Oznaka avatar manje je poznata u laičkim krugovima. Poreklom iz indijske mitologije, avatar je manifestacija božanskog na zemlji, svojevrsni „silazak“ boga sa neba, kako bi u određenoj fizičkoj, a uglavnom ljudskoj formi, hodio zemljom.

Najčešće se odnosi na indijskog boga Višnu, kako je opisano u starom indijskom spisu Bagavad Gita. Iako se prvenstveno odnosi na likove iz indijske mitologije, reč avatar predstavlja adekvatnu skicu bilo koje religijske stvarnosti. Isus Nazarećanin, primera radi, zasigurno je jedan od najpoznatijih avatara na planeti Zemlji, dok je ovaj pojam i sam doživeo mnoge inkarnacije u modernoj epskoj i naučnoj fantastici. Pored pet knjiga epske fantastike iz Avatar serijala autora Ričarda Olinsona, Džejmsa Laudera i Troja Deninga iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, kao i čuvenog lika Gandalfa iz Tolkinovog Gospodara prstenova (niži bog, Majar, koji je bačen u Srednju zemlju), najnovije filmsko ostvarenje Džejmsa Kamerona, Avatar, danas je možda najzaslužnije za instant-popularizovanje ovog termina.

Neki teolozi i rani filozofi i sociolozi pokušali su da definišu religiju kao „odnos čoveka prema božanskom“. Savremeni, više naučno orijentisani filozofi i antropolozi tu definiciju su promenili, rekavši u suštini da je religija „čovekov pokušaj da ostvari odnos sa božanskim“, implicitno, ali efektno naglašavajući jalovost istog. U najranijim religijama, kako su ih opisali Tajlor, Frejzer, Malinovski i drugi, primećujemo da je odnos prema duhovima najvažnija instanca, takozvani animizam: smatranje da iza fizičke realnosti postoji još jedna, metafizička, idealna, spiritualna. Svojevrsna supkategorija animizma jeste šamanizam, koji je određeni broj individua, za koje se smatra da poseduju upravo tu specijalnu povezanost sa božanskim, uzdigla na više stupnjeve društvene hijerarhije (šamani). Obožavanje predaka (tj. njihovih duhova) vrlo je karakteristično za ovaj stupanj razvoja religije takođe. Takav šamanizam vidimo i u filmu Avatar, gde domoroci planete Pandore, Na’vi, obožavaju svoje pretke i prirodu; za pretke čak smatraju da „žive“ dalje u okviru vaskolike prirode. Ljudima – antagonistima u ovoj priči – to izgleda smešno, čak i primitivno, kao da i sami ne čine slične stvari u obožavanju magičnih bića na nebu. „Gde god baciš štap, pogodićeš nešto sveto“, kaže jedan od vođa ekspedicije koja, poput španskih hrišćana u pohodu na Južnu Ameriku i pljačku zlata, kreću u pohod na Na’vije i minerale koji se nalaze na njihovim teritorijama, bez ikakvih moralnih skrupula. Mistični odnos koji Na’vi, pak, imaju sa svojim okruženjem, sa prirodom, za razliku od ljudi – realan je.

Dok su ljudi umislili da sami imaju duše, da njihovi preci (kao i oni sami) nastavljaju da žive posle smrti, dok su sami sebe, na osnovu nusprodukta biološkog funkcionisanja mozga (kako objašnjavaju Pinker, Kirkpetrik, Tubi, Kosmajdesova i mnogi, mnogi drugi), ubedili da postoji nekakav spiritualni svet „iza“, „iznad“ ovog stvarnog i jedinog, na Pandori ovaj svet odista postoji. Dr Grejs Ogastin (koju portretiše uvek fenomenalna Sigurni Viver) došla je do zaključka kako postoji biohemijska povezanost između Na’vija, životinja i same prirode, te da je ono što oni smatraju spiritualnim u stvari čista fizička realnost! U jednom neverovatnom kopernikanskom obrtu, ispostavilo se da su ljudi ti koji izmišljaju nepostojeće entitete i smatraju ih svetim, dok su Na’vi uradili obratno – otkrili su stvarne fizičke instance prema kojima su ostvarili svojevrstan mistični odnos. Upravo to je glavno oruđe naučne fantastike, velelepne grane književnosti koja je iznedrila velikane poput biohemičara Ajzaka Asimova i fizičara Artura Klarka – jukstapozicija dihotomičnog odnosa instanci ljudskog i ne-ljudskog (ne neljudskog), kako bi se otkrilo šta je „ljudsko“ u odnosu sa onim što nije. Iako je za uspeh Avatara najverovatnije zaslužna njegova imresivna epskost i vizuelna fantazmagorija, kao i vrhunac animacije, možemo se nadati da je neko primetio i dublji sloj, da je prevazišao površinski sloj forme (iako je on, za razliku od nauke, u umetnosti suštinski) i dopreo do sakrivene suštine, za koju se danas čini da baš svako ume da je razotkrije.

Svaka čast Džejmsu Kameronu.

Autor je lingvista, magistar evropske kulture i odgovorni urednik žurnala Humanicus (www.humanicus.org)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari