Bosna postoji samo na papiru 1Foto: Marija Krtinić

Marija Krtinić, novinarka rubrike Kultura, boravila je u Sarajevu, gde se srela sa scenaristom kultnih filmova „Otac na službenom putu“ i „Sjećaš li se Dolly Bell?“.

Ispričao joj je zašto mu zameraju što je pokušao da spasi Emira Kusturicu za film i za Bosnu, zašto nasleđujemo sudbinu svojih očeva i preuzimamo krstove koje su oni nosili, te iz kog razloga su u BiH posle rata napravljena samo dva-tri ozbiljna filma.

– Testirali smo jedan moj prijatelj i ja koliko nam treba proći od Vječne vatre do Baščaršije. To nije više od kilometar i po-dva a treba nam pet sati, jer nas ljudi zaustavljaju. Da me ne bi više vukli za rukav dogovorio sam se s direktorom Kamernog teatra Emirom Hadžihafizbegovićem da mi da termin, kada ljudi mogu da dođu i da pričaju sa mnom o čemu god hoće. Ali to je zanimljivo. LJudi dolaze, ali ne pitaju. Žele govorit o bilo kom svom problemu, ali nikada ne čačkaju ni u šta što bi bilo delikatno, personalno… O mom odnosu sa Alijom Izetbegovićem, sa kojim sam imao jednu čudnu vezu, jer je poznavao bolje moju poeziju nego ja. Za mene je to bila neka čast. Ne mogu folirati. To ne pitaju, ali vole da pričaju i ostanemo ponekad i po dva i po sata – kaže u razgovoru za Danas pisac, pesnik i scenarista nagrađivanih filmova „Otac na službenom putu“ i „Sjećaš li se Dolly Bell?“.

Razgovor za naš list trajao je isto toliko, te su i dve novinske strane bile malo da u njih stanu sve što je ovaj bosanskohercegovački autor imao da kaže o politici, istoriji, odnosu očeva i sinova, savremenoj kinematografiji, kao i svom nekadašnjem saradniku Emiru Kusturici.

*Jednom prilikom ste napisali da trenutno živimo u vremenu rata za interpretaciju ratova ’90-ih. Situacija u Zagrebu i protesti oko sistema obrazovanja i udžbenika istorije govore tome u prilog. Nazire li se kraj sukobu?

– Ne, to će trajati koliko budu trajali naši srodni, bliski narodi na ovim prostorima. Taj rat se događa u svim sferama ljudske djelatnosti. Ne samo u onome šta je politika. On se prenosi najprije na kulturu, i pogotovo na medije… Jasno je da je taj rat u svojoj suštini koncentriran na ono šta su materijalna blaga – fabrike, biznis, putevi, elektronika… U tome je nama, ljudima koji poslujemo u kulturi, ponajteže jer od nas se očekuje da brže poimamo istinu o događajima nego što je poimaju drugi. Od nas se očekuje da se snažnije oduprijemo lažima koje su u zraku jednako prisutne kao i istine, poluistine, manipulacije. I većina mojih sukoba ili nesporazuma u sarajevskoj kotlini dolazi upravo zbog toga. Jer taj rat se ne vodi tako očigledno. On je prikriven, veoma perfidan. Ako imate 10-15 godina kontinuiran medijski pritisak, omalovažavanje, marginalizaciju ovih ili onih vrijednosti, onda to ne može biti slučajno. U čemu je stvar. Nismo uskladili istinu o karakteru rata. Beograd hoće jedno, Sarajevo hoće drugo, Zagreb hoće treće… Bojim se da je veoma daleko dan kad ćemo približiti gledišta o tome šta su bili ti ratovi. Prije mnogo godinama sam pisao o tome da će se ljudi sa zaprepaštenjem i u Srbiji i u Hrvatskoj, a dobrim delimo i u Bosni kod Bosanaca i Bošnjaka, bit šokirani onim što će isplivavati na vidjelo i koji je bio stepen organizovanosti tih ratova.

*Da, govorili ste i da se u Ustavu Srbije još 1990. nalazila njena nezavisnost…

– Da, to sam našao kod pokojnog Srđe Popovića. On je bio jedan veoma jak intelektualac. Ja ga nisam poznavao ali sam mu se divio. Navodio je vrlo precizno da je po Ustavu od septembra 1990. godine, dakle prije nego što je ijedan metak ispaljen igdje, prije referenduma o nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, Srbija već bila nezavisna, samostalna država, jer govori o samostalnoj vojsci, komandantu vojske, i tako dalje. Mnogo takvih stvari stoji još uvijek. Možda nije isplivalo ni dvadesetak odsto onoga što su jasni materijalni dokazi o tome koliki je bio stepen odgovornosti ratova i svih zbivanja na našem nesretnom području. Tu obično nailazite na sagovornika koji podigne razgovor na temu svjetskih relacija, da je sve to zapravo smislio netko negdje. Pa i da su svi najvažniji akteri – Milošević, Tuđman i ovdje Alija Izetbegović, da su oni bili zapravo igrači nekih moćnih sila, drugih, tamošnjih… U čemu ima istine, ali nikako nije dopustivo potezati tu vizuru, taj narativ, jer se time radi alibi za ono što su naši autentični, domaći proizvodi – a to je nož, klanje, silovanje, da komšija komšiji čini ono što je ljudskim mozgom nepojmljivo…

*Čini li vam se da danas živimo i u ratu za interpretaciju Drugog svetskog rata i istorije Jugoslavije?

– Dobro je postaviti takvo pitanje jer ćemo onda doći do preciznijih formulacija. Nisam to nigdje pročitao i nisam to preuzeo ni od kog drugog, ali mi se čini da se ovde dogodila klasična kontrarevolucija. Kao da 50 godina nakon 1945. nije postojalo faktičko vrijeme, nego da su se poražene kontrarevolucionarne snage četništva i ustaštva prikunjale i iskočile kad se zamorio ovaj saveznički i antifašistički pobjednik Drugom svjetskog rata i narodne revolucije u ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji. Sad uglavnom i svugdje, pobjeđuju one snage koje su poražene u Drugom svjetskom ratu – kontrarevolucionari, saradnici okupatora… Jer od 1992. naovamo niko ne može računati na izbornu pobjedu ako ne koketira sa retrogradnim idejama velike države, nacije, četništva, ustaštva… To je jedna paklena povijest naših prostora.

*A koliku ta povijest, istorija ima moć nad našom sadašnjošću? Vi često govorite da su nama življi mrtvi od živih…

– Kod nas prošlost ne prolazi. Hajmo reći to jezikom vjerujućih ljudi. Zamislite šta znači iz aspekta apsoluta jedan period od pedesetak godina. To je sekunda jedna. Događa se bitka između dobra i zla. Kako to drugačije nazvati, ako neko smatra da ne mogu, a sa tom devizom, parolom, idejom je krenuo karadžićki ustanak Paljana 1992. godine, različiti narodi živjeti zajedno. A to je prihvaćeno, i to je i danas na snazi u Bosni i Hercegovini sa dvije škole pod jednim krovom gdje se nastava organizuje tako da se čak đaci ne susreću. Ako je Evropa, Amerika – navodno civilizirani svijet, tu činjenicu prihvatio kao normalnu, legitimnu, dopustivu, onda stvarno planeta ide u sunovrat a ne samo ovaj naš žalosni prostor. Marks ima rečenicu da „tradicija svih mrtvih generacija kao noćna mora pritišće mozgove živih“. To mi osjećamo. Ja sam pobrojao u svom romanu „Otkup sirove kože“ poimence nekoliko primjera, a imam ih deset puta više, kako zakonomjerno nasljeđujemo sudbinu svojih očeva, preuzimamo križeve, krstove koje su oni nosili.

*Pominjali ste Radovana Karadžića…

– Pa Karadžićev otac četnik, Radovan četnik. Marka Vešovića otac partizan a Marko kao partizan ostaje ovdje sa slabijima. I vjerujete mi da je bilo tako. Događalo se da stigne kombi koji iz kafića, besmislenih kancelarija, pokupi ljude da kopaju rovove. Jednom se dogodilo da usred dana utrpaju u kombi i Marka Vešovića kod Vječne vatre. Međutim narod, prolaznici prepoznali Marka i počeli skandirati: „Pustite Marka!“ Onda vojnik uđe u kombi i pita ko je taj. Marko se javi i on mu kaže da izađe jer ga ne da narod. To su lijepe slike. Bio sam prisutan u jednom razgovoru tih naših vođa kada su pitali koliko nama vrijedi jedan takav pravoslavac, jer Marko neće ni da je Crnogorac ni da je Srbin. Tijesna mu je svaka košulja i ima pravo. I meni je. Meni je i jugoslovenska bila tijesna, ali nije bitno. Kaže vrijedi nam dvije brigade. To je on značio za narodni elan, moral, snagu…

*Ako sudbina očeva utiče na sudbinu dece, šta mi ostavljamo svojoj deci?

– Ne da utiče, nego mi doslovce nastavljamo njihove živote i preuzimamo njihove krivice i imamo njihova zločinačka činodejstvija.

*Može li se taj niz prekinuti?

– Ne mogu ja znati kad može doći do toga. Mislim da je moguće, ako bi u Srbiji došlo do radikalnog osvešćenja nekoliko generacija učenjem objektivne, a ne romantičarski napisane istorije, koja ne počiva na istini nego na mitologiji. Ja sam se čak nadao da bi Vuk Drašković imao snagu da progovori. On je napravio jedan obrat kakav se nije mogao ni u snu pretpostaviti i to moramo poštovati. Ima krivnja, a ima i dobro delo. Ja to ne mogu zanemarivati. On je izgovorio neke stvari koje bosanski političari ne izgovaraju u ovih nekoliko godina. Dakle čuti iz usta nekoga koga narod u Srbiji voli i poštuje: „Dragi moji Srbi, mi imamo epsku junačku poeziju, kakvu nema niko, i to nam je priznao čitav svijet. Ali ono što je u njoj opričano kao istorija nema veze sa istinom. To je književnost, to je bajka, to je mit, to je legenda. I mi ne možemo svoju realnu svijest graditi na tome. Baška umjetnost i poezija baška istorija i politika“. Kada bi neko ovo izgovorio i narod uvjerio u to i kada bi nekoliko generacija učilo iz udžbenika koji počivaju na istoriji a ne na mitu i izmišljotini… Imati barem jednu brošuru od pedesetak stranica koja bi bila uvažena na cijeloj teritoriji barem nas što sličnim jezikom govorimo – Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca… pa od takvog nekog minimuma krenuti, kroz nekoliko generacija verovatno bi se dala iskorijenit ta kuga da se križ, prenosi sa oca na sina.

*Jeste zato vi krenuli u istraživanje istorije vaše porodice – da ne biste više nosili krst vašeg oca?

– Moj krst, križ je druge vrste. To je križ političkoga krivca. To se ogleda u običnim svakodnevnim stvarima. Stan, zaposlenje, stipendija… Na mene se to prenijelo u nekakav instinktivni opozicijski naboj. Ja sam bio sasvim dobar Bošnjak, čak i dobar musliman, dok je trajala fizički očigledna agresija na moju domovinu. Ali nakon 1995/96, od kad se prividno događa mir – ne voli mene vlast, ne volim ni ja vlast. To je nešto što se kod mene osjećao kao neki porodični, nasledni gen. U onoga četnički, u mene nekakav bundžijski gen. Bunio bih se čini mi se i kad ne bih imao razloga. To je neka anarhistička priroda, umjetnički dar… kod mene je tako, kod drugih drukčije.

*A koliko sudbina jedne zemlje, otadžbine utiče na njene pojedince? Vi u ključnim trenucima niste otišli iz Sarajeva jer ste hteli da i „s vama bude što i s Bosnom“…

– Nisam ni u jednom trenutku pomišljao da se sklanjam. Glavni razlog nije u politici nego u etičkom osjećanju. Sve što sam napisao u poeziji, u ona dva filma sa kojima postao uvaženi režiser Emir Nemanja Kusturica, sve je bilo vezano za Sarajevo, o Sarajevu i iz Sarajeva. Mene ne bi bilo da se nisam identificirao sa svojim gradom. Da nisam njegovu dušu prenio u stihove, filmske slike… I sada onaj ko je svoje umjetničko delo praktično ukrao od svog grada, da ga napusti. To nije dolazilo u obzir. Kod mene je to bio osnovni razlog da ne odem, a mogao sam otići. Sramota je i kazivati. U junu mesecu Kusto je hteo da mi pošalje avion za Pariz. Imali smo i ugovor o jednom ozbiljnom filmu. Nisam mogao. Kod nas je u to vrijeme vladala atmosfera gdje su na te ljude gledali kao na pobjegulje. Baš taj termin je bio u upotrebi. I bio je vrlo ružan. Uvredljiv. Danas na tu stvar ne gledamo tako. Danas te ljude smatramo pametnim, odgovornim ljudima, koji su sklonili svoje porodice. Nas tu nekoliko je bilo, među kojima i Davorin Popović, koji nismo bili siromasi. Ja sam imao nekih parica u dolarima. Ali smo, budale, mislile da to ne može trajat duže od dva-tri mjeseca. Tako da smo te pare začas potrošili. A posle nam je bilo isto kao i drugima.

*A kako vidite trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini? Hoće li se Bosna raspasti?

– Bosna i postoji samo na papiru. Ona na terenu funkcioniše kao trodijelna. Ja neću da negujem iluziju koju političari moraju da neguju ili zaista vjeruju u nju. Ja mislim da je na terenu ta podela već učinjena. Da je učinjena i u školstvu, uredu… svemu živimo. A da Bosna kao međunarodno pravni subjekt postoji samo na papiru i da i tu jedva funkcioniše. Ako mi moramo imati tri glasa u Predsjedništvu za bilo kakav međunarodni gest – priznati Kosovo ili pristupiti NATO, gdje će uvek biti jedan glas koji čini veto, naravno da se to ne može smatrati ozbiljnom državom. Ja boga molim da se dogodi ono što zahtjeva i senat i kongres u Americi o potrebi Dejtona 2. Šta je u njihovim glavama kad kažu Dejton 2, ja to ne znam. Ali u svakom slučaju moralo bi se raditi potpuno novi ustav. Pa krenuti u nešto što bi bilo razumno organizovanje. Krenuti od nule. Vidjeti šta se može dalje.

*Kako vi živite u toj državi na papiru?

– Postoji njen trećinski dio, u kojem vlada jedna stranka, etno profilirana i jednonacionalna. I živim kao manjina, ako nisam unutar vladajuće partije. Prema tome, trećina čovjeka živi. A to nije normalno.

*Je l’ to zahteva od čoveka da prodaje sopstvenu kožu?

– Ta metafora je moja spoznaja da mi zapravo nismo živjeli nego smo se u našim životima borili da preživimo. I da bismo preživjeli i tek preživljavali bili smo u nuždi i nevolji da i golu košu prodajemo. Ne vidim ja da običan svijet išta bitno ovdje može uraditi. Ne vidim ni da partije koje su na vlasti žele ozbiljne promjene. Jer nije svakome loše u ovoj zemlji. Postoji jedna ozbiljna skupina ljudi kojima je odlično. Ja na žalost ili na sreću ne spadam u tu klasu.

*Da li ste se potpuno odrekli scenaristike i posvetili samo pisanju poezije i književnosti?

– Ja ne pišem scenaristiku zato što postoje četiri moja već napisana scenarija koja leže u ladicama. Nesnimljeni filmovi. Ja nemam načina da to prodam, unovčim. Besmisleno je da pišem bilo šta za film kad imam napisano nešto što ničemu ne služi. Valjda će ih moja deca naplatiti za 20-30 godina po nekoj pristojnoj cijeni. Postoje potrebe da se radi ali moram priznati da me je vrijeme pregazilo. Traži se brzina. A ja to e mogu. Osim toga u scenariju imam po sto govorećih likova. A ko će to isfinansirat. A ja ne umijem drukčije pisat nego temeljito. Danas se ide na to da se uradi što jeftinije, da ima što manje likova, da ne bude eksterijera nikako. Ja se u takvim uvjetima ne mogu iskazat. Trudio sam se ali ne ide. Ne mogu žalit za tim. Još uvijek mi se omakne i po koja dobra pjesma. To je ipak najvažnije od svega što sam u životu radio.

*Te scenarije ste nudili Emiru Kusturici. Zašto vas je odbio? I da li ste razgovarali sa nekim drugim rediteljima?

– Ja sam s Emirom imao možda i pet-šest dugačkih razgovora jer sam stanovao na Goraždu, a on na Mećavniku, to van je 30 kilometara udaljeno. Mogli smo svako jutro pit kafu zajedno. Ja sam imao dojam da on nije ni pročitao scenarije. A da ih nije pročitao od straha da će mu se toliko svidjet, pa da će ih snimat. Takav sam dojam imao, ja ne mogu znati istinu. Drugi ovdašnji režiseri nije logično da snimaju. Pare su proklete, a ako uzme Emir on ima producente. Ovde ko god da uzme trebalo bi mu pet godina da skupi pet miliona maraka da ga snimi. Šteta je. Mnogi ljudi smatraju da je taj treći scenario koji nastavlja porodični ciklus „Prvi put s ocem na izbor“ bolji od prva dva. E onda sam izgubio i prijateljstva zbog tog što sam pokušao obnoviti saradnju s Emirom. Da ništa drugo ne govorim postoji kulturno-povijesni aspekt iz kog sam ja smatrao da je neophodno pokušati spasiti Emira za film i za Bosnu. Narod je ovdje tako blagorodan da je on pola koraka topline učinio prema Bosni i bosanskom narodu na rukama bi ga nosali unatoč tom sluganstvu koje je činio prema beogradskim režimima. Svejedno je li Koštunica ili Milošević. Ja sam ovde stradao. Bošnjaci, muslimani, su me dugo tretirali kao neku vrstu izdajnika. Kusto bi bio spasen za bosansku kulturu. Mi koristimo pravilo, princip dvojne pripadnosti – da se može biti istovremeno i bosanski i srpski pisac. Da bih se odbranio, govorio sam da imam dva mlazna aviona u garaži. NJih niko ne zna vozit osim tog pilota. Šta je logičnije nego da ja odem tom pilotu. Tim prije što je taj pilot prvi meni došao u Goražde, a tek onda ja njemu na Mećavnik. On je kod mene bio 6. aprila a ja njemu došao 10. aprila. To je bila jedna lepa gesta s njegove strane. Kad sam ja kod njega došao bilo je nefer što je on znao, a ja nisam, da će doći novinarka Antonela Riha. Dočekuje me kamera, pa je bilo i humora. Kad smo se pozdravljali, on kaže: „Hoćemo li triput?“, a ja odgovaram: „Puno mi je i dvaput“. Pokazalo se da sam ja u pravu. Šteta je za njega. Izgubio je pet-šest godina baveći se graditeljstvom. A to umijeće režije ne poseduje svaki balkanski reditelj. On je ipak iznad standarda.

*Pratite li BiH kinematografiju i filmsku industriju drugih bivših jugoslovenskih država?

– Ne smijem reći da pratim. Više od onoga što je napravljeno nisam gledao nego što jesam. Imam pravo upoćeno kazati. U društvenim okolnostima u kojima jesmo i najgori film ako čovek napravi, mi nemamo pravo kazat da ne valja, jer je on i prije nego što je prva klapa pala toliko stradao u ponižavanju i skupljanju novca, da nije fer biti suviše kritičan prema onome što radi. Ja bih prigovorio – brzopletost u scenaristici od te žurbe da se stigne na ovaj ili onaj fond. U Bosni su napravljena dva-tri ozbiljna filma. Ne više. „Gori vatra“ i „Kod Amidže Idrisa“ Pjera Žalice i „Grbavica“ Jasmile Žbanić. Ne brojimo Danisa Tanovića jer je „Ničija zemlja“ internacionalni produkt. Divim se Goranu Markoviću. On piše divne eseje. Jedan tekst mi je bio toliko važan da sam poželeo da sednem s njim i da mi objasni to što je napisao. Govorio je o ideji filma. A ja smatram da ja nikad nemam ideju, a imam dobre scenarije. Ali on je napravio ozbiljan tekst u kojem je to dokazao. A ja više vjerujem njemu nego sebi.

Svirepa i užasna 1992. godina

– Buduća pokoljenja će se zaprepaštavati koja je bila moć i stepen monstruoznosti zločina. Uvijek su na našim prostorima među državama, kraljevinama, plemenima postojali sukobi, ali je u periodu od 1992-1996. godine to bilo mnogo gnusnije. A naročito je to važno za 1992. godinu. Važno nam je da se shvati da to što je međunarodna zajednica priznala kao genocid u Srebrenci, da taj naziv nije tačan. Njegove žrtve su samo 20 odsto Srebreničari, a ostali su bili izbjegli iz Istočne Bosne u Srebrenicu. Pa u tom smislu ko zna kad će doći vrijeme da se i tom genocidu dadne ispravno ime – genocid u Istočnoj Bosni. I stalo nam je da dokažemo ono što se vidi jasno kao trougao – da je genocid bio ugrađen u projekat. On je bio i cilj i sredstvo. Zbog toga je ta 1992. godina bila naročito svirepa, užasna. U njoj se dogodilo 80 odsto sveukupnih zločina nad civilima. Tu ne može biti reči ni o kakvim slučajnim sukobima, ekscesu. Ne može se znati kada će to doći do onih do kojih treba – kaže Abdulah Sidran.

 

 

Prevareni od vlastitih vođa

– Činjenica je da su se političko-intelektualne elite Beograda i Zagreba mnogo prije rata, možda prvih godina nakon Titove smrti, dogovorile u jednoj stvari – da ni jednima ni drugima ne valjaju ostali. I da Jugoslaviju treba po svaku cijenu podijeliti, a kako ćemo to izvest to ćemo vidjet. Sve što se saznavalo govori da je stvar planirana mnogo ranije i da je izvođena u svakodnevnoj koordinaciji između Miloševića i Tuđmana. Užasno je pročitati činjenicu da su se u te tri i po godine 48 puta sastajali. Pa te trgovine, pomaganja, namešteni padovi, prodaja Slavonije… sve skupa uzevši, svi narodi, obični ljudi, pa i vojnici koji su sudjelovali u borbama, danas se osećaju prevarenima od vlastitih vođa. To je dominantno osjećanje među njima. Ima ilustracija veoma mnogo. Pet hiljada samoubistava među borcima u državi Bosni i Hercegovini. To ne staje u ljudski mozak – priča Abdulah Sidran.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari