Kako izgleda snimanje "24 minuta" sa Zoranom Kesićem 1

„Pa šta ako si najmoćniji. Ne interesuje me što niko ne sme da te prekine. Misliš da si najjači ako si non-stop na televiziji. Koga briga što znaš sve o svima.

Ti ćeš da mi kažeš kako da počnem emisiju. Misliš da te se plašim Aleksandre…. Aco…. Stojanoviću?“, tako je Zoran Kesić otvorio 83. epizodu emisije 24 minuta, upirući još jednom prstom na sveprisutnu autocenzuru.

Žaoka ironije ponovo je bila okrenuta ne samo ka političarima već i medijima u kojima se na svakih nekoliko meseci pojavi pitanje – jesu li skinuli Kesića?

Kada se ispostavi da nisu, počinje licitiranje koliko će još izdržati pre nego što mu ugase emisiju.

– Jesu li vas cenzurisali nekad?

– Nikad mene niko nije cenzurisao, niti će. To slobodno napiši. Nikad. Nikad.

Dva dana pre snimanja Zoran Kesić sedi u majici i bermudama nad laptopom okružen Njuzovcima u prostoriji u kojoj najviše pažnje privlači veliki znak Njuz.net i malo diskretnije postavljena uramljena slika nasmejanog Tomislava Nikolića.

Unutra je sparno, napregnuto tiho i jedino se čuje zvuk Kesićeve tastature. Atmosfera potpuno drugačija u odnosu na snimanje. Bez publike, koja ne skida pogled sa svog domaćina, kamere koje treba osvojiti, reditelja da mu kaže kako da postavi stolicu, voditelj izgleda izmešten u neku drugu realnost.

Starke i glas koji nijednog trenutka ne gubi ironičan prizvuk (čak i kada traži vodu) jedino povezuju onog Zorana Kesića sa ovim ovde. Dok po ko zna koji put ponavlja uvodnu rečenicu istim tonom kojim će je izgovoriti na snimanju, sa sve pokretima ruku, i grimasama, Njuzovci oko njega čitaju vesti ili proveravaju Fejsbuk. Izgleda kao da već 15 minuta tapkaju u mestu.

– Ako bismo tu sad smislili neku foru, to bi bilo do jaja, ali ja ne mogu ništa da smislim – kaže Viktor dok ustaje da protegne noge. Njegova primedba ostaje bez odgovora.

Teško je poverovati da iz ovoga stvarno nastaje emisija koja će dva dana kasnije navesti publiku da se smeje i aplaudira sama od sebe bez signala iz režije. Kada smo dogovarali posetu sa Miroslavom, rekao nam je: „Ne znam koliko će ti biti zanimljivo da sediš sa nama, verovatno ćeš da se smoriš“. I stvarno, na početku je utisak da je sve nekako nategnuto, sa akterima koji kao da se smrtno dosađuju i radije bi bili na nekom drugom mestu.

-Ljudi zamišljaju ne znam šta, da se mi ovde gađamo tortama. Bude ludilo ponekad, ali uglavnom je ovako – odgovor je na pitanje da li su uvek tako tihi.

Izgleda da je svako pisanje isto – mučno vaganje reči, vraćanje nebrojano puta na početak, borba da se sa što manje izgovorenog kaže suština. Ni humor nije lišen proračunatosti, a satira, možda čak i više od svih ostalih žanrova, zahteva hladnu racionalnost. Njuzovci objašnjavaju da je uzrečica „budale“ nastala kao rezultat ciljane potrage za frazom koja će se primiti.

– Kesić ima više iskustva sa televizijom i znao je da nam treba neka catch-phrase, nešto što se ponavlja. To budale je bila neka njegova interna fora, a kada je prvi put rekao u emisiji, tražio je balans kako to da zvuči kritičarski ali benigno. Otud takva intonacija. Prvi put je reč upotrebio u nekoj nebitnoj priči koja je išla otprilike – zameraju nam da nemamo vesti iz kulture – ma budale…. Onda je gomila ljudi na Tviteru to ponovila, i vremenom je ta reč počela da znači kao da on doživljava političare kao budale…, pričaju Njuzovci.

Kako izgleda snimanje "24 minuta" sa Zoranom Kesićem 2

Emisija „24 minuta“ nastaje na klackalici između hladne proračunatosti i nekontrolisane jezičke igrarije. I koliko je bitno racionalno izvagati kada će koja reč postići najjači efekat, toliko je važno prepustiti se momentu spontane razigranosti, lupetanju, što bi rekao Kesić.

Dok smišljaju kako da uvedu Đorđa Vukadinovića u scenario, malopređašnja stegnutost popušta. Lopta se zakotrljala. Kesić i Njuzovci upadaju jedni drugima u reč sa idejama od kojih će se samo dve-tri naći u konačnoj verziji. Ceo segment sa Vukadinovićem ostaviće osrednji utisak u poređenju sa ostatkom emisije, ali u tom trenutku deluje kao da su smislili najbolju šalu svih vremena.

– Tako mi radimo. Odvuče nas nešto do recimo Đorđa Vukadinovića, pa do anakonde, pa gorile i ode sve… I onda dođe Marko sa komentarom da je to bezveze i mi sve obrišemo, objašnjava Kesić.

Njuzovci u toj dinamici imaju funkciju korektiva – njihovo je da kažu da li je neka ideja glupa, uskoče kada treba naći pravu reč, odigraju ulogu probnog kamena, pokrenu kovitlac ideja. Na drugoj strani, Kesić je tu da pusti na volju improvizacijama da ga odvedu u nepoznatom pravcu.

– Ja se non-stop zezam. Non-stop. Ja mislim da sam duhovit. U stvari, ne da sam duhovit nego stalno nešto glumim. Volim da napravim atmosferu – odgovara voditelj na pitanje da li je Zoran Kesić duhovit čovek u privatnom životu.

Pitanje iza koga je stajala namera da se dekonstruiše predstava o komičarima kao ljudima koji po difoltu uvek moraju da budu smešni, Kesić je možda shvatio kao izazov. U tom trenutku uzima da presvuče pantalone, i nastavlja da odgovara u gaćama.

– Evo, ovo ti je primer toga. Jer ja sam sad mogao da odem tamo iza da se presvučem i da se vratim. Ali zbog pitanja došlo je do male improvizacije da se ja u gaćama šetam. Ali nisam se ja skinuo da ti vidiš gaće, nego idem kod Borke Pavićević pa moram da se presvučem u farmerke iz bermuda. Uvek sam ti ja bio klovn.

– Jel’ to naporno?

– Nije. To je zabavno. Meni su normalne situacije i razgovori dosadni. Ja poludim kad mi je dosadno. To moja žena zna. Kad krenem da lupetam, znači da mi je dosadno i tim lupetanjem uneobičim situaciju da bude meni zanimljiva. Na tribinama po Srbiji srećem razne lokalne vladare. Kad sediš sa tim ljudima i slušaš lokalne priče koje te uopšte ne zanimaju, bude malo depresivno da se zaista uneseš u to. Ne, ja to oplemenim time što krenem da budem još veći lokalac od tog lokalca i to je onda zanimljivo.

Kako izgleda snimanje "24 minuta" sa Zoranom Kesićem 3

Koliko je improvizovanje sastavni deo onoga što Kesić radi, najbolje se vidi tokom snimanja emisije. Utisak da sve teče glatko u jednom dahu koji gledalac ima dok prati „24 minuta“ na TV, neminovno je razbijen tokom snimanja. Međutim, Kesić oseća publiku, između njega i njih stvara se odnos glumca na pozornici i gledališta.

I dok sve okolo počev od neizbežnih lapsusa, preko ponovljenih scena, do glasa reditelja iz pozadina razobličava iluziju – voditelj ne izlazi iz uloge, pretvarajući snimanje u predstavu bez scenarija u kojoj svaka situacija postaje materijal za drugačiju scenu. Tako paradoksalno samo snimanje ostavlja podjednako jak, ako ne i jači utisak od konačnog proizvoda koji će biti prikazan u subotu u devet uveče.

– Neki gost kaže nešto na šta mi se učini da mogu da odreagujem, a ne uspem da smislim u sekundi. I onda ne kažem ništa. U suštini ja primetim tu neprijatnu tišinu, a ne primeti publika. To je bukvalno sekund, jer ako smislim nešto na brzaka i kažem, to uglavnom ispadne dobro. Na primer u prošloj emisiji imali smo takvu situaciju sa Borkom Pavićević. Ona je počela da priča o tome kako će premijer u kasarni da boravi da ne bi trošio pare, a ja sam se dosetio i rekao – zašto samo u kasarni. Pa ima tu još ustanova – može i u zatvor da ode. To je primer uspešne šale. To je čak i Vučić zapazio – objašnjava Kesić, dok se Njuzovci ironično ubacuju – To je šala koja je prošla bez posledica.

Na pitanje šta se desilo, objašnjavaju da je premijer to pomenuo na konferenciji za štampu.

– To je primer uspele fore, kad je sami ponove.

Emisija „24 minuta“ probila je neke nevidljive granice šta se sme a šta ne sme reći. Pesmu o političarima pederima mnogi su shvatili kao vrhunac hrabrosti. Uz to poslužila je kao katarza za akumulirani bes suzbijan verovatno i ostacima straha iz vremena komunizma kako se sme o vlasti govoriti. Neko je u javnom prostoru izgovorio ono što ostali čuvaju za privatnu sferu. Upravo u tome Kesićeva satira dobija posebnu dimenziju koju emisije sličnog formata u svetu nemaju. Hteli, ne hteli autori 24 minuta počeli su da budu percipirani kao opozicija.

– A mi od početak pričamo da ne kritikujemo ni opoziciju ni vlast, mi kritikujemo glupost. Niko od nas ne misli da je ovo neki aktivizam. To je na ljudima kako doživljavaju, mi to radimo, a vi vidite sa tim šta ćete. Komedija nije aktivizam.

Mogu da me zezaju za iste fore

MR: Kada bi pravio satiru na svoj račun šta bi izvukao kao glavnu metu?

ZK: Verovatno bih izvukao ono što bi me najviše bolelo. Ja volim da boli naše žrtve kad ih ubodemo. A mene najviše boli kada me optužuju da sam samo izvršilac čitalačkih radnji.

Njuz: Da si debeo….

ZK: To me ne boli jer više nisam… Ne bih rekao da me boli ali meta bi mogla da bude kad bi se šalili da neko stoji iza nas, da radimo po nečijem diktatu.

MR: A jel’ bi to bila satira?

Njuz: Pa ne bi. Kad bi ga zezali što reklamira banku…

ZK: Ne, to me ne boli. Znači satira je nešto što stvarno radim, a čega bi trebalo da se stidim… Mogao bi neko da me zeza kako radim sve na isti kalup. Našao sistem pa samo vrti istu priču. Kao mi idemo linijom manjeg otpora.

Njuz: Da smo kopija DŽona Stjuarta.

ZK: Mogao bi neko da kaže da ja znam kako izgleda fotorobot našeg prosečnog gledaoca – ne voli Vučića. I onda namenski radiš za takvog gledaoca. Pljuvanjem vlasti, ti njemu povlađuješ. I ja kao idem na tu kartu. Možeš to da napišeš. Za to me može neko zezati.


Ni posao u Njuz.netu nije lak

Kada kažete nekome da radite u Njuz.netu, verovatno je prva pomisao da li postoji zabavniji posao od toga. Međutim, Miroslav priča da ni njihova svakodnevica nije pošteđena stresova – od slanja faktura, preko propalih dogovora, do sporadičnih međusobnih svađa.
– Ponekad moram sebe da podsetim da radim u Njuzu da bih krenuo na posao.
Njuz.net nastao je tako što je idejni tvorac celog projekta počeo da kači lažne vesti na Fejsbuku. Ostalim članovima ekipe koji se u tom trenutku nisu poznavali svideo se koncept, i uskoro su se okupili oko sajta koji u prvih godinu i po dana nije imao nijednu reklamu. Njuzovci, koji su pre celog poduhvata imali „normalne poslove“, hteli su namerno da izbegnu komercijalizaciju. Lažna vest o Srbinu koji je ubio ajkulu, a koja ju je makedonska agencija prevela na engleski završila je u „ozbiljnim“ medijima, a Njuz.neta je postao srpska verzija satiričnog sajta na engleskom „Onion“. Došle su i tri knjige, od kojih je poslednja „Istorija sveta“ prodata u 11.000 primeraka a trenutno je u štampi i 6. izdanje.


Razumeju li svi ?

Pre nekoliko godina grupa teoretičara sa Ohajo državnog univerziteta objavila je rad pod nazivom „Ironija satire“ u kome pokazuju koliko je često pogrešno razumevanje satirične emisije Kolberov izveštaj čija su meta uglavnom republikanci. Autori su utvrdili da je razumevanje ironije uslovljeno političkim opredeljenjem, odnosno da iako i konzervativci i liberali prepoznaju da voditelj koristi humor, osobe koje se bliže republikanskoj partiji veruju da se Kolber samo pretvara da se šali i da misli ono što govori, to jest da iskreno podržava Republikansku partiju. Na pitanje da li misli da je slična podeljenost u percepciji moguća i u slučaju 24 minuta, Kesić iz stopa odgovara da svi razumeju njegovu ironiju.
– I oni su svesni kakav je ko. Nije da ćemo mi sad otkriti toplu vodu što kažemo da je Vučić melodramatičan, oni znaju da je on takav, ali ga podržavaju, odgovara Kesić.
Njuzovci nemaju isto mišljenje.
– Oni misle da je iskren.
– Pa to je onda tragično, zaključuje Kesić.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari