Jirgen Habermas, jedan je od najvećih mislilaca našeg vremena. Radovi tog nemačkog filozofa temeljno su izmenili shvatanje društva, komunikacije, jezika, etike, demokratije, istine i istinitosti. Njegovi radovi prevedeni su pre više od dvadeset godina i izučavaju se svuda u svetu, na mnogim univerzitetima.

Njegovi stavovi o Evropi i Evropskoj uniji na odlučujući način uticali su na proces ujedinjenja Evrope. U okviru priprema za program Pečuj, kulturna prestonica Evrope 2010, osamdesetogodišnji Habermas učestvovao je, 14. maja ove godine, na konferenciji koja je njemu posvećena, u organizaciji Univerziteta u Pečuju. Tom prilikom, on je za budimpeštanski dnevni list Nepsapadšag govorio o tome kakvu budućnost Evrope želi, zašto misli da su evropski političari kukavice. Govorio je i o evropskoj javnosti, kao i o tome kako vidi krizu u Iraku i Avganistanu. Plave strane prenose najzanimljivije delove tog intervjua.

Smatraju vas duhovnim ocem Evropske unije. Da li ste zadovoljni svojim „detetom“?

– To je preterano reći. Ja nemam nikakvih političkih zasluga u stvaranju Evropske unije. Za Saveznu Republiku Nemačku ona je od 1989. postala glavna tema i to iz nacionalnih, evropskih i internacionalnih razloga. Samo je evropska svest mogla da sačuva opravdanu radost zbog nacionalnog ujedinjenja od lažnog, nacionalističkog preterivanja. Isto tako istorijska podeljenost zemalja mogla je biti prevaziđena samo u okviru EU. Samo politički i ekonomski ujedinjena Evropa, koja je sposobna da deluje na spoljnopolitičkom planu, može da potvrdi specifičnost svojih raznovrsnih kultura i da ostvari program društva socijalnog blagostanja u današnjoj, multipolarnoj svetskoj zajednici, u kojoj SAD igraju glavnu ulogu, ali ne više kao supersila koja vlada svima. Svakako da je Evropa danas u prilično teškom stanju. Doduše njeno proširenje na istok predstavlja veliku sreću; to je veliki učinak i od koristi je za sve nas. Međutim, 15 država članica moralo se pripremiti za takvo proširenje. Danas je potrebno da Lisabonski sporazum nadoknadi propušteno. Pa čak i ako se uspe u tome – čemu se nadam – da institucije 27 i potom 28 zemalja, učine zajednički rad povezanijim i efikasnijim, i dalje će građanima EU biti strana. Dosad je ona bila projekat koji su pospešivale vlade. U međuvremenu je Unija postala isuviše složena da bi mogla da se širi mimo volje građana. Kao elitni projekat evropska politika ne zna izlaz iz situacije u kojoj se našla. Zbog toga je došlo i do iscrpljenosti. Velika Britanija se već suprotstavlja. Berluskoni je noćna mora. Ali, isto tako ne dolaze više podsticaji ni iz Nemačke i Francuske.

Kako bi se mogao probuditi interes građana za Evropu?

– Po mome mišljenju trebalo bi da političke partije zasuču rukave, da iziđu na tržište, da se ne plaše rizika da građane Unije zapitaju kako oni zamišljaju budućnost Evrope. Drugo, lavinu rasprava bi izazvala tri pitanja: Da li Evropa treba da ima zajedničku spoljnu politiku? Da li EU treba da dobije neposredno izabranog predsednika? Da li društveno-privredne politike zemalja članica treba da budu čvršće međusobno povezane i postepeno harmonizovane? U zapadnim zemljama za građane evropski izbori i referendumi nisu ništa drugo do prilika da izraze svoje nezadovoljstvo prema vlastitim političarima. Skoro da ne dopire do javne svesti da pri tome oni ipak šalju još nekoliko političara u evropski parlament u Strazburu, i da odlučuju o evropskom ustavu, do kojeg se teškom mukom došlo tokom jednogodišnjih pregovora. Začudio bih se ako bi u Mađarskoj bilo drugačije. Političke partije služe nacionalističkim predrasudama tako što za sve što je neprijatno optužuju „Brisel“. Ja smatram kukavičlukom kada političari populistički menjaju svoje mišljenje kako vetar duva, umesto da argumentima oblikuju javno mnjenje.

Možda su političari pametni. Oni znaju da će doći do dobro plaćenih mesta u parlamentu ako ističu nacionalne interese!?

– Oni i treba da zastupaju interese svojih birača. Ali, na politici braće Kačinski u Poljskoj se vidi da nacionalna bezobzirnost proizvodi probleme. Nemačka je imala sasvim drugačije iskustvo. Mi Nemci profitirali smo od Evrope, ne iako smo, već zato što smo – naravno i iz istorijskih razloga – radije vodili uzdržanu politiku, te smo često popuštali u cilju postizanja nekog evropskog kompromisa.

l Sve ovo zvuči pomalo utopistički, ali je tačno i to da bi pre šezdeset godina san današnje Evropske unije takođe izgledao utopistički. Iz rečenog, sledi li da vi mislite da bi trebalo prevazići nacionalne granice prilikom izbora za evropski parlament, te bi tako mogli mađarski birači glasati za baskijske i valonske kandidate?

– Ne, svaka zemlja mora da odredi sopstvene političare za zajedničke institucije. Ali, evropske teme, o kojima oni odlučuju, moraju da budu pravovremeno predmet javne rasprave u svakoj zemlji ponaosob. Ne bismo smeli evropsku javnost da zamislimo hijerarhijski kao jedan novi sloj iznad nacionalnih javnosti. Reč je o umrežavanju samih ovih javnosti. Nacionalne novine i mediji moraju se otvoriti jedni za druge, tako da se, na primer, Nemci upoznaju sa time koje se rasprave vode u isto vreme o istim temama u Budimpešti, Parizu, Varšavi ili Londonu i obrnuto. Iste novine i kanali, koji danas izražavaju lokalne stavove i perspektive, moraju svoje membrane šire da otvore, i dopuste da širi informacioni tokovi u njih uviru i iz njih izviru.

Oni moraju da ohrabre svoje čitaoce, slušaoce ili gledaoce, da se prenesu u stavove i perspektive drugih zemalja sa kojima njihova vlastita zemlja već duže vreme gradi političku zajednicu. To, naravno, važi pre svega za intelektualce. Izuzetno obrazovane nacionalne kulture u Evropi mogu razvijati svoje neprocenljivo bogatstvo, samo ako se ne zatvaraju uskogrudno jedne od drugih, nego ako paze na osobenosti svake od njih ponaosob. One ne moraju da se vole, već treba da se međusobno poštuju. To je daleko lakše, ukoliko se kod kuće odnosimo liberalnije prema razlikama između etničkih grupa i kulturnih oblika života.

Vi često ističete značaj kvaliteta štampe, velikih nadregionalnih novina, i uvek dodajete da bulevarska štampa ne doprinosi razjašnjenju problema. Državni mediji, pak, mogu postati plenom političkih partija i privrednih interesnih grupa?

– Donedavno su u demokratskim zemljama Zapada, nadregionalne dnevne novine i nedeljnici bili vodeći mediji, koji su, doduše, zastupali određenu političku liniju, ali čije su redakcije radile nezavisno. Pretpostavljam da vaše novine spadaju u tu kategoriju. Ali, pod pritiskom profita medijskih magnata, kao što je Murdok ili Berluskonijeva televizijska kompanija, koji je na skandalozan način svoju privrednu moć čak neposredno pretvorio u političku – drastično se promenila slika i to pre svega u SAD, ali takođe i u Velikoj Britaniji i Italiji. Prodor reklama, konkurencija interneta, promenjene čitalačke navike jesu faktori, koji su zajedno uzeti doveli do toga da se klasična štampa nađe u ekonomskim teškoćama. Smatram da je to razvoj, koji je alarmantan, jer nestankom kvalitetne štampe, od koje žive politički programi televizije, presušuje diskurzivna žila kucavica javnosti. Time se dovodi u pitanje slobodoumno, demokratsko obrazovanje volje. U takvoj situaciji predložio sam, pre izvesnog vremena, da se razmisli o modelima stipendiranja ili o javno-pravnom modelu pomoći iz poreskih prihoda ili taksi. To je nešto sasvim drugo od „državnih medija“, o kojima vi govorite. Prilikom ovakvih eksperimenata radi se o nerešenom pitanju, kako da se novine – u pravnoj formi privatnog vlasništva, a nisu više u stanju da se izdržavaju – spašavaju javnim subvencijama, a da se pri tom spreči uticaj i mogućnosti mešanja politike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari