Mojih 13 haških godina 1

Oduvek sam sebe posmatrao kao kosmopolitu. Izvan nacionalnih okvira i ograničenja. Uvek su mi bili smešno-žalosni zagriženi nacionalisti, jer nisu uspevali da izađu iz suženih granica sopstvene nacije, kupajući se u nerazumevanju drugih.

U suštini, svaki nacionalizam je težak balast za slobodno mišljenje i ograničavajući faktor u promišljanju o ljudima, događajima i pojavama. Tako sam i doživeo vest koju mi je sada davnog februara 2004. godine, zamenik glavnog urednika Božidar Andrejić, saopštio. Dobio sam tromesečnu stipendiju agencije Sense i putovaću u Hag na program praćenja suđenja u Haškom tribunalu. Jedva smo preživeli devedesete i masovnu državnu pljačku i siromašenje naroda, brojne smrti u ratovima u „kojima nismo učestvovali“ i cinično smejanje u lice vlastodržaca preko državnih medija. Prilika da ih vidim uživo na optuženičkoj stolici i da čujem kako tvrde da ni u čemu nisu učestvovali i da ni za šta nisu odgovorni. Za masovna ubistva ponajmanje.

U Tribunalu su od velikih „zverki“ tada bili samo Slobodan Milošević, Milan Milutinović i Nikola Šainović. Franjo Tuđman je umro 1999, a Alija Izetbegović par meseci pre nego što ću se otisnuti put Holandije. Jedino sam znao da je na čelu agencije Sense dugogodišnji beogradski novinar Mirko Klarin i da je u toj redakciji Mina Vidaković, nekadašnja izuzetna novinarka Studija B. Novinari su tada bili pojam ozbiljnosti, ne kao danas. Suđenja za ratne zločine nije bilo mnogo u Srbiji, možda samo par i to nekim običnim vojnicima. Pratio sam većinu suđenja u beogradskoj Palati pravde, ali na neki način bi se moglo reći da mi je praćenje suđenja za ratne zločine sudbinsko. Dosta moje rodbine je stradalo po raznim bunama u Austriji, takozvanoj Vojnoj Krajini tokom 19. veka, neki su izginuli u Prvom svetskom ratu, dok su tokom Drugog svetskog rata jedan deo ustaše pobile u Jasenovcu, druge su deportovale u nacistički logor Beisfjord u Norveškoj, gde su ih pobili nacisti, dok je deo porodice stradao u kvislinškoj Nedićevoj Srbiji. O tome se u mojoj kući nikad nije govorilo. I tokom raspada SFRJ devedesetih je bilo stradale rodbine u Hrvatskoj i u BiH. Otud i bavljenje novinarstvom i stalna potraga za istinom i pravdom. Odlaskom u Hag počelo je dubinsko i suštinsko upoznavanje sa državnim mehanizmom zločina i mržnje koji su unesrećili stotine hiljada stanovnika bivše Jugoslavije i to samo zato što su bili pogrešne vere i nacionalnosti.

O haškim procedurama nisam mnogo znao, a o suđenjima sam sporadično čitao u medijima. Prvenstveno o suđenju Miloševiću. Znalo se jako dobro u šta je sve bio upetljan i šta je sve naređivao. Brojna druga suđenja – Milutinoviću, Karadžiću i Mladiću, Gotovini, Oriću, Haradinaju, tada još nisu bila počela, jer su optuženici bili na slobodi. Postojale su optužnice za ratne zločine. Dosta se sve razlikovalo u odnosu na domaća suđenja. I tada je, naravno, vladajuća politička struktura – Koštuničina vlada, nerado gledala na saradnju sa Tribunalom, izričući vrlo oštre ocene na njegov rad i na optužnice Tužilaštva i zahteve međunarodne zajednice. Uglavnom, slično kao i danas, doduše uz manje medijske histerije da je „Tribunal antisrpski“ i da su „naši heroji završili u Hagu“. Nisam tako mislio, jer sam video dosta političarskih i funkcionerskih jeftinih i bednih izvlačenja po domaćim sudovima, za očigledne i dokazane pljačke u koje su bili upetljani. Uglavnom su se, kao što bi knez Miloš Obrenović rekao, pokazivali kao sitne duše. Ovde je problem bio što se radilo o ljudskim životima i što su u Tribunalu završili ne zato što su ratovali jedni protiv drugih, nego zato što su ubijali nenaoružane civile, pravili logore, silovali, iživljavali se, za sve to znali a ništa nisu preduzeli da počinioce kazne ili bar da to spreče… A za to nikad nisam imao razumevanja.

U Srbiji je vladala posttraumatska atmosfera nakon ubistva premijera Đinđića, ali već i početak medijsko-političke rehabilitacije odgovornih. Nisam voleo, baš kao ni danas, jednostran pristup i navijačko novinarstvo. Uvek sam voleo da čujem sve strane i da onda donesem sud.

Zajedno sa koleginicom Aidom Hasanbegović, tada novinarkom sarajevske OBN televizije (ispostavilo se tek kasnije da smo rođeni istog dana i istog meseca, samo različitih godina), urednik Mirko nam je podelio suđenja. Upalo mi je da iz dana u dan pratim suđenje generalu JNA Pavlu Strugaru (iz tog predmeta je izdvojen slučaj Vladimira Kovačevića Ramba, kapetana JNA), koji je bio optužen za granatiranje Dubrovnika koji je bio pod zaštitom UNESKO. Bilo je zanimljivo. Uglavnom se raspredalo o vojnim taktikama – tužilaštvo je dokazivalo kako je JNA (Kovačević) sa brda Srđ granatirao grad i civile kako je stigao i uništavao, a odbrana kako su se Hrvati branili i minobacačkim granatama provocirali napade na JNA, pa zatim bežali iz zaštićenog Starog grada da bi sve snimile strane novinarske ekipe i da bi posle imali i medijsku municiju o tome kako JNA uništava vekovno nasleđe. Jedna od zanimljivijih svedokinja bila je žena koja je tvrdila da se Dubrovnik nije branio od napada JNA, da u gradu nije bilo vojske, ali da JNA nije uspevala da ga osvoji. Bivši gradonačelnik Dubrovnika, koji je bio i komandant odbrane grada, tvrdio je suprotno. General Strugar je osuđen, ponajviše zahvaljujući priznanju krivice viceadmirala Miodraga Jokića, koji se nagodio sa Tužilaštvom.

Drugo suđenje koje sam pratio bilo je postupak protiv Radoslava Brđanina. Nisam znao ama baš ništa o tom postupku. Ispostavilo se da je bilo šokantnije nego što sam pretpostavljao. Ubistva u Prijedoru na početku rata u BiH vršila je paravojna grupacija Miće.

Ipak, najšokantnije mi je bilo jedno svedočenje. Nisu mi toliko bili jezivi iskazi o o silovanjima, ubistvima, maltretiranjima, proterivanjima… koliko ovo. Krsto Simić, vozač kamiona i građevinskih mašina iz Bratunca u istočnoj Bosni, svedočio je na suđenju Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, bivšim oficirima VRS optuženim za genocid u Srebrenici jula 1995. Pristao je da svedoči zbog griže savesti, pošto je u julu 1995. učestvovao u utovaru leševa više stotina Bošnjaka ubijenih u skladištu poljoprivredne zadruge u Kravici i u njihovom prevoženju i sahranjivanju u masovnu grobnicu u Glogovi. Nekoliko meseci kasnije, u jesen 1995., učestvovao je i u uklanjanju tragova zločina: prenošenju posmrtnih ostataka iz prekopane masovne grobnice u Glogovi i njihovom ponovnom zakopavanju u takozvanu sekundarnu grobnicu na lokaciji Zeleni Jadar, takođe u širem području Srebrenice. Kako je rekao, godinama je patio od nesanice, zbog onoga što je radio. Nije čak ni lično prebacivao leševe ubijenih Bošnjaka, nego su ih radnici Civilne zaštite leševe ubacivali u kašiku bagera u kojem je bio, da bi ih zatim prebacivao do kamiona.

– Kroz mašinu sam osećao težinu ubijenih tela. U kašiku je moglo da stane pet do šest leševa, pričao je Simić. Narednih dana tokom svedočenja je rekao da mu je sada lakše i da je nesanica nestala.

Mirkova mala redakcija bila je pored samih ulaznih vrata u sudski deo Tribunala. Tik preko puta portirnice. Mirka su znali svi i često su sudije, tužioci, advokati, novinari, obezbeđenje, zaposleni svraćali u malu redakciju. Često je svraćao tadašnji predsednik Tribunala Teodor Meron (šokantno mi je bilo saznanje da je u Poljskoj preživeo užas nacističkih logora), ali i poslednji predsednik Karmel Ađijus, koga su zvali „Malteški soko“, samo zbog visine. U malenoj redakciji nakrcanoj svakojakim tehničkim uređajima, kompjuterima i monitorima se krišom pušilo iza vrata, pošto je Mirko bio strastan pušač i voleo je da zapali cigaru dok radi. Pošto je bilo zadimljeno, a to baš nije dobra atmosfera za rad, otvorio sam vrata da se razdimi. Tada sam u fotelji u holu suda ugledao Roberta Meknamaru, čuvenog američkog sekretara za odbranu iz vremena Hladnog rata i jednim od najradikalnijih zagovornika američke intervencije u Vijetnamu u administracijama predsednika SAD – DŽona Kenedija i Lindona DŽonsona, kao i u vreme Kubanske raketne krize. Uglavnom je manipulisao medijima. Nisam se dvoumio da li da mu priđem, pošto sam znao zašto je došao u Hag. Tu je bila svetska premijera dokumentarca koji će kasnije dobiti Oskara – „The Fog of War: Eleven Lessons from the Life of Robert S. McNamara“. Nakon kraćeg upoznavanja, priča mi kako je u strahu da će biti Trećeg svetskog rata i da će biti nuklearni i da će čovečanstvo biti zbrisano sa lica Zemlje.

– Plašim se za svoju unuku. U kakvom će svetu živeti – rekao mi je Meknamara, koji je kasnije te večeri, posle projekcije filma, učestvovao u debati sa tadašnjom novinarkom NJujork Tajma Suzan Pauers, koja će kasnije postati američka ambasadorka u UN.

Drugi odlazak u Hag bio je takođe nakon što sam dobio tromesečnu stipendiju londonskog Instituta za rat i mir (IWPR), oktobra 2007. godine. Kao novinar pratio sam jedno suđenje iz dana u dan i onda na kraju sedmice pisao izveštaj koji je zatim objavljivan na portalu IWPR-a. Zanimljivo je, ali i jako teško smestiti nekoliko dana suđenja, svedočenja i rasprava u jedan novinski tekst. Taj moj boravak obeležila su dva događaja – međunarodni skandal sa davanjem lenti pripadnicima Dutch Batt-a, holandske jedinice UNPROFOR-a, koja je bila odgovorna za zaštićenu enklavu Srebrenica. Lente im je dodelila holandska vlada. Drugi skandal nastupio je kada je Vojislav Šešelj stupio u štrajk glađu u pritvoru Tribunala u Sheveningenu. Od jako visokopozicioniranog izvora u Tribunalu sam čuo pravu istinu o tom štrajku, što se posle pokazalo kao tačno. Šešelj je zaštićeni spisak svedoka dao nekom da iznese i da zastraši svedoke. To su u Tribunalu provalili tek kada su svedoci redom po spisku počeli da otkazuju svedočenja. U znak protest što su mu zbog toga ograničili komunikaciju sa spoljnim svetom (Šešelj se javljao iz pritvora čak i na sednice radikala uprkos zabrani političkog delovanja), lider radikala je stupio u štrajk glađu.

Kasnijih godina usledilo je još nekoliko odlazaka u Hag – na završne reči i presude na suđenju Karadžiću i Mladiću, razgovori u četiri oka sa glavnim tužiocem Tribunala Seržom Bramercom, presuda u sporu Hrvatska protiv Srbije u Međunarodnom sudu pravde… Ipak, Pritvorska jedinica u Sheveningenu će mi ostati u pamćenju po teskobi koju je izazivala kod mene, skučenosti i odličnim uslovima za pritvorenike, koji su, pored brojnih pogodnosti, imali na raspolaganju čak i salu za fizičko, gde su se optuženici iz zaraćenih strana očito odlično družili. Svaka država ima jasno utvrđene strukture i lance komandovanja, pa mi je zato i neprihvatljivo da se ni Srbija, ali ni druge države regiona, nisu baš istakle u suđenjima najvišim zvaničnicima, izgovarajući se da je sve već Hag procesuirao. Ispada da niko nije kriv za užasne zločine nad civilima koje su njihove vojske počinile. Baš zato je davne 1993. godine bila odlična stvar formiranje Haškog tribunala. Da odgovorni odgovaraju, da „mali“ nauče gde im je mesto, a da narodi nađu smirenje. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari