Antiratni heroj kome su sudile tri zaraćene države 1Foto: Stanislav Milojković

Vlado Trifunović, general JNA dok ona to još beše, tiho kao što je i živeo, umro je 15. januara na VMA u Beogradu.

Nakon svih nepravdi, tortura i teških bolesti, živeći bezmalo četvrt veka u ćumezu od devet kvadrata, zauvek je otišao čovek koji je svojom mišlju i delom bio protiv rata i ratnih zločinaca, ratnih planera i profitera… Za mlađe koji ne znaju i one koji slabije pamte, evo ko je bio Vlado Trifunović, čovek kome su za isto delo sudile tri zaraćene države – Srbija, Hrvatska i Slovenija.

Čovek humanista

Nakon sedam dana odbrane od napada mnogostruko brojnijih i bolje opremljenih hrvatskih paravojnih snaga u Varaždinu 21. septembra 1991. general Vlado Trifunović, komandant 32. korpusa JNA, koga je izdala njegova vrhovna komanda, u gotovo bezizlaznoj situaciji lično zarobljava dvojicu čelnika protivničke strane. Pregovarajući potom uspeva da iz opsednutog garnizona izvuče oko 280 svojih mladih vojnika i oficira, a građane Varaždina poštedi smrti i razaranja. Sama Trifunovićeva vojna operacija izvlačenja kroz 400 km protivničke teritorije, bez ijednog ispaljenog metka sa obe strane, predstavlja etički i vojni podvig, pravi trijumf razuma u vreme planiranih i dogovaranih zločina i smrti. Gledano, pak, iz uglova nacionalističkih državotvoraca i ratnih profitera u Beogradu i Zagrebu, Trifunović je izveo „izdajnički čin“ na koji će koordinirano odgovoriti obe zaraćene strane. Naime, zato što je izvedenom operacijom spasao ko zna koliko ljudskih života svojih vojnika i građana Varaždina, te tako Miloševićevim i Tuđmanovim stratezima doveo u pitanje dalje planove, General je morao da bude drastično kažnjen. Za primer svakom drugom oficiru koji bi se usudio da krene njegovim putem protiv njihovog rata. I zato, umesto da se strategija izvlačenja komandanta Trifunovića odmah pošalje svim jedinicama JNA u opsednutim garnizonima, čime bi se, gotovo sigurno, izbegle žrtve u Bjelovaru, Sarajevu, Tuzli… Vladi Trifunoviću se sudi i u Srbiji, i u Hrvatskoj, a potom čak i u Sloveniji ! U Srbiji za, navodnu, izdaju, u Hrvatskoj i Sloveniji za „ratne zločine“! Časni i hrabri čovek, jedan od najboljih i najstručnijih generala JNA, ne verujući da mu se sudi zato što je spasao iz opsade i vratio žive 280 vojnika i oficira, odnosno, zato što nije razorio grad Varaždin, tražio je objašnjenje od svojih pretpostavljenih…

– Srbiji ne trebaju živi ljudi, nego mrtvi heroji da pozlate njenu istoriju, držao mu je „patriotsku lekciju“ general Gojko Krstić, glavni kadrovik tada već srpske JNA.

– „Nisi smeo da ih vratiš žive, trebalo je svi da izginete“ – siktao je ovaj „veliki srpski“ rodoljubac i smrtoljubac, nesebični dobrovoljni davalac tuđe krvi i života.

Montirani proces

Nakon dve oslobađajuće presude vojnog suda u Beogradu, na trećem, montiranom procesu u jesen 1994, pred većem vojnog tužioca pukovnika Radomira Gojovića, koji je za tu priliku dekretom pretvoren u sudiju, general Trifunović biva osuđen na 11 godina zatvora. Nekoliko meseci pre toga, on i njegov zamenik, pukovnik Berislav Popov (dok je Trifunović pregovarao o izvlačenju – Popov je sa svojim vojnicima onesposobljavao oružje ) već su pred Okružnim sudom u Varaždinu, zbog navodnih ratnih zločina, osuđeni u odsustvu na po 15 godina zatvora.

Konačno, ceneći „dobre“ rezultate SRJ i Hrvatske, i Slovenija u leto 1995, pod optužbom za navodne „ratne zločine protiv civilnog stanovništva“ – kreće u progon generala Vlade Trifunovića. Po svoj prilici, preventivno i samoodbrambeno. Naime, za vreme nikad razjašnjenog sedmodnevnog rata u Sloveniji u proleće 91, pripadnici tamošnjih paravojnih formacija ubili su u području Gornje Radgone pet starešina i vojnika varaždinskog korpusa regularne JNA. Zbog ovog ratnog zločina slovenački Helsinški komitet zapretio je podizanjem optužnice protiv svog tadašnjeg vojnog i državnog rukovodstva, ali sama ta činjenica nije zasmetala dobroj međudržavnoj saradnji SRJ i Slovenije u istrazi protiv generala Trifunovića. Za potrebe slovenačke istrage njega, generala JNA, saslušava istražni sudija Okružnog suda u Beogradu. Toliko o koordiniranoj srpsko-hrvatsko-slovenačkoj „borbi“ protiv „zajedničkog neprijatelja“ generala Trifunovića.

U januaru 1996, pod pritiskom demokratske javnosti, Zoran Lilić, predsednik SRJ, oslobađa generala Trifunovića i njegove saborce, pukovnike Raduškog i Popova, daljeg izdržavanja kazni u zatvoru, što ne znači da su one i ukinute. Ne, sve dok je postojalo „patriotsko“ vojno pravosuđe, „proslavljeno“ stotinama svojih „predmeta ratnih zločina“, kojima se Srbija brukala i bruka u sudovima po Evropi i kod kuće ( slučajevi: Jurišić, Ganić, Purda, Divjak…), „srpsko patriotsko bratstvo“ je odbijalo sve molbe i svaki pokušaj obnove procesa Vladi Trifunoviću i njegovim saradnicima Raduškom i Popovu.

Tek je ukidanjem vojnog tužilaštva i sudova, a nakon koordinirane akcije stotina NVO i lista Danas, bilo moguće da Vrhovni sud Srbije 2010. ukine presude a Republičko tužilaštvo povuče optužnicu protiv generala i drugova. Time je u Srbiji pravno ali ne i faktički – stavljena tačka na Aferu Trifunović.

Bratstvo ne prašta

U zemlji Srbiji, državi vladavine prava jačeg, gde skoro svaki osuđeni i neosuđeni ratni zločinac ili ratni profiter ima vilu, kuću ili bar stan dobijen od države, general Vlado Trifunović je dvadeset pet godina preživljavao i skončao u sobičku vojne zgradurine u Karađorđevoj 50 u Beogradu. Ophrvan bolešću, posledicama teških operacija i smrću sina Darka, ponekad je rezignirano zavideo na hotelskom komforu i tretmanu koji uživaju u Sheveningenu optuženi za najteže ratne zločine.

I pored pravosnažnih presuda i odluka Vrhovnog i Ustavnog suda Srbije, ministarstva odbrane su se godinama uspešno borila i izborila da ovaj čovek do kraja života ne dobije stan koji mu po zakonu pripada. Bila je to kontinuirana politika osvete i odmazde „srpskog bratstva“ prema „srpskom izdajniku“ zbog presedana koji je izveo u Varaždinu septembra 1991. Zbog dela kojim je general Vlado Trifunović sprečio tragediju svojih vojnika i građana Varaždina – dovodeći ujedno u pitanje kako samu suštinu potonjih bratoubilačkih ratova tako i interese nacionalističkih režima, ideologa i ratnih profitera u Beogradu, Zagrebu, LJubljani, Sarajevu, Banjaluci…

Uvek željan svojih četvoro unuka koji žive u Zagrebu, govorio je kako ih ima i još preko dvesta, bar po jednog od svakog vojnika koga je spasao. Do poslednjeg trenutka nadao se da će mu i u Hrvatskoj, kao u Srbiji i Sloveniji, biti poništena nepravedna presuda. Pritisnut kancerom i posledicama moždanog udara, znao je da mi kaže kako neće umreti dok pravda ne bude zadovoljena.

Duboko pogođen smrću Vlade Trifunovića – ponosan sam što smo bili prijatelji i što je Danas vodio akciju za njegovu rehabilitaciju.

Neka ti je večna slava i hvala, dragi Generale!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari