Otežan pristup institucijama 1Foto: Fonet

Postoje poboljšanja i primetno je ulaganje napora kako bi se kvalitet života osoba sa invaliditetom poboljšao, kako bi im se olakšao pristup važnim institucijama, ali neophodno je uložiti još mnogo rada i truda jer postoji puno prostora za napredak, smatraju sagovornici Danasa.

Naša država tek poslednjih desetak godina obratila je više pažnje na probleme osoba sa invaliditetom, ali čini se da i dalje ne postoji sistemski rad na rešavanju njihovih problema, već su pozitivni istupi uglavnom plod akcije pojedinačnih institucija.

Osnivač Centra za samostalni život osoba sa invaliditetom Srbije (CILS) Gordana Rajkov, apeluje da se sve odluke oko gradnje ili rekonstrukcija, makar na javnim površinama, rade u dosluhu sa osobama sa invaliditetom, odnosno sa njihovim udruženjima, jer će to pomoći u ispunjenju nekih civilizacijskih standarda, a pritom smanjuje troškove potencijalnog kasnijeg infrastrukturnog prilagođavanja.

– Veoma je važno da sve što se radi bude u dogovoru sa udruženjima osoba sa invaliditetom, da se u celi proces uključe ljudi koji će na kraju te usluge i da koriste. Ono što je dobro za osobe sa invaliditetom, dobro je i za sve ostale građane jer i njima olakšava život – naglašava Rajkov.

Ona napominje da su za ovaj deo društva važne institucije poput škola, opštinskih i službi sekretarijata unutrašnjih poslova, a naročito centri za socijalni rad i zdravstvene ustanove.

– Najgora situacija je u centrima za socijalni rad jer su od njih 17 samo dva pristupačna za ovu kategoriju građana, a najveći broj prava osoba sa invaliditetom se ostvaruje upravo preko ovih službi. Dobar deo škola i dalje je nepristupačan, a zdravstvene ustanove bi po definiciji morale biti potpuno pristupačne zbog svih ljudi sa zdravstvenim problemima koji ih koriste. Javni gradski prevoz je takođe problem. Rampe koje su pojedini autobusi imali na srednjim vratima uglavnom više ne rade, dok je u tramvaj moguće ući samo na nekoliko stanica u gradu, gde je trotoar rađen sa svešću o postojanju građana u invalidskim kolicima. Da su konsultovane osobe sa invaliditetom pri nabavci autobusa, verovatno bi to drugačije bilo – kaže Rajkov i dodaje da se pristup institucijama mora posmatrati kao širi pojam, jer je neophodno razlikovati fizičku od informacione pristupačnosti jer, kako pojašnjava, slepim ljudima ili onima sa oštećenim sluhom fizička pristupačnost nije toliko bitna koliko pristupačnost informacijama.

Pozitivan primer je montirana pomoćna rampa na ulazu u ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu, ali nisu sva ministarstva prilagođena potrebama invalida. Ispred ministarstva kulture postoji, kako kaže naša sagovornica, „milion stepenika“ koji onemogućavaju slobodan pristup tim institucijama, a ništa bolja situacija nije ni ispred ministarstva inostranih poslova. Međutim, jednostavno postavljanje rampi ne predstavlja rešenje problema.

– Rampe u dobrom delu slučajeva ne poštuju standarde od 10 odsto nagiba što ih čini prilično opasnim. Retko ko razmišlja o vertikalnoj komunikaciji, o postojanju liftova koji bi omogućili pristup odgovarajućim spratovima, jer se poslovi u državnim institucijama ne završavaju uvek u prizemlju. Moram da pomenem toalete koji su u većini ustanova i dalje nepristupačni za invalide – ukazuje Gordana Rajkov u razgovoru za Danas.

Ljubislav Vlašković iz udruženja SHIFT kaže da postoje pozitivni pomaci, ali da ima još puno prostora za napredak. Smatra da veliku prepreku predstavlja i neinformisanost građana o mogućnostima koje postoje.

– Našem udruženju se javljaju zainteresovani ljudi sa pitanjem kako da ostvare pravo na ličnog asistenta. Postoji procedura koja mora da se prođe kako bi se to ostvarilo, pre svega internacionalna komisija koja daje svoje mišljenje, a nakon toga i nekoliko dodatnih administrativnih stavki. Pozitivno je što Grad finansira pomoć ličnih asistenata. Dobra stvar svakako je školska inkluzija, odnosno omogućavanje deci da idu u redovne škole. Veliki problem je neiskustvo prosvetnih radnika koji ne umeju precizno da procene mogućnosti dece sa invaliditetom. Često profesori upućuju roditelje te dece na individualni obrazovni plan (IOP), iako velikom broje dece to nije potrebno jer mogu uspešno da isprate nastavni plan u redovnim školama. Mnogi roditelji ne znaju svoja prava, jer dok oni ne potpišu taj individualni plan škola ne može da ga primeni – kaže Vlašković.

Postoje, kako kaže naš sagovornik, arhitektonske barijere koje otežavaju pristup važnijim institucijama. Nedostatak pomoćnih rampi nije jedini problem koji otežava kretanje osobama sa posebnim potrebama.

– Ulazna vrata mogu biti veliki problem. Pogledajte vrata pošti po gradu. Neophodno je napraviti ulazna vrata koja se otvaraju na senzor kako bi ljudi u kolicima mogli da imaju nesmetan pristup svim važnijim institucijama. Takođe, veliki broj ulica u gradu nema adaptirane trotoare i spuštene ivičnjake kako bi se olakšalo ne samo invalidima, već i starim ljudima, kao i roditeljima sa dečijim kolicima – zaključuje za naš list Ljubislav Vlašković.

Do zaključenja ovog broja Grad nije odgovorio, na pitanja Danasa, da li poseduju registar u kojem se nalaze podaci o broju institucija koje još uvek nemaju postavljene rampe za olakšavanje pristupa invalidima, kao i da li postoji strategija kojom se Grad vodi u rešavanju problema osoba sa invaliditetom.

Umesto ponos, električne rampe predstavljaju ruglo grada

Električne rampe za invalide koje se mogu videti u centru grada, u podzemnom prolazu na Terazijama ili stepeništu na Zelenom vencu, u katastrofalnom su stanju i van upotrebe već godinama. One su postavljene za vreme mandata bivšeg gradonačelnika Dragana Đilasa, ali ni u tom periodu njihov kapacitet nije ni približno iskorišćen. Kako kaže Gordana Rajkov, osnivač CILS-a, te rampe su pokvarene dva dana od postavljanja, a više od nemara službi zaduženih za održavanje boli činjenica da građani uništavaju i ne vode brigu o stvarima koje služe osobama sa invaliditetom.

– Neophodno je popraviti i na neki način obezbediti električne rampe, jer su građani koji kradu delove tih rampi krajnje neodgovorni. Nadam se da će se Grad pozabaviti tim problemom. U te rampe uložena su ogromna sredstva, a sada godinama „stoje“ pokvarene. Možda je rešenje da one budu zaključane, a da se ključevi koji će omogućiti korišćenje podele po udruženjima, kako bi ih lica koja imaju potrebu za njima dobila na korišćenje – predlaže Rajkov. Ona podseća da su na ulazu u Sava centar pomoćne rampe postavljane na svaka tri meseca jer su ih ljudi skidali i verovatno prodavali zbog materijala od kojih su izrađene, odnosno aluminijuma. Grad nije odgovorio na naše pitanje iz kog razloga se električne rampe za invalide već godinama ne popravljaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari