Ispovest čoveka koji je preživeo logora Mauthauzen 1

Smrt je bila svuda oko nas. Mi smo bili samo brojevi, bez imena i prezimena. Svakodnevno smo prenosili kamen, težak najmanje 30 kilograma. Uz 186 stepenika. Onda nazad niz stepenice, opet po kamen, pa opet uzbrdo.

O ničemu nismo razmišljali, samo smo brojali korake, kako u potpunosti ne bismo otupeli – priča Dušan Stojiljković, jedan od preživelih u najozloglašenijem nacističkom logoru Mauthauzen. Ima 93 godine, živi u jednom staračkom domu u Beogradu i veoma je vitalan. Sećanje ga, iznenađujuće, dobro služi. S obzirom da je preživeo torture u tri logora – prvo na Banjici, potom u Mauthauzenu i na kraju na Golom otoku. Ranu mladost je proživeo pod najgorom torturom, u ropstvu, mukama i patnjama. A opet, svakog dočeka sa osmehom na licu, i zaraznim optimizmom. Uprkos činjenici da je baš tog dana kada smo ga posetili, preminuo drugi preživeli logoraš iz Mauthauzena u Srbiji. NJegov saborac, LJubomir Zečević. Zato nas je deka Dušan dočekao sa suzama, ali i toplim zagrljajem. I otvoreno pričao o svom životu, prošlosti, ali i aktuelnim događanjima. Kaže da se fašizam polako vraća u okrilje Evrope pa i Srbije, ali ima razumevanja za sve mlade ljude, čak i ostrašćene desničare. Šta će, kaže. Nemaju posao, nemaju novac, vlast ih laže a država ne čini ništa kako bi im bar pružila nadu u bolju budućnost. Nacionalizam im je, nažalost, jedina uteha.

Životna drama Dušana Stojiljkovića počinje sa njegovih nepunih 19 godina. Pripadnici Specijalne jedinice ga hapse i odvode u logor u Banjicu, gde je proveo osam meseci. Ni dan-danas ne zna zbog čega je uhapšen, jer mu nikada nije dozvoljeno da vidi svoj dosije. U jesen 1944. prebacuju ga u Mauthauzen. Putovali su noću, vozom, čitavih sedam dana. Kada su stigli pred kapije ozloglašenog logora, gde su ih prethodno tukli, a deca gađala kamenjem, mislio je da je to kraj. Ali, kako kaže, to je bio tek početak.

– Na ulazu nam je sve oduzeto. Skinuli su nas, poslali u kupaonu, a potom smo izašli kao broj. Jedino sam zadržao svoje gojzerice, koje su mi kasnije spasile život. Nakon tog „prijema“, logoraši su smeštani u karantin. To je mala soba, sa četiri zida, u kojoj je bilo nas 350. Morali smo tu da prespavamo, poređani kao sardine. Jedan uz drugog i jedan preko drugog. Ukoliko se neko pomeri, dobijao je najstrašnije batine. Najgore su prošli oni koji su tražili da odu u toalet. Iz njega se nikad nisu vratili – priseća se Stojiljković. Karantin je trajao od nekoliko dana do nekoliko nedelja. Onda su logoraši bili raspoređeni po grupama, u zavisnosti od zaduženja. Stojiljković je dobio rad u kamenolomu.

– Radilo se od jutra do mraka. Prenosimo kamen uz 186 stepenika. Morao je da bude najmanje 30 kilograma težak. Ukoliko je neko „zabušavao“ i uzeo manji teret, dobijao je batine. Do smrti. Isto se događalo i sa slabijima, koji su padali pod teretom. I meni se to na kraju desilo, ali su me gojzerice spasile. NJih je prethodno zapazio jedan SS vojnik i zatražio mi ih. Dao sam mu, a kada su me njegove kolege tukle, jer sam pao, iznemogao od gladi i tereta, zaustavio ih je i poslao me u bolnicu – priča Stojiljković. Bolnica je bila posebna priča, jer su se tamo obučavali nacistički lekari, bez znanja, zvanja i iskustva. Radili su po nekoliko operacija dnevno ne bi li se usavršili. Vadili su slepa creva, sekli ljudima ekstremitete pa ponovo prišivali, iako to nije bilo potrebno.

Mauthauzen je jedan od najozloglašenijih logora i po nacističkoj kvalifikaciji označen kao logor najvišeg nivoa. Cilj je bio istrebljenje i uništenje političkih protivnika. Deviza – povratak nepoželjan. A „ciljevi“ su ostvarivani na brojne načine – davljenjem, gušenjem, premlaćivanjem do smrti, teranjem na rad i izgladnjivanjem do umiranja, a za najizdržljivije – krematorijumom.

– Lekari su bili dužni da svakog dana odrede po 30 najnesposobnijih, po koje su dolazila specijalizovana kola i odvodila ih u krematorijum ili gasne komore. Sakupljali su i svakog ko se našao napolju van radnog vremena. Jedino su Jevreji bili pošteđeni fizičkog rada. Ironično kažem, naravno, jer su njih automatski po prijemu vodili u krematorijum. Ostale nacionalnosti su bile „više sreće“ – priseća se Stojiljković.

Mauthauzen je oslobođen 5. maja 1945. godine. Nakon pet meseci logoraške bolnice, Stojiljković se vraća u Srbiju. NJegove muke ni tada ne prestaju. Prati ga UDBA, sumnjive su im sve njegove delatnosti i kretanja. Pokušavajući da započne normalan život, ironijom sudbine, završava na Golom otoku, sedam godina nakon preživljene torture u Mauthauzenu. Upoređujući iskustva iz ova dva strašna logora, sa žaljenjem konstatuje da mu je na Golom otoku bilo teže.

– Tamo su te tukli sunarodnici. Saborci. Kolege, prijatelji, komšije. Ukoliko te ne udare, oni bi dobijali kaznu. „Po glavi, ali ne u glavu.“ To je bila deviza. Dakle, udri, ali ne da umru. Ubij svaku ljudskost, smisao, volju za životom. Ali da prežive. U Mauthauzenu je smrt bila cilj, najjači su opstajali. Na Golom otoku – ubijanje svega sem života – kaže Stojiljković. Nakon 18 meseci na Golom otoku, konačno se vraća na slobodu. Tvrdi da logoraški život nije uticao na njega, ali posledica je ipak bilo. Nije mogao da završi fakultet, izolovao se od ljudi i nastavio da se bavi profesijom svojih predaka, i tadašnje supruge – prevodilačkim radom. Izučio je više jezika i u četiri zida svoje sobe do penzije je prevodio brojne tekstove i radove. Deca i unuci su mu na različitim stranama sveta. On je zadovoljan u domu, gde dane provodi sa vršnjacima, ali uglavnom u svojoj sobi, ispisujući sopstvena sećanja. Predsednica „Udruženja logoraša Mauthauzen“, Tamara Ćirić, redovno ga obilazi, donosi literaturu i upoznaje ga sa najnovijim događanjima. S obzirom na to da ultradesničarski pokreti sve više jačaju u Evropi, pa i u Srbiji, nismo mogli da ga ne pitamo o aktuelnim događanjima. A o svemu je vrlo dobro obavešten.

– Deca su danas na ulici. Nacionalizam je otpor životu. Ako nemate sredstava za normalan život, vi ste nezadovoljni. A okolnosti su danas takve. One se moraju promeniti, pa će i ti mladi ljudi promeniti mišljenje. Sa razlogom su nezadovoljni. Koga danas da biraju? Oni prethodni su kompromitovani. Ovi danas su posebna priča. Uspeli su da u višepartijski sistem uvedu jednopartijski, pod okriljem demokratije. To nikom u Evropi nije uspelo. Danas u Srbiji nema opstanka ukoliko niste član partije. Kada se to promeni, promeniće se i okolnosti koje dovode do fašizma – zaključuje Dušan Stojiljković.

Uprkos nesvakidašnjoj životnoj priči, torturi koju je preživeo, deka Dušan se raduje svakom novom danu. Uveliko radi na knjizi koja će opisati njegova i iskustva saboraca iz Mauthauzena. Ispraća nas sa osmehom. Optimističnim, zaraznim.

Istorijat

Mauthauzen je poznat kao jedan od najozloglašenijih nacističkih logora. Sejao je smrt u Prvom svetskom ratu, a nastavio i u Drugom. Osnovan je 22. septembra 1914, a ponovo aktiviran 8. avgusta 1938. godine. Mauthauzen se nalazio na području današnje Austrije, 15 kilometara istočno od Linca. Bio je aktivan sve do oslobađanja od strane američke vojske 5. maja 1945. godine. Sastojao se od glavnog logora i preko pedeset sporednih. Do 1945. godine u logor Mauthauzen i njegove sporedne logore deportirano je oko 200.000 osoba, a više od polovine njih je ubijeno ili su umrli od posledica prisilnog rada. Među njima je bilo ljudi preko 30 različitih nacionalnosti. Poslednji logoraški broj bio je 139.317, izdat 3. maja 1945. godine.

Mučenje do smrti

Cilj upravitelja i čuvara Mauthauzena bio je uništavanje volje logoraša, sa mučenjima, prinudnim i besmislenim radom, koji bi ubijao svaki smisao za život. Čuvari, pripadnici SS-a imali su neograničene ideje u ponižavanju i mučenju logoraša. Logoraši su, na primer, morali satima da stoje mirno, ili tokom noći da 20 puta iskaču kroz prozor, valjaju se u blatu i nakon toga peru odela. Takozvane „stepenice smrti“, od 186 stepenika, bile su visoke 31 metar. Na njima je, kroz nesrećne slučajeve i ubistva od strane SS čuvara, nastradalo stotine logoraša. Čuvari su se zabavljali time da logoraše, koji bi u koloni nosili kamenje, obaraju na zemlju, tako da bi padom jedan logoraš oborio drugog, te bi se njih nekoliko skotrljalo zajedno sa kamenjem koji su nosili. Na putu pored stepenica, na rubu kamenoloma, nalazila se 50 metara visoka stena. Čuvari logora bacali su logoraše sa vrha, koji bi ili pali u vodu i utopili se, ili bi se razbili o stene.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari