Vedran Džihić jedan je od najuglednijih bosanskohercegovačkih intelektualaca mlađe-srednje generacije, autor četiri monografije i urednik još desetak knjiga o prilikama u BiH, Srbiji i na Kosovu, trenutno kao stipendista austrijske Mašal Plan fondacije viši je saradnik Centra za transatlantske odnose Univerziteta Džons Hopkins, „stacioniran“ u Vašingtonu. Džihić je bio i član organizacionog odbora međunarodne konferencije „Zapadni Balkan: Napredak, stagnacija, regresija?“, koju su 12-15. juna u Sarajevu organizovali Centar za transatlantske odnose i Američko-bosanska fondacija.

Sarajevski skup visokog profila bio je prilika da s Džihićem razgovaramo o odnosima u Bosni i Hercegovini, percepciji Srbije među Bošnjacima i njenom uticaju na prilike u BiH. Podsetimo, upravo na ovoj konferenciji je Filip Gordon, pomoćnik državnog sekretara SAD, upozorio da je Bosna „država koja ne funkcioniše“ i koja zaostaje za regionalnim susedima na putu ka EU.

Za početak, šta je potrebno da se aktuelna kriza institucija u BiH prevaziđe?

– Bojim se da se kriza neće skoro rešiti. Nema dovoljno spremnosti za kompromis ni na jednoj strani. Teško da će biti napretka bez adekvatnog evropskog pritiska, odnosno njihovog napora da se glavna pitanja prebace s političkog na tehnički kolosek, da se političari fokusiraju na rešavanje konkretnih pitanja, s preciznim zadacima i rokovima, kao što je bilo za vreme rada na „mapi puta“ za viznu liberalizaciju. Aktuelna blokada institucija se dešava jer, s jedne strane, Republika Srpska, a s druge Bošnjaci, pa i Hrvati, imaju dijametralno suprotne zamisli kako država Bosna i Hercegovina treba da funkcioniše. Pitanja poput genocida, prava naroda i slično jesu važna, naravno, ali dok se fokus s njih ne prebaci na nivo ispunjavanja zadataka za ulazak u EU, neće biti ni suštinskog progresa. Klima je sada takva da imamo etnopolitičku mobilizaciju, proizvodnju straha i osećaja ugroženosti, zbog čega nema prostora za konstruktivnu politiku.

Kako su u Sarajevu, takozvani obični svet, ali i elite, doživeli proteste u Republici Srpskoj zbog hapšenja Ratka Mladića?

– Zgrožavanje, gnušanje, to je recimo osnovni utisak. Među Bošnjacima, i među ostacima multikulturalnosti u BiH, dakle onim ljudima koji se osećaju kao građani BiH, postoji neupitni konsenzus o onome što se desilo za vreme rata devedesetih, dakle i u Srebrenici. Ti mitinzi za Mladića svakako su dodatno produbili ionako strašan jaz između stanovništva RS i „ostatka“ BiH. Odnosno, velikog dela stanovništva, jer ne treba potpuno generalizirati stvari. Dodik je, pre svega zbog svojih ličnih interesa, znatno uspeo da svojom politikom proizvede monolitnost javnog mnjenja u RS, ali ipak ima i tamo ljudi koji ne dele sve njegove stavove.

Pomenuli ste duboki jaz unutar BiH…

– To znači da ne postoji zajedničko poimanje o događajima za vreme rata. I Srbi i Bošnjaci se smatraju za žrtve, i jedni i drugi su uvereni da su vodili oslobodilački rat, tako da i jedni i drugi imaju vlastiti sistem istine. Ali, ne postoje dve istine. Može biti samo jedna. I, kako prolazi vreme, zbog događaja poput onakvih reakcija u RS na hapšenje Mladića, dva entiteta se sve više udaljuju, jaz je sve dublji. Na primer, bio sam u Banjaluci pre par sedmica i primetio sam, iz razgovora s ljudima, da mnogi imaju bukvalno fizički strah da odu u neke delove Federacije. Neki klinci od 18, 20 godina nikada nisu ni kročili van Republike Srpske, osim možda u Srbiju, i za njih je BiH druga država, inostranstvo, gde ne žele da odu. Slika Bošnjaka u njihovoj glavi je mudžahedin s nožem među zubima. Ima, naravno, i na bošnjačkoj strani onih koji nikada nisu bili u RS i koji imaju slične zamisli o „drugome“. 

Kako bi se taj jaz mogao prevazići?

– Vremenom, i uz konsenzus svih strana, zajedno s kretanjem ka EU, kako bismo došli do normalizacije. Ali, sada, 16 godina posle rata, može se sa sigurnošću reći da BiH nikada više neće biti zemlja kakva je bila pre devedesetih. BiH će u najboljem slučaju biti jedna funkcionalna, polukonfederativna asocijacija, gde će obe strane, oba entiteta, imati visoki stepen autonomije, ali i zajednički konstruktivni interes, a to je da imaju ekonomski prosperitetnu, socijalno stabilnu zajednicu koja je član EU.

Filip Gordon, pomoćnik Hilari Klinton, je ovde u Sarajevu rekao – Dejton ostaje na snazi, dakle jedna država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda, a BiH kao funkcionalna, ali ne unitarna država. Da li je to maksimum koji se može „izvući“?

– Da, to se trenutno čini kao maksimum, s obzirom na prilično negativnu dinamiku koja vlada. Ali, maksimum nije konstanta, on se menja. Setimo se, negde 2003-2005, kada je u RS bio predsednik Dragan Čavić, delovalo je – da, imaćemo regionalne jedinice, RS i Federaciju, ili kako bi se već zvale, ali one će biti pod zajedničkim krovom, sa efikasnim centralnim institucijama BiH, i snažan napredak ka EU. Očekivani maksimum je bio veći. U ovom momentu to izgleda mnogo drugačije, apetiti su skromniji. Ali, videćemo, ko zna kako će biti za možda pet godina, možda sve bude pozitivnije, možda ekonomski i socijalni razvoj oslabi tenzije i smanji etnopolitičku mobilizaciju. Razlog za tu mobilizaciju su lični, možda i kriminalni interesi pojedinaca na vlasti. Oni razmišljaju, „potrošili smo pare, i za vlastiti džep i za populističke mere, prestižne projekte, potkupili smo narod koliko smo mogli, ekonomska je kriza, i hajde da pažnju naroda odvučemo na etničke politike“. Dakle, baš u vremenu krize pokazuje se prava slika tih vladara, na sve tri strane, njihova volja da se ostankom na vlasti, po svaku cenu, sačuvaju privilegije, bogatstva i moć, odnosno da se spreči stvaranje institucionalnog i društvenog okvira u kojem bi svaka krađa, svaka korupcija, svaki kriminal (a toga ima koliko hoćeš) bila kažnjiva. Milorad Dodik je tu klasičan primer. Njegov kriminalni dosije je prilično debeo…

Kakvo je vaše mišljenje o politici Srbije u regionu?

– Mislim da kalkulisanja Srbije i političkog vrha u Beogradu, i taktiziranja zbog unutrašnjih prilika, ostavljaju neke loše posledice. Na primer, trauma zbog gubitka Kosova, kao i kompromisi na koje će Beograd pristati u aktuelnim pregovorima s Kosovom, utiču na odnos Srbije prema BiH. Takođe, tu je i osećaj Tadića i DS da su ugroženi na vlasti, a izbori se približavaju. Srpsko stanovništvo je duboko frustrirano socijalnom i ekonomskom krizom, koja ne prolazi, niti će uskoro biti mnogo bolje. Podsetiću, kako zemlja bude više napredovala u evropskim integracijama, suočavaće se s bolnim promenama, a bez brze vidljive koristi. Uveren sam da se pobeda Borisa Tadića na izborima 2008. uz snažnu pomoć EU neće ponoviti. Niko nikada u istočnoj i centralnoj Evropi nije dobio dva puta izbore zaredom na priči o EU. I, kada sve to prebacimo na regionalne odnose, Tadić po meni vodi nekonzistentnu, nedorečenu politiku. On kalkuliše, ne želi da opoziciji omogući da ga optuži za nekakvu izdaju nacionalnih interesa, a opet bi da bude demokrata i najveći promoter evropskih integracija. Ali, znate, ne može čovek da bude sve odjednom.

A, kada to konkretizujemo na ponašanje Beograda prema BiH?

– Upravo na Bosnu se to kalkulisanje negativno odražava. U ovom momentu je nemoguće da neko bude i najbolji prijatelj Milorada Dodika i najveći saveznik BiH. I tu je, recimo, zanimljivo ponašanje Vuka Jeremića, njegova podrška referendumu u Republici Srpskoj. Nije mi baš jasno u kojoj meri Tadić i Jeremić koordiniraju politiku i kakav je uopšte njihov odnos. Deluje mi kao da je Jeremić ubeđen da je budući lider Srbije. I u tom nesređenom odnosu između predsednika i šefa diplomatije, Jeremić pravi kombinacije s Dodikom, a Tadić onda, pod pritiskom EU, povlači pragmatične korake. Takav korak je bilo i hapšenje Ratka Mladića. Dodik vešto koristi takva Tadićeva kalkulisanja. I, najvažnije od svega, Bošnjaci u BiH percipiraju Srbiju kao jako negativni faktor.

I pored Tadićevih odlazaka u Srebrenicu, deklaracije u Skupštini Srbiji, njegovih poruka o podršci suverenoj BiH…?

– Ništa, ništa, nije to imalo nikakvog efekta. Kada je uhapšen Mladić, prvi komentari su bili da je Beograd sve vreme znao gde je on, kada je usvojena deklaracija, smatralo se da je polovična… Takođe, hapšenje Jovana Divjaka po poternici Srbije diglo je javnost na noge. Za razliku od Ejupa Ganića, general Divjak je stvarno simbol neke pozitivne, multietničke BiH, visoko moralan. I, onda ljudi ovde kažu za Tadića – dođeš u Srebenicu, izvinjavaš se, a s druge strane hapsiš nam Divjaka i saveznik si s Dodikom. Šta to znači? Pa, znači da Srbija i dalje hoće da nas pravi blesavima. Tako ljudi, većina Bošnjaka u BiH, gledaju na stvari.

Dodik je proizveo najnoviju krizu

n Ako je golim okom vidljivo da se Dodik obogatio dok je bio na vlasti, zašto nije krivično gonjen, zašto se priča iz medija i s političkih tribina nije preselila tamo gde joj je mesto, u pravosudne institucije?

– Da, to nalaže zdrav razum, neka normalna logika. Međutim, Dodik je i proizveo najnoviju krizu želeći da nadležnosti tužilaštva s nivoa države vrati na entitete, na nivo RS, gde on apsolutno kontroliše sve sfere, i političke i poslovne i pravosudne i medijske i sportske… Sistem koji mu to omogućava se svakako mora promeniti. Pozitivne promene sada imamo u Federaciji, gde je građanska Socijaldemokratska partija BiH pobedila na izborima i gde imamo šansu da ljudi izađu iz nacionalističkih rovova. Ali, zbog opiranja etničkih struktura, HDZ-a uz podršku Dodika, već osam meseci se blokira formiranje nove centralne vlade BiH.

Izetbegović je pragmatičan političar

SDA deluje kao istinski reformisana opcija. Da li je taj utisak ispravan?

– Da, svakako. SDA je prošao kroz velike unutrašnje borbe, mada unutar stranke i dalje ima različitih struktura. Nije tu samo liberalna struja Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, ima i nekih tvrđih, desnih opcija. Ali, ova pragmatična struja uspeva da nadvlada. Recimo, Izetbegović je shvatio da se agresivnom retorikom ne može promeniti unutrašnji sistem BiH, čak se i javnosti u Srbiji izvinio za zločine koje su počinili Bošnjaci. Izetbegović se promenio i sada je čovek koji, rekao bih – najiskrenije, zagovara pragmatičnu politiku. Za razliku od Harisa Silajdžića, koji je godinama ostao u duelu s Dodikom, i u tom konfliktu su iskorišćavali jedan drugoga za razne interese i kreirali jednu groznu atmosferu odgovornu za zastoj BiH zadnjih godina. Mislim da Dodiku nedostaje Silajdžić, nema više agresivnog Bošnjaka na vlasti u Sarajevu, s kojim bi se takmičio u nacionalnim mobilizacijama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari