Građanski Beograd se protivi gradnji kule od 250 metara

Na promenadi su parkirani pastelno obojani Reanultovi furgoni s brzom hranom, prolaze klinci na rolama, biciklisti na stazi koja se proteže desecima kilometara… Uz potmulu tutnjavu diesela rijekom se spuštaju duboko uronjene lađe, a po zeleno osvijetljenom mostu drndaju tramvaji za Novi Beograd. Rijeka izgleda moćno. Duboka savska matica sudara se dunavskom oko Velikog ratnog ostrva, gdje je tlo još zasićeno šrapnelima iz proteklih ratova. Tu ispod Bojne tvrđave – na turskom se to kaže Kalemegdan – vodile su se velike pomorske bitke u kojima su sudjelovale cijele eskadre austrijskih fregata. Pratili su ih u šajkama barokni marinci, srpska milicija, šajkaši koji su nosili sivomaslinaste vojničke kape, što su zatim postale dio narodne nošnja pod nazivom „šajkača“. Malo dalje leži na Dunavu jugoslavenski Pentagon, zgrada Saveznog izvršnog vijeća koju je Tito počeo graditi kao sjedište svoje Balkanske federacije sa sedam republičkih dvorana (albanska je prije dovršetka izostavljena jer se pokazalo da neće biti potrebna). Na ovom se mjestu uvijek prelamaju geostrateške silnice – tako je i današnja Savanova projekt arapskih zaljevskih investitora koji su kupili i „Air Serbia“, a odnedavna i cijeli crnogorski resort Porto Montenegro s najluksuznijom megamarinom na svijetu. U Abu Dhabiju neki je upravo zabilježena temperatura od +50 stupnjeva Celzija u hladu pa su možda potražili i našli svoju ljetnu rezidenciju na obratničkim širinama Balkana. Samo nekoliko metara udaljena od mondenog bara Savanova, željezničkom prugom koja još nije uklonjena opsežnom rekonstrukcijom cijelog obalskog područja, protutnjala je beskonačna kompozicija cisterni na kojima piše „Gazprom“. Voze sibirsku naftu u pančevačku rafineriju koju je, kao i cijelu srpsku nacionalnu petrokemijsku kompaniju NIS kupila ista megarkorporacija, najveća na svijetu, u potpunom vlasništvu ruske države i pod neposrednom kontrolom Kremlja.

Iza „Savanove“ postojala je cijela ulica zapuštenih prizemnica s kafanama i noćnim lokalima koje je u na dan parlamentarnih izbora srušilo nekoliko teških bagera koje su osiguravali tipovi pod fantomkama. To je i sad glavna srpska politička afera. Ulica se mobilizira protiv režima. Kako se cijeli „građanski“ Beograd protivi gradnji „oblakoderskog“ Beograda na vodi, uključujući toranj od 250 metara, jer smatra da je po srijedi nepronični aranžman države sa stranim, arapskim kapitalom, incident se pretvorio u cause celebre za permanentno opoziciono zborovanje… Čini se da građanski prosvjedi uživaju potporu zapadne diplomacije. Zašto? Vlast premijera Vučića toliko je premoćna da je nitko ne može osporiti u političkoj areni, pa je pokušavaju izbalansirati događanjima naroda, s tim što je pojam „narod“, s obzirom na negativnu konotaciju iz doba miloševićevskog masovnog pokreta, zamijenjen imenicom „građani“, što upućuje da nije riječ o brutalnim desničarima, nego o ljevičarskim aktivistima i retrosocijalistima. Zapravo, dihotomija desno/lijevo tu ne funkcionira, jer su i vlast i opozicija u Srbiji uvijek bile dvije etatističke narodnjačke opcije, a jedina je razlika što je vlast prozapadna, a opozicija socijalističkom retorikom zagovara ponosnu nacionalnu samosvijest, ali bez nacionalizma. To je kao pivo bez alkohola, komunistička boza kojima ne možeš opiti mase, ali možeš zadovoljiti „građane“, alternativce i omladinu. I vlast i „građanska“ opozicija već su odustali od Kosova, ali nije Srbija od Rusije – i tu je temeljni problem. Premijer Vučić pokušava zadržati neutralnu poziciju u vanjskoj politici, iako je jasno na koju stranu on kao i „građani“ više naginje, ali problem je „narod“, kojemu se tu novu orijentaciju još nitko ne usuđuje razjasniti. Crkva druka za „jednokrvnu i jednovernu“ braću s Istoka, dok su preostali komunisti, jaki u književnom i akademskom životu postali, poslije nacionalne preobrazbe, najveći neprijatelji „mondijalizma“, globalizacije i kapitalizma. Stoga je politički utjecaj Rusije koji se širi kroz stranke i samu državnu vlast i dalje prisutan, iako se ne deklarira. Ekvidistanca je neprihvatljiva za američku diplomaciju. Ona očekuje da se Srbija jasno odredi, poput Crne Gore, koja je ušla u NATO. Zato amorfna „građanska“ oporba dobiva određenu podršku, to je rezervna varijanta i ujedno sredstvo pritiska na premijera i njegovu vlast koja se osniva na percepciji da uživa međunarodnu potporu. Kad se pokazalo da je Đinđić nema, ubrzo je bio mrtav. No, ekonomski, Srbija se već emancipirala, glavni investitori u infrastrukturu su Kinezi, a u napredne telekomunikacije uložio je milijardu američki superfond koji je zastupao bivši šef CIA David Petreus (on će možda biti državni sekretar pobijedili li Hillary Clinton). Na obali Save grade zaljevski Arapi, američki saveznici u bliskoistočnim ratovima.

Osim u Srbiji, ruski energetski interesi prisutni su i na svim eksjugoslavenskim tržištima. Rusko poduzeće „LukOil“, čudan bastard državnog i privatnog interesa, globalna firma koju je utemeljio Jurij Primakov, bivši šef KGB-a, distribuira benzin posvuda po regiji, od Istre do Đevđelije. U Republici Srpskoj jedna druga, čisto državna ruska naftna tvrtka kupila je nekoć najveću jugoslavensku rafineriju, ali joj ne ide naročito, jer nema tržišta – najveća joj je smetnja „Ina“. U Hrvatskoj, Rusi su zagospodarili distribucijom plina preko poduzeća PPD iz Osijeka, koje je za samo tri godine nečuveno ekspandiralo i ostvarilo milijardski promet pa investiralo u gradnju terminala u Pločama. Ploče su ključna mediteranska baza tog pothvata nesagledivih razmjera. Plin daje, naravno, „Gazprom“. Njima se opskrbljuju kutinska „Petrokemija“ i Hrvatska Elektroprivreda. Prevozi se iz Ploča cisternama privatnog željezničkog poduzeća koje je također kupio PPD. Objavljeno je da bi „Gazprom“ od HEP-a preuzeo njihove termocentrale.

Istodobno, ruski investitor (s hrvatskim pasošem) kupio je cijelu hrvatsku građevinsku operativu – i „Hidroelektru“ i „Dalekovod“ i „Institut za građevinarstvo Hrvatske“. Rusi su najveći strani investitor u hrvatski turizam – grade rezorte, kupuju hotele. Najveći kreditor Todorićeva „Agrokora“ je ruska „Sberbanka“. Postoji li neki sektor koji još nisu penetrirali? Prisutni su u distribuciji plina, poljoprivredi (kutinsko gnojivo), građevina, bankarstvo, turizam, trgovina… Još nemaju jedino medije, ali ne znači da ih s vremenom neće početi kupovati. U nafti, koja je s padom cijena postala prilično loš biznis, ostali su još MOL i Ina povezani nesretnim brakom u kojem ne vlada povjerenje, jer ljubomorni mađarski muž vidi da ga nevjesta ne voli, dok njen otac stalno traži novac jer joj je dao bogat miraz, pa misli da mu to pripada.

MOL i Ina ipak su velika smetnja širenju ruskih energetskih interesa, a to bi se sad možda moglo riješiti na način koji bi za Moskvu bio povoljan intervencijom preko Sirije. MOL-Ina imaju sirijske koncesije koje ne mogu realizirati zbog rata, ali bi sad možda i mogli ako se za to založe Rusi koji imaju utjecaj na Asada, budući da je Bašar njihova marioneta. Održavaju ga na vlasti intervencijom svojih specijalnih i zračnih snaga. Znači, ustupak u Siriji mogao bi omogućiti neki ustupak u Hrvatskoj. Ali, prepuštanje petrokemijskog i energetskog tržišta ruskom monopolu, protivno je politici Europske unije, samo što se EU uvijek povinuje ruskim pritiscima ako je riječ o energiji. Jedino što u Hrvatskoj, zapravo, nije riječ o energiji nego o dominaciji i ako se još i taj resurs prepusti dečkima iz Kremlja, preuzet će Balkan lakše nego što su sanjali. Poslije toga, logična je akvizicija slovenski „Petrol“… No, zašto je Hrvatska ulazila u EU ako treba postati ekonomski satelit nekog novog „eurazijskog partnerstva“ u koje još nitko nije ušao od svoje volje ili u tom aranžmanu našao kakvu sreću? U Hrvatskoj, međutim, nema idejne polarizacije oko ovog problema. On, naime, ne postoji. Ne deklarira se. Konkurencija MOL-Ina i Gazproma naprosto je normalna tržišna utakmica, iako je prva firma hrvatska i mađarska, a to znači europska, a druga, kremaljski Behemot. Investicije raznih domaćih poduzetnika s moskovskom adresom u druge sektore objašnjava se njihovom navodnom nostalgijom, a kad se u cijelu priču unese historija tih rusko-hrvatskih odnosa iz doba kad je nije znalo što je družba, a što služba, te uvedu razni slikoviti likovi naših versatilnih biznismena i političara, sve ispada kao teorija zavjere. Jer u Zagrebu nitko ne žele vidjeti neugodan aspekt socijalnih relacija s overlordovima, s ljudima koji kod muzike naručuju pjesme. Tom agramrskom svojstvu, Krleža je posvetu cijelu književnu nisku. Dakle, ono što u Beogradu priželjkuju, u Zagrebu su spremni previdjeti.

Ali, glavno je pitanje koje sebi postavši kad malo prokrstariš regijom od Skoplja do Tivta i od Beograda do Zagreba – zašto se Amerika bavi jačanjem opozicije proeuropskom srpskom premijeru dok on teži da se prebaci na Zapad, zašto u Bosni njihova diplomacija toliko nastoji da održi status quo umjesto da ubrza procese koji će dovesti do ulaska zemlja u NATO? I, nadasve, zašto nisu glasni i suportivni oko vrhunskog hrvatskog nacionalnog prioriteta – otvaranja LNG-kapaciteta na Sjevernom Jadranu kojim će američki i zaljevsku energent poteći preko Mađarske, Jadranskim plinovodom, ili nizinskom prugom, u Srednju Europu, te promijeniti temeljni odnos snaga u zemljama „prve linije“ koje razvijaju demokraciju i kapitalizam, najveću prijetnju ruskom samodržavlju? Liberalni kapitalizam na taj ruski azijski kompleks djeluje poput polonija-210 na živi organizam.