Srpske liberale nije smenio Tito

Je li točno da je taj Ustav nametnuo Tito?

– Nije! On je bio protivnik toga Ustava. Ja sam bila sudionica tih događanja i znam da je imao rezervu.

Zašto?

– Zbog jedinstva države i međunarodnih okolnosti, što se iz analiza tog vremena često isključuje. Zaboravlja se da je Jugoslavija bila prostor na kome su se latentno sukobljavali interesi Istoka i Zapada, kojima je bilo stalo da Jugoslavija zadrži status quo. Zato je Tito krotio i hibernirao potencijalne nacionalizme. Balansirao je između Istoka i Zapada i nikad nije izišao iz svog idejnog okvira, nikada nije odustao od socijalizma, jer se plašio da to vodi u separatizme i razbijanje države. Međutim, kada su se okolnosti razvile tako da je Srbija zbog tog Ustava bila na jednoj, a ostale republike na drugoj strani, učinio je kompromis i donesen je taj Ustav. Poslije Titove smrti Srbiji je prva stvar bila da taj Ustav dovede u pitanje i došlo je do revizija Titove politike. Rezultat je raspad Jugoslavije.

To znači da je i komunizam uzrokovao ratove na prostoru bivše Jugoslavije?

– To je tema koju treba proučavati. Pritom prvo treba ustanoviti da je komunizam u Srbiju stigao kao refleks događaja u Rusiji, zatim da je dio procesa i ideologije koja je tada bila bez konkurencije, da je u Drugom svjetskom ratu komunizam bio na strani antifašizma i da je na njegovu čelu bio Tito, koji je Zapadu bio garant mira i stabilnosti. Kada je umro Tito i kada se raspao SSSR, u Jugoslaviji se mijenja poredak, ali neki pogledi u shvaćanju demokracije, kulture i nacije ostaju i dalje isti.

I zato je Srbija pokrenula ratove?

– Srbija je pokrenula ratove jer je žrtva ideje da srpski narod mora živjeti u jednoj državi. Jugoslavenska zajednica mogla je opstati kao sporazumna zajednica, ali nije mogla postati zajednica u kojoj bi dominirao većinski srpski narod. Srbi su htjeli Jugoslaviju kao centraliziranu, unitarnu državu, što druge republike nisu željele. Tu činjenicu Srbi još ne prihvaćaju kao uzrok raspada Jugoslavije.

Do rata vjerojatno ne bi došlo da je Srbija rekla da nema pretenzija prema proširenju?

– Tako je. Ja sam vrlo zainteresirana da se to kaže. Cijeli život na tome radim. Ali i postavljam pitanje je li to moguće?

Pa je li moguće?

– Potreban je veliki unutarnji napor da bi se definiralo naše unutarnje stanje i došlo do onoga što je sada najracionalnije. Ne može se više kao mač nad glavama ljudi držati ideja da se svi Srbi moraju naći u državi Srbiji. Evo sada, zbog sukoba na Kosovu, naša Vlada podnijela je izvještaj koji i prije nego što je ušao u parlament poziva na jedinstvo, čime Srbima na graničnim prijelazima poručuje da je uz njih.

Srbijanska je politika svjesna da gubi Kosovo pa bi ga podijelila?

– Kosovo je metafora nacionalne državne ideje. Bojim se da sadašnja srbijanska politika nema plana kako to riješiti jer ne zna gdje je Srbija. Apsurdno je u 21. stoljeću u Europi reći da Srbi ne mogu živjeti ni sa kim drugim. Pogotovo što Srbija u svom sastavu ima gotovo četvrtinu stanovništva koje pripada drugim nacionalnim manjinama. Odnos prema manjinama važan je test razumijevanja današnje Europe.

Pročitao sam da su srpski liberali 1970-ih bili za dogovor i za jugoslavensku konfederaciju. Je li tada postojala mogućnost za konfederalnu Jugoslaviju?

– Ono za što su se zalagali ljudi u srbijanskom partijskom vrhu, koje historiografija označava kao liberale, bilo je očuvanje Jugoslavije kao primarnog interesa srpskog naroda. Srbi su u njoj bili najbrojniji i najrasprostranjeniji. Ali program srbijanskih liberala nije bio da se to sačuva silom, vojnom i policijskom, jer je bilo jasno da to izaziva otpor drugih i državu destabilizira. Dakle, mi smo bili za sporazum oko minimuma zajedničkih funkcija, u koje bi pripadale vanjska politika, obrana i eventualno monetarni sustav. Sva druga prava imale bi republike.

Jeste li bili svjesni da su Srbi u Hrvatskoj bili privilegirani?

– Bili smo svjesni. Bili su privilegirani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zbog učešća u ratu. Zbog toga su Srbi činili najveći dio policijskih i vojnih struktura, na koje je i Tito stavljao težište. Vojska je bila važan instrument funkcioniranja Jugoslavije, što je Zapad podržavao. Između mira, stabilnosti i nekih liberalnih ideja prednost je dana miru i stabilnosti.

Jesu li Hrvati bili u pravu kada su tražili da se riješi pitanje trošenja deviza, prevelik broj Srba u diplomatiji, vojsci, policiji?

– Apsolutno su imali pravo, kao što je svaka druga republika to pitanje mogla postaviti. Ali taj sistem nije imao fleksibilnosti da to rješava. Dominiralo je mišljenje, čim se počne raspravljati o tim pitanjima, to je početak raspada Jugoslavije. Ta tvrdokornost faktički je koštala Jugoslaviju.

Zato je Tito smijenio liberale?

– Pa nije nas smijenio Tito.

Nego?

– U tom trenutku mi smo se ponašali odgovorno, nismo htjeli kaos. Iako smo željeli promjene, željeli smo sačuvati ljudske i materijalne resurse. Liberale je smijenio prije svega odnos snaga u Srbiji. Srpsko rukovodstvo bilo je podijeljeno kao što je 1971. bilo podijeljeno hrvatsko.

Znači li to da su prevladali konzervativci?

– U odnosu snaga konzervativci su tražili i dobili Titovu podršku. Zaboravlja se da je destaljinizacija u Jugoslaviji bila duboka samo koliko su dopuštale političke ličnosti i sama društva koja su te ličnosti stvorila. To su bili faktori koji su utjecali.

Zašto amnestirate Tita?

– Ne amnestiram ga, samo ga kao historijsku ličnost pokušavam razumjeti i objasniti.

Nije li Tito bio smetnja modernizaciji partije i društva?

– Bio je! Ali je bio i činilac napretka države. Jugoslavija je bila prosperitetna država. Danas egzaktna istraživanja pokazuju da ono što je on napravio nije ni blizu onomu što je preuzeo 1945. Odgovorni ljudi morali bi to razumjeti. Kao što bi morali shvatiti da sve što se kasnije dogodilo u Srbiji nije rezultat čuvene 8. sjednice CKS i dolaska Miloševića. Ratovi nisu posljedica dolaska Miloševića, to je meni lakonsko objašnjenje. Miloševićev dolazak na vlast rezultat je konsenzusa.

Tko je onda uzrok?

– Nijedna ličnost nije uzrok. Kao historičarka uvijek se pitam zašto je to tako kako jest, a ne tko je kriv. Uzrok je društvo koje je inertno, zarobljeno idejom o zaokruživanju nacionalne države, s kojom je ušlo i izišlo iz ratova s teškim posljedicama; ostalo je bez obrazovanih ljudi, ekonomski se devastiralo, izgubilo međunarodni ugled.

Jesu li srpske institucije: SANU, Matica srpska, uz SPC, inspiratori velikosrpstva?

– Velikosrpski projekt dio je jednog širokog konsenzusa u koji su uključeni mediji i na kraju masa, narod.

Znači li to da Srbi neće tako skoro odustati od tog projekta?

– Sve te institucije bile su dotaknute porazom koji je doživljen u ta četiri nedavna rata ili u jednom ratu u tri faze. Promjene, kojih u tim institucijama ima, rezultat su i poraženog programa. Konačno, Srbija će morati donijeti odluku hoće li EU ili prošlost. Mora donijeti jasan stav o granici, mora sankcionirati ratne zločine i modernizirati društvo. Neophodno je otvoriti raspravu i dati šansu onima koji žele perspektivu i oslobođenje od izdajničke stigme.

Kako to napraviti?

– Novom politikom. Zato naše društvo mora biti kritično prema svojoj prošlosti.

Provodi li tu novu politiku Boris Tadić, koji je nedavno izjavio da mu je žao što se mjesec dana nije sreo s Dobricom Ćosićem?

– Dobrica Ćosić možda je najutjecajniji čovjek u Srbiji druge polovice 20. stoljeća. Kao historičarka time se bavim. Ali nacionalna ideologija koju Ćosić zagovara, koje je on vjernik i protagonist, nije došla iz glave Dobrice Ćosića.

Ne?

– Pa nije. Ne može jedan čovjek, pa bio i Dobrica Ćosić, emanirati historiju srpskoga naroda i sukob s cijelim svijetom. Nisu ni Tito, ni Milošević, ni Ćosić, a neće ni Tadić, srpski narod iščupati iz povijesnoga konteksta i iz realnog društva. Ne vjerujem da bi sve bilo drukčije samo da su oni htjeli drukčije. To su za mene kao historičarku neprihvatljivi zaključci.

Nije li vaše razmišljanje odveć pesimističko?

– Je li moje mišljenje optimistično ili pesimistično, zavisi tko i kako to shvaća. Ja se ne krećem u kategorijama optimizam-pesimizam, ja se krećem u okvirima realne historije.

Nikezić predlagao Titu da se povuče

– Tito je bio opterećenje ljudima koji su u partiji i državi mislili, ali dovođenje njegova autoriteta u pitanje nije dolazilo u obzir iz dva razloga. Prvo, ne biste imali nikakvo razumijevanje u masama. Drugo, smatralo se da se ne može naći zamjena za Tita. Sjetite se parole „I poslije Tita Tito“. Na to je utjecalo niz historijskih situacija. Prvo NOB, zatim obnova Jugoslavije, sukob sa Staljinom, nesvrstani… Zamjene za takvu ličnost nije bilo bez obzira na pretenzije malih i velikih ličnosti oko njega. A postojao je i veliki strah što nastaje poslije toga. Tito je odgovoran za to što je parazitirao na svom kultu, ali taj kult nije stvorio sam nego Partija, stvorile su ga mase. Danas se gubi iz vida da je Tito bio simbol socijalne revolucije, koja je išla u prilog masama. To je ono što sada ljudi zovu jugonostalcija. Tito je mogao, kao što je i radio, za svaki reformatorski pokret i pojavu, izići pred mase i reći da oni koji nisu s njim ruše tekovine revolucije i zagovaraju razbijanje Jugoslavije i – pridobiti mase.

Je li istina da je Petar Stambolić za Tita rekao da od 1948. ništa više ne razumije?

– Istina je. I srpski konzervativci, koji su bili veliki zagovornici Jugoslavije i njezina oporavka, smatrali su da je Tito već tada konzervativan. Da ga nadilazi vrijeme. Ali se nitko od njih nije ohrabrio to glasno reći.

Zar mu to nije rekao Marko Nikezić?

– Jest. U vrijeme rada na amandmanima 1971, koji su zaista bili ključni za tu konfederalizaciju Jugoslavije, Nikezić je u trenutku te krize rekao: Pa, možda bi bilo bolje da kao presjednik Republike ostanete na čelu države, s obzirom na međunarodni legitimitet i podršku masa u svim jugoslavenskim državama, a da Partiju preuzme netko drugi. Tito je rekao: Pa i ja o tome razmišljam. Kad je Nikezić najužem srpskom rukovodstvu referirao da je od Tita dobio takav odgovor, svi su šutjeli. Možda su svi tako mislili, ali nitko nije rekao: U pravu si.

Zašto nije?

– U pitanju su bili dogmatizam i nesigurnost. Srbija ne voli nove i autonomne ljude. U tom trenutku odbacuje se moderna država i prihvaća dogmatska politika.