Jakov Bajloni - pivarstvo kao izazov 1foto: Wikipedia/ Bajlonova pivara

Jakov I. Bajloni, po struci pinter, učeći zanat kod bečkih majstora imao je priliku da upozna čari i domete vodeće pivarske industrije u Evropi i bio je jedan od prvih zagovornika da se porodica orijentiše i na pivarstvo.

Jakov je bio glavni krivac za usmeravanje biznisa i na pivarstvo i jedan je od inicijatora stvaranja Prvog srpskog pivarskog društva, osnovanog 1871. godine. On je lako uspeo da ubedi braću da kupe Malu pivaru, koja je, 1888. godine, postala sastavni deo firme „Ignjat Bajloni i sinovi“. Tako je pivarstvo počelo da postaje dominantan posao Bajlonijevih. Najveću konkurenciju su imali u pivari „Vajfert“ koja je tada proizvodila znatno više piva i bila vodeća na Balkanu. Mogao je da je dostigne samo novim ulaganjima i pravljenjem kvalitetnijeg piva. Počeo je da otkupljuje okolna imanja i nabavlja opremu u Austrougarskoj i Nemačkoj, izgradio je sopstveni vodovod kojim se voda uzimala iz Dunava, zatim pogon za proizvodnju slada, a hmelj je morao da uvozi, jer ga Srbija nije proizvodila.

Od gostionice „Kod male pivare“ do „Velike Skadralije“

Proizvodni kapacitet pivare je 1892. godine bio 60.000 hektolitara varenog piva, a u prvim godinama rada posebna pažnja posvećena je prodaji piva u flašama (1891. prodato 220.000 boca). Uz pivaru je 1892. godine izgrađena i gostionica „Kod male pivare“, koja je svojom prostranom baštom i pre svega dobrim pivom, stekla ugled kod Beograđana. Nalazila se na dnu Skadarlije, preko puta pijace. Na tom mestu danas je restoran „Velika Skadarlija“ koji ima kontinuitet sa tom Bajlonijevom gostionicom. Pivara je tada proizvodila dve vrste piva, crno jačine 16 stepeni i svetlo od 14 stepeni, koje je bilo slično plzenskom. Modernizacija je bila važan faktor razvoja pivare i od 1901. godine prelazi se na mašinski sistem hlađenja piva. Sve do tada led za hlađenje piva skupljao se tokom zime iz Save i Dunava i čuvao u pivarinim lednicama. Sve je to uticalo da pivo postepeno sustiže vino i rakiju po potrošnji u Beogradu. Najpoznatija piva iz „radionice Bajloni“ bila su svetlo „Prvenac“ i crno „Srpski Salvator“, koje je pripremano po recepturi istoimenog bavarskog piva.

Jakov je bio jedan od najpoznatijih srpskih privrednika. Od osnivanja Narodne banke Srbije 1884. godine izabran je za člana Uprave i na tom mestu ostaje sve do smrti 1902. Posle njega vođenje pivare i svih porodičnih firmi preuzima njegov sin Ignjat Mlađi. Važni akcionari Pivare su i ostali potomci Ignjata Starijeg, tako da je to bila jedna prava porodična kompanija organizovana po modelu zastupljenom u razvijenim zemljama. Bajlonijeva pivara je među prvim industrijskim objektima prešla sa parnog na električni pogon, ali su parne mašine ostale u upotrebi sve do tridesetih godina XX veka.

Posleratna ekspanzija

Istoričar Nenad Lukić navodi da je Bajlonijeva pivara u drugoj polovini prve decenije XX veka, uspela da po proizvodnji i prodaji prestigne Vajfertovu i da preuzme primat na tržištu. Godine 1911. pivara je nabavila najmoderniji motor za električno sagorevanje, preteča kasnijih ekoloških motora, i ubrzo je počela da izvozi pivo u Makedoniju i Bugarsku. Ključ razvoja bile su investicije. U Spomenici Beogradske trgovačke omladine iz 1931. godine, autori pišu da su Bajlonijevi najpre pozajmljivali novac od privatnih lica, potom od Narodne banke, a posle osnivanja Francusko-srpske banke imali su neograničen, tj potreban pristup kreditima, pošto su bili jedni od većih akcionara.

Prvi svetski rat je bio poguban za pivaru, najpre je radila smanjenim kapacitetom, bila je meta artiljerijskih granata, pretrpela je požar, a od pada Beograda, u oktobru 1915, do oslobođenja nije radila. Bajlonijevi su posle rata odmah započeli obnovu oba dela firme i pivare i mlina. Oprema je najvećim delom kupovana iz Čehoslovačke i zapadne Evrope, nastavili su sa širenjem placa kupovinom okolnih poseda tako da se firma u periodu između dva rata prostirala na blizu dva hektara zemljišta. To je prostor koji danas približno oivičavaju ulice „Skadarska“, „Cara Dušana“, „Cetinjska“ i „Despota Stefana“. Izgrađeni su novi objekti, bunari, moderna sladara i oprema za prečišćavanje vode, hladnjače sa generatorima za led, stanovi za radnike. Pred Drugi svetski rat Bajlonijeva pivara je kao i Vajfertova, bila jedna od najmodernijih u ovom delu Evrope.

U sledećem nastavku – Dorđe Vajfert.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari