Holivud je bio zaljubljen u Hitlerove marke 1www.wikipedia.org

Obostrana žalost nastala je 1940. i u nemačkim bioskopima i u Holivudu. Nemci su žalili jeftinu razonodu koja im je u dvoranama ukinula štednju suza, a Holivud nikako da prežali milione maraka koje je zarađivao u Hitlerovoj Nemačkoj.

A moralo se desiti, pošto je prethodno Musolini zatvorio Holivudu filmsko tržište, pa se celuloidni sanovnici prepuni američkih snova nisu više nastanjivali u projekcionim kabinama italijanskih bioskopa

A zbog tih maraka Holivud se do raskida 1940. u odnosima koje tretirao kao poslovne sa nacističkom Nemačkom, najblaže rečeno bio odrekao svega što krasi ljudsko dostojanstvo. Holivud se ponašao prema nacističkim filmskim trgovcima ponizno, puzeći, prosjački, kako bi se to u našem narodu reklo „kao da je na kući izgoreo“.

Beda i sramota ruku pod ruku

To je gorka stranica istorije Holivuda koja se ne može zaboraviti kao što se niti može niti sme zaboraviti Holokaust. Velika sramota i velika ljudska beda idu ruku pod ruku zbog onog što se desilo: popustljivost, pa čak i divljenje prema hitlerizmu.

A kako se Holivud odnosio prema svemu onome što se u Hitlerovoj Nemačkoj dešavalo sve do raskida „ljubavi iz računa“ 1940. prisetićemo se u kaži koja sledi.

Najpre treba istaći da Holivud nije zapazio ništa od onog što je nacistički režim donosio Nemačkoj, i dugo o tome „nije bio obavešten“. Čak šta više, čelnici vodećih filmskih studija ne samo što su uporno odbijali da snimaju antinacističke filmove, nego su se na razne načine dodvoravali Gebelsovom „kreativnom timu““.

Godine 1933. Asocijacija filmskih kompanija SAD nije dozvolila snimanje filma „Besni pas Evrope“. Ova zabrana je doneta nakon pretnji nemačkog konzula, naciste Georga Hislinga, „zaduženog“ da prati američku filmsku produkciju koji je Vilijamu Hejsu (Villiam Harrison Hays) predočio da će u slučaju da film „Besni pas“ bude snimljen, tržište Rajha za Holivud biti zatvoreno. Ali to nije sve. Konzul-nacista je poslao cirkularno preteće pismo svim glumcima predviđenim da igraju u tom filmu. Pretnja glumcima se sastojala u tome da nijedan film u kojemu se pojavljuje neki od glumaca predviđenih da igraju u antinacističkom filmu „Besan pas Evrope“ neće biti prikazan u Nemačkoj. Ova javna pretnja konzula-naciste je izazvala skandal koji je vlast s teškom mukom ipak uspela da zataška.

U 1934. u američkim bioskopima zabranjeno je prikazivanje filma „Hitlerovo carstvo terora“, koji je bio bela vrana u celokupnoj holivudskoj produkciji. U ovom filmu reditelj je ispričao šta je video i doživeo u Nemačkoj, ali ga je američka štampa listom dočekala na nož, optužujući ga za „proročanstvo koje nema veze s razumom“ (zašto se tako ustremio na nacizam?), ne zaboravljajući pri tome i da istakne nizak kvalitet režije.

Godine 1936. snimljen je film „Bila sam zatvorenica u nacističkoj Nemačkoj“. Formalno filmu se nije moglo ništa prigovoriti, pošto je bio u skladu sa Hejsovim kodeksom. To je etički kodeks proizvodnje filmova koji je 1930. g. usvojila Američka asocijacija filmskih kompanija, na čijem je čelu od 1922. do 1945. bio Vilijam Hajs. Ali ipak je prikazivačkim kompanijama bilo naređeno da ovaj film bojkotuju. Te godine je prekinuto i snimanje filma „Kod nas je to nemoguće“ po romanu Sinklera Luisa. Razlog nije naveden, snimanje je jednostavno prekinuto po naredbi direktora producentske kompanije „MGM“.

Naredne 1937. su na rolnama iz filmske produkcije Holivuda makaze radile više nego obično. Radi prikazivanja u Nemačkoj iz filma „Tri druga“ isečeni su svi kadrovi u kojima su pominjani nacisti, dok su iz filma „Život Emila Zole“ odstranjeni delovi u kojima se govorilo o Jevrejima. Radni nalog za upotrebu makaza na rolnama „Tri druga“ izdao je lično nacistički konzul her Hisling, dok su izbacivanje svakog spomena na Jevreje iz filma „Život Emila Zole“ obavili sami producenti po sopstvenoj inicijativi.

U 1938. godini holivudske filmske kompanije su se nadmetale u izlivima ljubavi prema Hitleru i njegovom Rajhu. Tako su producenti „Paramaunt“ i XX vek počeli sa proizvodnjom filmske hronike koja je više nego očigledno bila prožeta simpatijama preraslim u neizmernu ljubav prema Trećem Rajhu.

Kompanija „MGM“ otišla je korak, i to od sedam milja dalje, čak do samog Rajha, da bi uložila novac u vojne fabrike u Sudetima. Razlog je bio što nacisti nisu dozvoljavali izvoz kapitala, pa je trebalo da im se nekako dodvori, a Holivudu to nikad nije bilo teško samo ako je dobit u pitanju.
Tada u Holivud dolazi slavna gošća sa starog kontinenta – niko drugi nego Hitlerova ljubimica i mezimca iz filmskog sveta:glumica Leni Rifenštal. Ona se interesovala za organizaciju filmske proizvodnje u „fabrici snova“, a verovatno je osmatrala i prilike za svoju buduću poziciju.

MN Volt Dizni pratilac Leni Rifenštal

Čast da bude pratilac i vodič po holivudskoj „infrastrukturi“ slavnoj antisemistkinji pripala je nikom drugom nego Voltu Dizniju, a njegov izbor za tu ulogu smataro se za uspešan dilomatski potez. On je odgovarao visokim zahtevima rasne teorije što se ne bi moglo reći za druge holivudske bosove.Ova poseta je u početku bila dočekana mlakim protestima šačice aktivsta lokalne antifašističke lige, ali se ubrzo sve smirilo i sve u svemu Hitlerova ljubimica u sazvežđu filmskih diva, Leni Rifeštal , u svetskoj prestonici snova dočekana je što bi se reklo u jednoj srpskoj narodnoj pesmi „kako carski valja i trebuje“.

Na ekrane američkih bioskopa tek 1939. dospeo je i jedan film sa antifašističkom temom-„Priznanje nacističkog špijuna“. Snimajući ovaj film kompanija „Vorner Brazers“ nije rizikovala ništa da izgubi pošto je već odavno izbačena s nemačkog tržišta zbog spora sa svojim predstavnikom i svi njeni budući napori da se posle togda ponovo vrati bili su uzaludni.

Primer filma „Priznanje nacističkog špijuna“ uskoro su počeli da slede i drugi holivudski studiji čiji su prihodi od prodaje filmova Nemačkoj toliko bili opali tako da nije bila nikakva velika šteta ako se bez njih ostane.

Tek 1940. snimljena su istovremeno tri antifašistička filma: „Samrtni vihor“, „Četiri sina“ i „Veliki diktator“. Posle ovih filmova odnos Holivuda s nacističkim režimom je razoren.

Slika heroizma holivudskih bosova kako su produkcijom antinacističkih filmova žrtvovali svoju velik dobit, malo je koga uspela da ubedi. Kao uostalom ni ranija pravdanja da „biznis ne ide s moralnošću“, pa zato se ne mogu optuživati za dugogodišnji podanički odnos prema Hitlerovom Trećem Rajhu u godinama njegovog uspona. Po toj logici, da biznis i moral ne idu ruku pod ruku, i biznis nacista stvoren na ropskom radu miliona ljudi, takođe je opravdan.

Godina 1940. bila je u mnogo čemu prelomna za Holivud. Škrgućući zubima upućivan je pogled na NJujoršku berzu očekujući kakvu će poziciju ona zauzeti. Filmski bosovi nisu mogli ne znati kao ljudi iz sveta novca, da je Volstrit u nemačku ekonomiju uložio ogromna sredstva. Zahvaljujući stranim pokroviteljima , stranim kreditima i tehnologijama, Rajh je uspeo da se ratosilja dugova, da vaspostavi moćnu ekonomiju i stvori snažnu armiju. Filmski bosovi nisu mogli ne shvatiti kako je za spas čovečanstva neophodno što pre isterati na čistinu fašističku zver i ustreliti je. Oni nisu mogli da ne čuju zvona koja su zvonila po celoj Evropi. Jer ta zvona su i za njima zvonila.

Šokantne činjenice

Poznate, a takođe i nove, šokantne činjenice saradnje američkih filmskih studija s fašistima sabrao je istoričar Ben Urvant (Ben Urwant) i objavio 2013. u svojoj knjizi „Kolaboracionizam:holivudski pakt s Hitlerom“ ( The Collaboration:Hollivood’s Pact With Hitler). Ta je knjiga postala događaj te godine i izazvala žestoke polemike.
U akciji “ Svi u odbranu i zaštitu „fabrike snova“ „istakao se Tomas Doerti (Thomas Doherty) koji je svojom knjigom“Holivud i Hitler 1933-1939“, (Hollivood and Hitler 1933-1939 ) zaslužio da bude odlikovan holivudskim ordenom „Zlatno tele“.
Zasad još uvek nije, a „ka’ će, ne zna se“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari