (da li pred Bogoljubom Karićem i Mirom Marković?), da je spreman – on, predsednik svih građana – stati među one koji bi radili na preispitivanju mesta i uloge Slobodana Miloševića. Pritom, sudbina Julije Timošenko, na primer, nije ga se – njega, evropejca – naročito dojmila, pa je, upitan o tome, zadržao rezervisanu, principijelnu, poziciju nemešanja u unutrašnje stvari druge države.

Vratimo se opet, malo, kući. Crnogorcima je u međuvremenu priznao državu, ali ne i naciju. Hrvatima je uzeo pa vratio Vukovar. Itd. Majstor-kvariš! Priznajte, imate utisak da gledate ne Tomu Nikolića, nego Čarlija Čaplina. Naravno, u Velikom diktatoru.

Sve se ovo – možete li zamisliti – desilo u pet dana. Ali, toga ima (da se dešava) još ciglih pet godina! Treba verovati da će Nikolić ipak malo usporiti. Govor prilikom polaganja zakletve jeste bio prilika. Nije iskorišćena. Navada da sve prepravlja i preokreće nije ga prošla, pa je, naravno, manje ličio na predsednika a više na nekog vođu revolucionarnog komiteta. Hajd što je većini u parlamentu držao lekciju o odgovornosti za krizu Srbije, ljude je, uopšte uzev, više plašio nego ohrabrivao, više je pretio nego podsticao, sejao je depresiju umesto razumnog optimizma. To svakako nije bio pitomi Nikolić iz kampanje. (Te pisce govora on je očito otpustio.) I, ni traga od one samilosti ispoljene tokom primopredaje predsedničkih dužnosti.

Baš bi bilo zanimljivo sad videti ambasadore koji su se onoliko trudili oko njega; naročito britanskog, koji ga je u kritičnim danima lažne afere o lažnoj krađi glasova vratio u izborni proces. Kome treba takav Nikolić? To su odmah došli da na licu mesta ispitaju, recimo, savetnici nemačke kancelarke i hrvatskog predsednika. Hrvati su posebno agilni: i pre Tadićevog pada Tadićeva prijateljica Pusić uspostavila je vezu sa Nikolićevim ljudima.

Prerano je, dabome, za gornje pitanje, ali ono će brzo doći na dnevni red ako se stvari nastave razvijati u ovom pravcu. Ameriku interesuje Kosovo, Evropu korupcija, Srbiju ekonomija. U dve od ove tri sfere predsednik nema nadležnosti. Bez saveznika, on nije ništa ni u toj u kojoj ima određena prava, i u kojoj se nalazi recimo Kosovo. (Tadić mu ga je već velikodušno gurnuo u krilo.) Nikolić je krenuo kao Marko u oranje drumova: za dramu Srbije koja čeka pred vratima, poželeće saveznika, ali – nastavi li ovako – saveznika nigde biti neće.

Budite iskreni, zar ste bolji početak i očekivali? Verovatno nisu ni Nikolićevi simpatizeri iz tzv. Druge Srbije koji su naprasno poklonili poverenje svom nekadašnjem dželatu. Ali, svejedno, Srbija kao da se malo po malo miri sa tim da joj je on predsednik. Nema glasa da je, na primer, ijedan jedini srpski diplomata vratio mandat. Pokrajinska prosvetna inspekcija ne izlazi sa svojim nalazom o Nikolićevoj diplomi, kao da sastavlja roman, a ne nekoliko stranica izveštaja. Boško Jakšić veliča narodni genije koji je prepoznao slobodu nasuprot diktature, i razbija na buljuke Tadićeve službenike tek izbačene na ulicu. Dobrostivi Basara Nikoliću daje titulu Njegovo Blagorodije. Čak i Blic izgleda da se opušta. A i ovaj autor onda počinje pitati samoga sebe: šta čeka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari