Luka Ćelović, savamalski graditelj 1

Luka Ćelović je dao veliki doprinos razvoju nauke i za života pomažući izdavanje gotovo stotinu vrednih dela.

Univerzitet je od 1918. iz sredstava Ćelovićevog fonda dodeljivao nagrade za istraživanja u tehnici i drugim naučnim disciplinama i finansirao stručna putovanja, laboratorijska i druga istraživanja profesora, otvaranje biblioteka i posebnih odeljenja na fakultetima. Iz fonda Zadužbine štampano je oko 100 dela poznazih autora, među njima Aleksandra Deroka, Stojana Novakovića, Pavla Popovića…

Luka Ćelović je još uvek bez svoje zadužbine. Onakve kakvu je ostavio. Otimanjem imovine on je umro po drugi put, jer kako reče Ivo Andrić: „Svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta; jednom kada ih nestane sa zemlje i drugi put kad propadne njihova zadužbina“.

Dobrovoljac

Kao golobradi mladić Luka Ćelović iz rodne Pridvorice kod Trebinja odlazi u Banja Luku kod očevog prijatelja gde radi kao trgovački šegrt, a potom u Brčko kod strica Jovana kome pomaže u trgovinskoj radnji. Nema pouzdanih informacija o njegovom školovanju, ali se pretpostavlja da nije završio više od četiri razreda osnovne škole. To mu, međutim, nije smetalo da postane jedan od najvećih srpskih trgovaca i bankara. Kada je, 1872, došao u Beograd Luka je imao 18 godina. Rođak i zemljak Nićifor Dučić zapošljava ga u trgovini „Radosavljević i Ignjačević“, ali on napušta posao čim izbija Hercegovački ustanak, poznat kao „Nevesinjska puška“, i 1875. godine vraća se u zavičaj. Kao dobrovoljac učestvuje u borbama sa Turcima u kojima je ranjen u nogu. Kada Srbija naredne godine ulazi u rat sa Turskom, Luka se vraća u Beograd i učestvuje u ratu sve do 1878, kada Srbija dobija međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu, a njegova Hercegovina se pripaja Austrougarskoj. Posle odlaska Turaka iz Beograda, Luka odlučuje da samostalno počne posao i otvara sopstveni dućan. Bio je vešt u trgovini pa brzo otvara veći dućan u ulici „Kraljevića Marka“ 1, gde kasnije podiže i dvospratnu kuću u kojoj je živeo sve do smrti.

Beograd je tih godina već bio sišao na reku, imao je uređene parcelisane placeve, kuće, radnje, kafane i hotele. Ceo ovaj kraj je tada bio prepoznatljiv naročito po Luki Ćeloviću koji je tu podigao park. Kako su zabeležili brojni hroničari starog Beograda, svakog jutra Luka je mogao da se vidi kako šeta svojim parkom, razgovara sa baštovanom, komšijama i decom. Veći deo Lukinog parka je kasnije nestao pod građevinama, a jedan deo potpuno neuređen, postoji i danas kod Ekonomskog fakulteta.

Beogradska zadruga

Luka se nije zadovoljio dućanina i trgovinom. Bio je jedan od organizatora osnivanja Beogradske zadruge. Zadruga je davala zajmove malim i srednjim firmama i zanatlijama i razvijala se na principu kapitalizacije. Tako je Luka Ćelović 1912. postao član Uprave Narodne banke čije vredne rezerve sa guvernerom Đorđem Vajfertom 1915. godine prenosi u Marsej, zajedno sa rezervama Beogradske zadruge i posle rata ih vraća u zemlju. Komunisti su ukinuli Zadrugu, a zgradu dodelili Geološkom zavodu „Jovan Žujović“, koji je kasnije menjao ime ali je funkcionisao do pre nekoliko godina. Po njemu je i danas poznata kao zgrada „Geozavoda“. Ova zgrada je jedno vreme bila potpuno zapuštena, pre dve godine je renovirana za potrebe sedišta „Beograda na vodi“. Luka Ćelović je mnogim svojim savremenicima bio enigma. Mudar i veoma pronicljiv, znao je da predvidi stanje na tržištu pa je kupovao akcije Beogradske zadruge kad god su bile u ponudi. Tako je postao njen najveći akcionar pa je 1887. izabran za predsednika. Tu funkciju obavljao je do kraja života. Mnogima nije bilo jasno kako je Luka sa četiri razreda osnovne škole uspeo da nadmudri mnoge obrazovane i uticajne osnivače Zadruge, kao što su lekar i pisac Laza Lazarević, političar Kosta Taušanović, činovnik Jovan Bošković i drugi. Kako god bilo, Luka je kao predsednik Zadruge i njen najveći akcionar bio inicijator izgradnje nove palate Zadruge koja se završava od 1905. do 1907. i novog hotela „Bristol“ u neposrednoj blizini.

Savremenici su Luku opisivali kao „izuzetno ćutljivog i usamljenog gospodina“ koji je voleo da šeta svojim parkom, čoveka koji je više voleo da sluša one koji pričaju nego da sam priča. Bio je srednjeg rasta i punijeg stasa. Bio je pobožan ali je „retko mogao da se vidi u crkvi“. Nije voleo ni da ide na važne prijeme i događaje iako su mnogi želeli da bude baš njihov gost. Njegova jedina opuštanja bila su sa članovima Akademskog pevačkog društva „Obilić“. Pomagao je i rad Doma slepih u Zemunu i udruženje slepih devojaka Beograda. Nikada se nije ženio i živeo je veoma skromno iako je bio jedan od najbogatijih Srba svoga vremena. U zapisnik posle njegove smrti od stvari i pokućstva upisani su samo trpezarijski sto sa šest stolica, komode, dva kredenca, dva metalna kreveta, tri ormana, pisaći sto, drveni kofer i zavese u stanu u „Kraljevića Marka“ 1. u kome je živeo. Ostale palate sa više od 60 stanova i dvadesetak dućana na tada ekskluzivnim lokacijama su rentirane, a ceo prihod po testamentu trebalo je da ide Beogradskom univerzitetu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari