Planeta narandžastih ljudi 1

„ – Tramp. Isuse…

– Čekaj, što ne Tramp?

– Zato što je… budala. Ne pristaje na razgovor i… ne znam, mislim da će da uništi državu.

– Dobro. I? Zašto ne to? Mislim, šta je toliko super kod ove zemlje? Slušaj, čoveče… Ako budemo glasali za njega, to samo znači da hoćemo da propadnemo. Dakle, hajde da propadnemo.

– Pa, da. Valjda…

– Ništa ne traje večno, znaš. Tako demokratija propada. Narod biva sve više degenerisan sve dok ne izaberu nekog takvog i on uništi i ono što je ostalo. Mislim, bili smo super. Imali smo veliku radnu snagu. Bili smo obrazovani. Pretvarali smo se da smo moralni. Sad sve proizvode jebene bebe u Kini. Svi su namerno glupi i svakog boli dupe za sve osim potrošačkog zadovoljstva. Tako da, zašto ne Tramp? Da završimo već jednom s tim sranjem. To bi trebalo da mu bude izborni slogan! ‘Tramp! Da završimo već jednom s tim sranjem’. „

„Horas i Pit“, 2016.

Vozite se i na radiju u kolima pokušavate da nađete stanicu koja ne pušta muziku sa robotske plej liste 500 bezbednih pesama koje svi znaju (jer, nepoznato plaši, ili barem vlasnici korporacija drže da tako misli prosečan potrošač). Zadržite se na Radiju Beograd 2 koji vam je do pre nekoliko godina bio četvrta rezerva, kada vam se sluša malo klasične muzike, a sada je, bez imalo rada na sebi, degradacijom konkurencije unapređen u prvi izbor. Pitajući se ponovo kako je do svega toga došlo te da li smo mogli, kada smo pre dvadeset godina šetali iza plakata „Beograd je svet“, predvideti na šta će svet ličiti, pogledate ka bilbordu sa koga štampana tvar „Deformer“ porukom „Trampe, Srbine!“ novom američkom predsedniku čestita pobedu na izborima. Nemoguće? Osim u Zoni sumraka. Mogla bi to biti i dobra stvar ukoliko se setimo da je „Zona sumraka“ didaktička paralelna dimenzija čija nas iskrivljena pravila uče kako da se ponašamo i čega da se plašimo u našoj. Pa opet, da li svakodnevica kažnjava individualne i društvene grehove kako to radi „Zona sumraka“? Ili smo, pre, u „Zoni ponoći“ u kojoj je sve pomereno s tom razlikom što se iz nje ništa ne može naučiti. Što je najgore od svega, više nije ni toliko zabavna.

Vinston Čerčil je, pored toga što je znao da bude nepojamni kolonijalistički gad, znao i da izjavi stvari kao što je: „Najveći argument protiv demokratije je pet minuta razgovora sa prosečnim biračem“. Zaista, zašto prosečan srpski birač, onaj kojem se „Deformer“ obraća, voli Donalda Trampa? Zla je to simbioza svega pogrešnog. Pale se, za početak, na njegovu pojavu, njegovu muškost. No, šta je ta pojava? Te oči koje žmirkaju, usta koja skupljeno izgovaraju jednostavne rečenice? On, naravno, ne izgleda tako jer niko tako ne izgleda već je tokom decenija prirodno deformisao svoj izraz kako bi podsećao na junaka divljeg zapada koji je, jadan, morao tako da izgleda stalno izložen suncu i vetru i nije mogao da bira da li će mu koža vremenom postati narandžasta. U pitanju je laž smišljena zbog bolje prijemčivosti američkom prosečnom glasaču, slično ranču koji je Džordž Dabju Buš tek nakon što je postao predsednik pretvorio u svoj omiljeni životni prostor. Zatim, dolaze stavovi… Srpkinja i Srbin doživljavaju orgazam slušajući Trampove ideje o izolacionizmu, podizanju ograda, proterivanju stranaca preko granice… Konačno, tu je Trampova protivnica „koja nas je bombardovala“, kao da nismo sami počeli da utovarujemo rakete vazduh-zemlja u avione, onog kosovskog popodneva 1987. godine, sa diktatorom na bini i Desankom Maksimović u prvom redu publike, sa nacijom koja je sve to uživo i preko televizije upijala ponosna što doživljava svoje buđenje. Tramp oživljava najgore udvoričke porive, one slabića koji se plaši najjačeg u kraju i u doseljenju novog siledžije vidi priliku da dobije zaštitnika u borbi sa drugim slabićima. Da li, onda, neprihvatanje Trampa podrazumeva naklonost prema njegovoj protivnici? Naravno da ne, jer, problem i jeste što sistem kao igrače u izbornoj igri postavlja dve vrste nacista, zgodno izabrane glumce da obezbede masovno praćenje medija, gledanje televizijskih reklama u pauzi analitičarskog brbljanja u prazno i kliktanje na sajtovima.

U tome je i problem sa liberalima, manjinskom grupom koja će sve više biti izbačena iz igre, nebitna ni kao politički činilac ni kao deo potrošačkog društva. Živimo li, svu političku korektnost na stranu, u vremenu vladavine ekstrema, u kojem se savršeno stapaju ideološka i potrošačka ljudska priroda (ili priroda većine ljudi)? Jer, ekstremisti koji sve češće dolaze na vlast verbalno ili vizuelno udovoljavaju ljudskoj potrebi za moći dok su sprečeni da svoje prirodu ostvare i u praksi budući da bi to ostvarivanje narušilo finansijsku konstrukciju u kojoj se manjina manjine bogati a mali čovek uživa u udobnostima kakve njegov deda nije mogao ni da sanja. I, da li je sve to toliko novo? U filmu „Kandidat“ iz 1972. godine Robert Redford (uz film „Downhill Racer“ drugo nihilističko remek delo koje je napravio za svoje zadovoljstvo) igra Bila Mekeja, sina profesionalnog političara, koji se odmetnuo i vodi neprofitnu advokatsku kancelariju. Demokratska stranka, znajući da ih na sledećim izborima za senatora Kalifornije čeka siguran poraz od već tradicionalno biranog republikanskog kandidata trampovske provenijencije (eh, kako se Kalifornija ideološki i demografski promenila za pedeset godina) traga za žrtvenim jarcem koji će voditi unapred izgubljenu bitku. Mekej, potpuno svestan okolnosti, pristaje u nameri da tokom kampanje podigne svest oko tema koje ga zanimaju, prava manjina, životne sredine… Međutim, suprotno očekivanom holivudskom scenariju, kandidat koji, neopterećen pobedom, govori ono što mu odgovara i ponaša se prirodno pada još više. Narod je, jednostavno, nezainteresovan i Mekej, neraspoložen da doživi sramotnu katastrofu, pristaje na igru. Izborni štab ga modelira, piše mu govore, abortus nije više nešto što bi valjalo da bude legalizovano već nešto „o čemu treba da se razgovara“ i, naravno, dešava se preokret. Mekej, novi glumac (i to zgodan) koji govori stari bezbedni tekst, završava kao pobednik. U poslednjoj sceni, nakon što mu otac, kezeći se đavolski, kaže, „sad si političar“, Mekej je ljuska čoveka, najlepši i najviši spomenik na groblju.

Desničari glasaju a liberali (koji bi možda glasali za Bernija Sandersa) prave filmove kao što je „Kandidat“, filmove koji prikazuju istinu o ljudima i sistemu koji su sami mali ljudi stvorili, u svoj njenoj depresivnosti. Zapravo, američki glasači Donalda Trampa i srpski polupismeni uživaoci „Deformera“ se pale na laž, i možda, jednog skorog dana, kada prestanu da sebe ubeđuju da je ta laž istina, možemo biti svedoci velike promene ljudskog roda u vrstu kojoj nije stalo ni do čega.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari