Antizapadnjaštvo, nacionalizam, ideološka isključivost, odanost Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, homofobija, animozitet prema liberalnim vrednostima i antisemitizam, navedeni su kao zajednički programski elementi neonacističkih organizacija, u izveštaju MUP Srbije i Odbora za bezbednost parlamenta Vojvodine, prvom zvaničnom dokumentu kojim je otvoren put njihovoj pravnoj zabrani. U tom izveštaju iz decembra 2005, neposredno nakon čuvenog incidenta na antifašističkoj tribini na Filozofskom fakultetu, upravo ustavno zabranjen Nacionalni stroj je opisan kao tajna „rasistička, šovinistička i antisemitska internacionalna organizacija“ koja je aktivna u 18 zemalja.


Od ovog izveštaja do odluke Ustavnog suda Srbije o zabrani Nacionalnog stroja, dogodilo se ne samo više sudskih postupaka protiv njegovih članova, među kojima je najpoznatiji slučaj vođe Gorana Davidovića Firera (od bekstva u inostranstvo, izručenja sve do izlaska iz zatvora prošlog oktobra), nego i izvesno profilisanje i dolazak na političku scenu ove i srodnih organizacija i grupa. U izveštaju su još pomenuti Krv i čast i Rasni nacionalisti, ali i Obraz koji je svrstan u klerofašističku organizaciju, i trenutno je uz Pokret 1389, sledeći „kandidat“ za zabranu.

Iako su odluku USS o zabrani Nacionalnog stroja 2. juna pozdravili gotovo svi važniji politički i pravni akteri na javnoj sceni, ističući da je reč o istorijskom presedanu bez koga nema uređenog društva, ne treba izgubiti iz vida da je postupak pred ovom instancom trajao skoro tri godine. Tužilac Slobodan Radovanović prethodno je, 14. oktobra 2008, podneo zahtev za ustavnu zabranu, u kome je, između ostalog, naveo da Nacionalni stroj deluje kao „tajna politička organizacija“, zvanično nema vođu, prostorije, a ni članstvo, ali svoje delovanje koristi za izazivanje nacionalne i verske mržnje zabranjene Ustavom Srbije.

Konačnoj odluci USS prethodila je dvosatna rasprava sudija u kojoj su se čuli različiti stavovi, od onih koji su poredili stavove Nacionalnog stroja sa tada aktuelnim istupom Larsa fon Trira na Kanskom festivalu – danski režiser izjavio je pa demantovao da saoseća sa Hitlerom – pa do toga da zabrana ne sme biti deklarativna, već da je moguća samo ako i druge državne institucije sarađuju i delaju na primeni odluke USS.

Nakon saopštenja USS o zabrani, međutim, gotovo sve trenutne reakcije fokusirale su se i na to da li predstoji još ustavnih zabrana organizacija i grupa čije je delovanje inkriminisano.

„Pozdravljamo pobedu demokratije do koje se došlo minijaturnim koracima i uz veliku neodlučnost sudske vlasti. Ali, jedna lasta ne čini proleće. Treba zabraniti i Obraz i slične organizacije“, rekao je Nenad Čanak, lider LSV.

On je dodao da je Nacionalni stroj samo jedna od organizacija koje moraju biti uklonjene iz mogućnosti legalnog delovanja, „ukoliko želimo da Srbija koliko-toliko dobije izgled civilizovane zemlje“. Čanak je i zatražio da budu otkriveni i inspiratori i politički nalogodavci neonacističkih, klerofašističkih i rasističkih organizacija. Nije jasno da li je on tu pre svega mislio na Srpsku radikalnu stranku, jer je LSV više puta tražila njenu zabranu, poslednji put pre šest meseci, reagujući na izjavu radikala Milorada Mirčića, koji je na pres konferenciji uporedio zbivanja u Vojvodini sa dešavanjima u Crnoj Gori pre proglašenja nezavisnosti.

„Najnovija izmišljotina o odvajanju Vojvodine po crnogorskom modelu nastavak je te ’dušebrižničke’ politike SRS zbog koje su Vojvodinu napustile desetine hiljada pripadnika hrvatske i mađarske nacionalne zajednice“, saopštila je LSV i pozivala Ustavni sud Srbije da razmotri mogućnost ukidanja SRS.

Mogućnost zabrane radikala je laički gledano teoretska jer uprkos retorici, skupštinskim ekscesima i izvesnim mračnim i nedovoljno razjašnjenim momentima stranačke istorije iz devedesetih (recimo, tada čuven a sada davno zaboravljen slučaj ubistva Paske Jović, supruge istaknutog nekadašnjeg radikala, koji je za taj zločin optuživao lidera SRS Vojislava Šešelja), radikali gotovo nikada nisu imali ulične nerede, niti su direktno proizvodili nasilje na svojim skupovima. To balansiranje na ivici nije bilo slučajno i nije uvek bilo održivo – u parlamentu je pre par godina radikalski poslanik nokautirao naprednjaka, ali bez sudskog epiloga. Čak se i sukobi sa policijom u leto 2008, posle hapšenja Radovana Karadžića, kada je stradao demonstrant Ranko Panić, mogu podvesti pod problem vođstva – tadašnji predvodnici radikala, Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić uskoro su osnovali novu stranku – i eventualno svaliti na „ubačene elemente“.

To je, doduše, ove nedelje pokušao da učini i radikal Boris Aleksić saopštivši da je za nerede na mitingu SRS 29. maja, protiv hapšenja Ratka Mladića, odgovoran Vučić, koji je to organizovao ništa manje nego u dosluhu sa šefom kabineta predsednika Srbije Miodragom Rakićem.

Bez pravljenja direktnih paralela, valja podsetiti da je odluci USS o zabrani Nacionalnog stroja prethodilo prvo rešenje o prihvatanju krivice za izazivanje rasne, nacionalne i verske mržnje, doneto aprila prošle godine u Višem sudu u Novom Sadu. Pripadnik Nacionalnog stroja D. P. priznao je da je izazivao mržnju, tokom antifašističkog skupa, Stop fašizmu 7. oktobra 2007. i za to je osuđen na godinu i šest meseci zatvora. Šestorica ostalih optuženih okrivljeni su za nasilničko ponašanje. Do incidenta 7. oktobra 2007. došlo je u trenutku kada su učesnici antifašističkog skupa Stop fašizmu prolazili pored Doma Vojske Srbije sa restoranom, u kojem je sedela grupa „strojevaca“. Nekolicina njih, među njima i Davidović, došli su do gvozdene ograde, pozdravljajući nacističkim pozdravom. Kamenica koja je poletela prema „strojevcima“ iz kolone građana, po svemu sudeći je bila „okidač“ za incident, u kome je bilo povređenih.

Kad je u pitanju eventualna zabrana 1389 i Obraza, stručnjaci smatraju da će USS imati pregledniju situaciju od slučaja Nacionalnog stroja jer su oba udruženja registrovana, što se navodi i u zahtevu tužilaštva za njihovu zabranu. U zahtevu su pobrojani incidenti u kojima su učestvovali pripadnici ovih organizacije, kao i pojedine javne izjave njihovih predstavnika, što bi trebalo da predstavlja osnov za traženje zabrane.

Odluka

„Sud je zabranio upis u registar udruženja, odnosno političke stranke sa programskim ciljevima ili nazivom Nacionalni stroj. Sud je zabranio navedenoj organizaciji da deluje, promoviše i širi svoje programske ciljeve i ideje. Državni i drugi organi i organizacije dužni su da u okviru svojih nadležnosti i ovlašćenja preuzmu mere u cilju sprovođenja ove odluke“, navodi se u odluci najviše sudske instance u Srbiji.

Zahtevi NVO

Grupa nevladinih organizacija Građanska Vojvodina zatražila je od Saveta RRA inicijativu da smeni člana UO RTV Dalibora Bubnjevića, za koga je navedeno da je „pomagač“ zabranjene neonacističke organizacije Nacionalni stroj. „Zakon je jasan: članove UO bira i razrešava RRA. Ustavni sud je zabranio nacističku organizaciju, a Savet RRA treba da primeni odredbe Zakona o radiodifuziji i da na zakonom predviđen način odmah smeni promotera Nacionalnog stroja iz Upravnog odbora RTV“, navodi se u tekstu inicijative, što je prvo javno zabeleženo pozivanje na ovu odluku USS. U Građanskoj Vojvodini tvrde da je Bubnjević bio šef marketinga knjige Slučaj nacionalni stroj, čiji je autor Goran Davidović. Bubnjević je prethodno najavljujući tužbe za klevetu, naveo da je njegovo ime u impresum knjige dospelo slučajno i da nikad nije radio za izdavača Art-Projekt.

Navijačke grupe

Marta ove godine USS je doneo odluku kojom se proglasio nenadležnim za zabranu navijačkih grupa, ceneći da se one mogu kao neregistrovane zabraniti i Krivičnim zakonom, bez podizanja na ustavnu instancu. Predlog za zabranu 14 ekstremnih navijačkih grupa i podgrupa u okviru udruženja građana tužilac je podneo 16. oktobra 2009. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari