Iako multipla skleroza, neurološka bolest nepoznatog uzroka, nije česta, ona predstavlja ozbiljan zdravstveni i socijalni problem jer je najčešće odgovorna za razvoj invaliditeta u kategoriji mlađih odraslih osoba.

O ovom oboljenju koje nauka nije demistifikovala ni početkom 21. veka, mogućnostima, ali i ograničenjima njegove dijagnostike i lečenja, za Zdravlje govori neurolog prof. dr Jelena Drulovićiz Instituta za neurologiju Kliničkog centra Srbije i član Evropske grupe za istraživanje epidemiologije multiple skleroze.

– Rečje o autoimunski posredovanoj bolesti mozga i kičmene moždine koja se dešava kod genetski predisponitranih osoba, pod dejstvom faktora sredine. U pitanju je poligenski tip u nasleđivanja. Drugim rečima, nasleđuje se kompleks gena koji omogućava da se imunski sistem usmeri protiv sopstvenih nervnih vlakana u mozgu i kičmenoj moždini. Doskora se mislilo da u bolesti ne dolazi do oštećenja samih nervnih vlakana, većsamo njihovog mijelinskog omotača. Pokazalo se da to može da se kod nekoga dešava i na samom početku bolesti. Mi ne možemo da predvidimo kako će se bolest klinički razvijati kod pojedinog pacijenta. I zato je pažnja istraživača usmerena na prediktivne faktore kojima pokušava da se predvidi tok bolesti – objašnjava naša sagovornica.

Prema njenim rečima, bolest se javlja najčešće između 20 i 40 godine. U literaturi je bolest opisana i kod dece uzrasta dve godine, a njena pojava zabeležena je i kod osobe od 60 godina. Simptomi bolesti su veoma različiti. Svaki neurološki simptom može da bude i simptom multiple skleroze zbog toga što ta bolest može da zahvati bilo koji deo mozga i kičmene moždine. Često se javljaju smetnje sa vidom – smanjena jasnoća, zamagljenost, duple slike, čak i gubitak vida, zatim vrtoglavica, slabost ruku i nogu, žarenje, trnjenje u bilo kom delu lica i tela. Mogu da postoje smetnje sa mokrenjem, kao i seksualni poremećaji – što je značajan problem s obzirom na starosnu dob pacijenata.

Prof. Drulovićkaže da je poslednjih godina u čitavom svetu sve bolja dijagnostika te bolesti, a takođe i u našoj zemlji.

– Mi potpuno pratimo te dijagnostičke trendove i sada je moguće da se dijagnoza postavi većposle dva ili tri meseca od prvih simptoma, što ranije nije bio slučaj. U postavljanju dijagnoze značajno nam pomaže magnetna rezonanca, a prema podacima dugogodišnjih istraživanja, što je manja promena na prvom snimanju, to su manji izgledi da bolest brže napreduje. Od 2005. revidirani dijagnostički kriterijumi omogućavaju da postavimo dijagnozu većposle dva meseca trajanja bolesti – ističe prof. Drulović.

Prema njenim rečima, procenjuje se da u Srbiji ima oko 5.000 obolelih od ove bolesti. Krajem 2006. bilo je 60 na 100.000 stanovnika u beogradskim opštinama, a preliminarne analize rađene u pojedinim delovima Srbije (Kragujevačkom i Zlatiborskom okrugu) pokazale su da je učestalost slična.

U terapiji multiple skleroze, objašnjava prof. Drulović, od 1995. u svetu se primenjuju lekovi koji menjaju prirodni tok bolesti. To su interferon beta i glatiramer-acetat (kopakson), koji smanjuju učestalost pogoršanja bolesti i usporavaju progresiju.

– Kod nas se primenjuju od 2005, a troškove refundira RZZO. Nažalost, lekovi nisu efikasni kod svih osoba. Kod nas u Centru lečimo oko 220 bolesnika primenom interferona beta. Pacijenti sami sebi kod kuće daju te injekcije, ali dolaze na redovne kontrole na svakih šest meseci. Tada se sagledava njihov neurološki nalaz, odgovor na terapiju. Osim njih, pratimo još oko 2.000 drugih pacijenata sa multiplom sklerozom. Samo na Odeljenju za multiplu sklerozu godišnje pregledamo oko 2.000. bolesnika – napominje prof. Drulović.

Srpski neurolozi, ističe, uključeni su u multicentrično istraživanje o najznačajnijim faktorima rizika za multiplu sklerozu, koje će se obavljati u Italiji, Norveškoj, Švedskoj, Kanadi i – Srbiji.

– Od pre dve-tri godine pokazalo se da su to infekcija Epštajn-Bar virusom koji izaziva infektivnu mononukleozu, pušenje i nivo D vitamina u krvi. U septembru ćemo odabranoj grupi od 300 pacijenata prema propozicijama, poslati upitnik, a takođe će 900 zdravih ljudi odgovarati na ista pitanja, da bismo videli koliko su zaista u našoj populaciji ti faktori rizika relevantni za nastanak ove bolesti. Inače, planiramo da do kraja godine i formalno osnujemo centar za multiplu sklerozu, koji bi se bavio pitanjima što brže dijagnostike i tretmana ovih bolesnika – zaključuje prof. dr Jelena Drulović.

Tri tipa terapije

Jedan tip terapije čine lekovi za terapiju pogoršanja (kortikosteroidi). Drugi tip su terapije koje se dugotrajno daju sa ciljem da se menja tok bolesti, da se preventivno deluje, usporava progresija bolesti. Treći tip je simptomatska terapija, kojom delujemo na pojedine simptome koje pacijenti imaju. Tako, na primer, ukoliko su depresivni, daku se antidepresivi,a ko imaju smetnje sa mokrenjem, lekove za taj problem. Poseban vid njihovog tretmana je fizikalni tretman.

Heterogenost ispoljavanja

Postoje benigne forme bolesti što podrazumeva da čovek posle 15 godina trajanja bolesti ima minimalan deficit i može potpuno normalno da živi i radi. Takvih bolesnika je između 15 i 20 odsto. Postoje i maligne forme bolesti gde ljudi većposle nekoliko meseci postanu vezani za invalidska kolica ili za krevet. Na početku bolesti neurolozi ne mogu da predvide kako će se bolest razvijati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari