Novi poetski izrazi u velikoj tradiciji američkog pesništva 1Foto: FoNet AP

Ovogodišnji dobitnik „Nobelove nagrade za književnost“ Bob Dilan, svetski je poznat muzičar i kantautor, a odsad i zvanično pesnik.

Dilan je, kako se navodi u obrazloženju „Švedske akademije“, nagrađen za „stvaranje novih poetskih izraza u velikoj tradiciji američkog pesništva“.

Bob Dilan je u celom svetu poznat kao veliki kantautor šezdesetih godina 20. veka. Pripisuje mu se veliki deo zasluga za pretvaranje popularne pesme u medij za preispitivanje političkih, socijalnih i političkih normi čitave epohe. Uspeo je da da pravi izraz gnevu protiv establišmenta, zabrinutosti i potištenosti – osećanjima koje je delio sa velikim brojem pripadnika svoje generacije. I godinama kasnije stvarao je stihove koji su imali uticaj na književnost, koliko i na muziku i pop kulturu.

Dosad je objavio 44 muzička albuma, eksperimentalno delo „Tarantula“, autobiografiju „Hronike – Prvi deo“, knjigu tekstova svojih pesama „The Lyrics: 1961-2012“, koja je imala nekoliko dopunjenih i izmenjenih izdanja (budući da veliki bard voli da menja stihove čak i svojih najpoznatijih pesama, koliko i aranžmane istih), kao i nekoliko knjiga slika i crteža. U prevodu na srpski mogu se naći zbirke Dilanovih stihova „Mr. Tambourine Man“, kao i „Hronike 1“ u izdanju Geopoetike, dok o njegovom književnom uticaju govori teorijska knjiga „Dilan i Koen – Pesnici rokenrola“ Dejvida Baučera u izdanju IP Clio. Za one koji još uvek nisu sigurni da li je Dilan pesnik ili tekstopisac, možda upravo od ove knjige treba da počnu. Dejvid Baučer razmatra Dilanov i Koenov rad u muzičkom, književnom i političkom kontekstu, i pokazuje kako su ova dvojica umetnika promenili predstave o razlici između poezije i pop pesme, kao politički aktivisti, avangardni mislioci i religiozni vizionari, koji su se izražavali posredstvom tekstova svojih pesama, ali i knjigama poezije i proze. Upravo je Koen jedan od onih koji je stavio tačku na višenedeljnu raspravu, rekavši da je dodeliti „Nobelovu nagradu“ Dilanu kao da ste stavili orden na Mont Everest zato što je najviša planina na svetu.

S druge strane, nove debate otvorile su pitanje hoće li se autor klasika rokenrola „Like a Rolling Stone“, „Mr. Tambourine Man“ i „The Times They are a Changin'“ uopšte pojaviti 10. decembra u Stokholmu na zvaničnoj dodeli. On je u svom stilu iste večeri po objavi održao koncert u Las Vegasu, gde rečju nije pomeno nedavni događaj, a za neke je jedini znak da je shvatio šta se dogodilo bila pesma Frenka Sinatre koju je izveo za kraj – „Why Try to Change Me Now“. U međuvremenu se čak ni članovima „Nobelovog komiteta“ nije odazvao na pozive. Sekretarka „Švedske akademije“ Sara Danius ga je, kako kaže, zvala, pisala mejlove…

Pravo iznenađenje bilo je kada se na njegovom sajtu uz opis knjige pesama pojavila odrednica „dobitnik „Nobelove nagrade za književnost““, ali je nakon reakcija medija, vrlo brzo uklonjena.

Brojni fanovi priželjkuju da Dilan odbije priznanje, budući da se Alfred Nobel, osnivač nagrade, obogatio kao pronalazač dinamita, te da se od njegovog novca finansira nagrada (u visini blizu milion evra), i da Dilanovo ime ne bi trebalo da ima veze sa njim. „Nobelov komitet“, inače, ne prihvata odbijanje, pa laureat ostaje na listi sve iako nagradu i vrati, kao što je to svojevremeno učinio Žan Pol Sartr.

Ako i dođe u Stokholm, Dilan će to sigurno uraditi po svojim uslovima i u svom stilu, kao što je to činio i nekoliko puta ranije, primajući priznanja od američkih predsednika, svirajući u „Beloj kući“ ili reklamirajući neke korporacijske brendove. Verovatno uz malo reči, ne dajući preveliki značaj celoj situaciji.

Pesma Vudiju

Evo me ovde hiljadu milja od kuće,

Idem putem kojim su drugi već prošli.

Gledam tvoj svet ljudi i stvari,

Tvoje siromahe i seljake i princeze i kraljeve.

Hej, hej, Vudi Gatri, napisao sam ti pesmu

O smešnom starom svetu koji dolazi.

On kao da je bolestan, i gladan je, umoran, i odrpan.

Izgleda kao da je na samrti, a jedva da je i rođen.

Hej, Vudi Gatri, znam da znaš

Sve ono o čemu ti govorim, i mnogo više od toga.

Pevam ti ovu pesmu, ali ne mogu da je se napevam,

Jer nema mnogo ljudi koji su uradili ono što si ti uradio.

Ovo je za Ciska i Sonija i za Ledbelija,

I za sve dobre ljude koji su putovali s tobom.

Ovo je za srce i ruke ljudi

Koji stižu s prašinom i nestaju s vetrom.

Odlazim sutra, a mogao bih da odem i danas,

Nekud niz put.

Poslednja stvar koju bih želeo da uradim

Bila bi da kažem da sam se i ja napatio na putu.

SONG TO WOODY, 1962.

Vetar nosi sa sobom

Koliko puteva čovek mora da prepešači

Pre nego što ga nazovu čovekom?

Da, i koliko m�ra bela golubica mora da preleti

Pre nego što usni u pesku?

Da, i koliko još puta topovska đulad moraju da polete

Pre nego što ih zauvek zabrane?

Odgovor, prijatelju moj, vetar nosi sa sobom,

Odgovor vetar nosi sa sobom.

Koliko puta čovek mora da digne pogled

Pre nego što ugleda nebo?

Da, i koliko ušiju čovek mora da ima

Da bi čuo ljudski plač?

Da, i koliko će smrti još biti potrebno dok on ne shvati

Da ima je već i previše?

Odgovor, prijatelju moj, vetar nosi sa sobom,

Odgovor vetar nosi sa sobom.

Koliko godina planina može da postoji

Pre nego što je spere more?

Da, i koliko godina neki ljudi treba da žive

Pre nego što im dozvole da budu slobodni?

Da, i koliko puta čovek može da skrene pogled

Pretvarajući se da jednostavno ne vidi?

Odgovor, prijatelju moj, vetar nosi sa sobom,

Odgovor vetar nosi sa sobom.

 

BLOWIN’ IN THE WIND, 1962.

Prevod Dejan Marković

(Iz knjige Dejana D. Markovića: Mr. Tambourine Man)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari