Gde su žene u državnoj upravi Srbije? 1Foto: Freeimages

Dostizanje rodne ravnopravnosti je predmet brojnih napora koji su učinjeni na nacionalnom i evropskom nivou kako bi se osigurale jednake mogućnosti i ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim društvenim sferama.

Međutim, uprkos rasprostranjenoj javnoj posvećenosti ravnopravnosti, rodna nejednakost i dalje istrajava. Posebno je značajan nedostatak rodne ravnopravnosti na rukovodećim pozicijama, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru. Ovo stanje ukazuje na postojanje niza strukturnih, pravnih i društvenih prepreka koje nastavljaju negativno da utiču na napredovanje i učešće žena na pozicijama moći.

U Srbiji na najvišim rukovodećim pozicijama unutar ministarstava zastupljeno je 30% žena, iako u celokupnoj javnoj upravi one čine 62%. Prema podacima Evropske komisije u pogledu broja žena na rukovodećim položajima u državnoj upravi, u poređenju sa ostalim državama u regionu, Srbija je bolje rangirana samo od Hrvatske koja ima 20% žena u višim rukovodećim strukturama, dok je u Sloveniji procenat žena rukovodilaca 52%, a u Crnoj Gori 38%.  Izveštaj Evropskog instituta za rodnu ravnopravnost naglašava da tradicionalna podela rada u domaćinstvu utiče na sposobnost žena da dođu do liderskih pozicija, dok percepcija liderskih osobina kao muških otežava liderkama da ih slobodno iskažu.

Međutim, u Srbiji se sve više prepoznaje sveprožimajuća priroda rodne nejednakosti i činjenica da javne politike nisu rodno neutralne. Najbolji primer je Nacionalna strategija za rodnu ravnopravnost 2016-2020 koja ističe da bi svi državni organi trebalo da „prate sprovođenje principa rodne ravnopravnosti u svim oblastima javnog života“. Ipak, i dalje postoje značajni zakonski i politički nedostaci koji sprečavaju da se stvori prostor za jednako učešće žena u odlučivanju u državnoj upravi. Dodatni problem je i pitanje organizacione kulture, koje omogućava nastavak rodne neravnopravnosti, kao i nepostojanje pouzdanih podataka o broju žena u državnoj upravi i pozicijama koje zauzimaju.

Ipak, dostupni podaci pokazuju da je broj žena na višim rukovodećim pozicijama varirao od 15% do 39% u poslednjih osam godina. Najveći procentualni skok je dostignut 2011. godine, a najveći pad već 2012. godine. Međutim, da li bi jednaki brojevi značili isto što i jednaka zastupljenost? Skorije istraživanje CEP-a ukazuje na značajne razlike u nivou samostalnosti, ovlašćenjima za donošenje odluka i odgovornosti između muškaraca i žena u državnoj upravi. Naime, žene rukovodioci ukazuju na niži nivo samostalnosti i ovlašćenja u poređenju sa muškim kolegama, dok i jedni i drugi imaju sličan nivo lične odgovornosti.

Bitno je naglasiti da postojeći podaci i analize ukazuju na to da, ukoliko ne bude aktivnog odgovora, rodni jaz u upravljačkim strukturama u državnoj upravi može nastaviti da varira u zavisnosti od političkih, socijalnih i ekonomskih trendova. Jednostavno rečeno, rodna neravnopravnost neće nestati ako bude ignorisana ili neadekvatno rešavana. Pozitivan primer je Slovenija koja je imala samo četvrtinu žena u najvišem rukovodstvu u ministarstvima 2003. godine, a dostigla 50/50 odnos do 2008. godine, što ukazuje da politička volja za dostizanje rodne ravnopravnosti uz aktivnu primenu politika koje obezbeđuju uspostavljanje ravnoteže između posla i privatnog života može za kratko vreme da donese napredak u ovoj oblasti.

Navedeni primer Slovenije ukazuje da bi Srbija trebalo da počne da usvaja mere neophodne za dostizanje jednakosti unutar državne uprave. Prvo, bilo bi neophodno da aspekt rodne ravnopravnosti u odlučivanja u državnoj upravi bude sastavni deo javnih politika koje se bave ravnopravnošću, imajući u vidu da nije uključen u važeću Strategiju za rodnu ravnopravnost. Drugo, pitanje rodne jednakosti i odlučivanja treba da postane element nerazdvojan od reforme državne službe koje se tiču upravljanja ljudskim resursima, i odgovarajućih politika i zakonskih propisa. Na kraju, trebalo bi omogućiti ženama da postanu ključne ličnosti na putu Srbije ka rodnoj ravnopravnosti i reformi državne uprave, a ne da budu marginalizovane u procesima donošenja odluka.

Autorke su istraživačice u Centru za evropske politike

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari