Gitara je postala instrument za devojčice 1Foto: www.kustendorf-filmandmusicfestival.org (Arhiva)

„Kada sam ja počinjala nije bilo uopšte mnogo žena koje su svirale gitaru. Kada sam gledala sve te, tada mlade, zvezde bluza u Beogradu, razmišljala sam kakva je to šteta jer sam mogla ja da budem tamo. Ja bih mogla to da uradim.

Bila je naravno Boni Rajt, koja je baš bila velika zvezda, ali nije bilo mlađih. A ja sam bila tu. Da sam bila u Americi, već bih postigla što i oni. Ali me je to više teralo da se borim. I nisam nikada mislila da zbog toga što sam u Srbiji, ja to ne mogu. Ja mogu. Samo nisam još uvek tamo – u Americi“, kaže u razgovoru za Danas Ana Popović, cenjena bluz gitaristkinja, pevačica i kantautorka.

Ana Popović, koja je lekcije učila od Radomira Mihajlovića Točka, da bi prve nastupe imala sa beogradskom grupom Haš, a zatim iz Holandije gradila karijeru. Odavno je napravila ime u Americi, a poslednjih godina i živi u Los Anđelesu. Prve koncerte ove godine Ana je imala u Srbiji – u Mikser hausu u Beogradu i u Drvengradu, u okviru festivala Kustendorf, gde je predstavila svoj najambiciozniji projekat do sada u kojem je objavila čak tri albuma u jednom izdanju.

* Koliko se vaš zvuk promenio otkada ste se preselili u zemlju u kojoj je nastao bluz?

– Sve je postalo ozbiljnije kada sam se preselila u Ameriku. Ja sam dugo jurila taj zvuk. To može da se kopira sve dok ne dođete tamo gde to zaista udišete. Pre pet godina smo se preselili u državu Tenesi i to je bila prava škola. Bila sam u Memfisu i pre toga, ali tek kada sam bila malo duže tamo, mogla sam da iskoristim sve te gradove koji su zaista Meke za bluz muziku – Nju Orleans, Memfis… To sam u potpunosti iskoristila. Dala sam sebi odrešene ruke na poslednjoj ploči da, ako hoću da snimim neki bas i bubanj koji liči na soul, da to snimim u Memfisu, pa da duvački deo snimim u Nju Orleansu… da se ne oseća samo jedan grad. Ja imam opravdanje za mešanje svih tih stilova jer sam Evropljanka. Nisam rođena u Nju Orleansu pa sve mora da bude Nju Orleans. U svojoj muzici ističem to što nisam Amerikanka i mislim da im se to dopada.

* Koliko slobode imate u tome?

– Imam stoprocentnu slobodu s obzirom na to da imam svoju diskografsku kuću. Ja sam godinama gradila tamo ime i sada me već ljudi znaju. Te prodaje albuma nisu više ono što su bile. Sve je sad onlajn a to možeš i sam da radiš. Mi imamo distribuciju i držimo sami svoje digitalno izdanje. Na tome insistiramo. Danas je mnogo lakše za umetnika. Posebno za nekog ko ima svoje ime. Sve se menja i nikad ne znate šta će biti sledeće godine. U ovom momentu mislim da je i dalje pametno praviti CD izdanja. Za par godina možda to niko više neće ni raditi. Ali ja sam baš zato htela – što ovo može biti jedna od poslednjih godina u kojoj ljudi prave diskove, da izbacim trilogiju. To mi je bio san.

* Kupuju li ljudi diskove? Da li je bio rizik objaviti trilogiju?

– U bluz svetu ljudi i dalje kupuju diskove. To nije pop muzika i nisu sve tinejdžeri koji samo daunlouduju. Većina bluzera verovatno i ne zna da danlouduje. Oni i dalje vole da odu na koncert i, ako se dobro provedu, vole da imaju potpis na disku. Ja mislim da je to samo u bluz svetu. Ne znam gde je još tako. A definitivno nije više u pop muzici. Svi izdaju po pet-šest pesama. Ja nisam tako htela. Htela sam da napravim vredan projekat koji bi ljudi želeli da imaju. Tu je i veliki „buklet“ sa svim tekstovima pesama. Mislim da je bitno da ljudi vide ko je od muzičara tu svirao. Ima tu mnogo muzičara iz tri različita studija i tri različita producenta. Sve je naravno dolazilo od mene. Nisam im davala ništa da čuju od druge dvojice. Htela sam da sve zvuči sveže. Htela sam da ima mnogo pesma i da sve one budu jako dobre. Bilo je mnogo više pesama nego što ima na trilogiji. Ljudi kada snimaju dvostruki ili trostruki album, obično stave sve što su snimili. Ja sam imala mnogo više od tih pesama koje su se našle na albumu. Izabrala sam samo najbolje. Htela sam da to bude kruna mog dosadašnjeg rada. I kruna mog rada u Memfisu.

* Koliko se publika razlikuje u Americi od one u Evropi?

– Svugde je publika drugačija. Svako prepoznaje neki svoj zvuk. Na koncertu u Mikseru bio je američki ambasador i on kaže da sam ih provela kroz celu Ameriku. On to sve oseća. Čuje Memfis, Nju Orealans… Publika je svuda različita. Zato volim ovo što radim. Jedno jutro se probudim na nekom tropskom ostrvu a sledeće u Srbiji… Sviđa mi se što nikad ne znaš kako će sve da se odvija. Ne volim da pravim set listu. Volim da osetim publiku. Izađem sa nekoliko pesama i vidim kako se sve odvija. Možda su malo više rok, možda su džezi… Zavisi gde smo i kakav je prostor. Svaki put je drugačije.

* U poslednje vreme ste često u Srbiji…

– Sad smo bili dva puta u pola godina. Na koncertu u Mikseru bila je posebna publika. Volim da sviram za određenu publiku a ne za široke mase. Zato što tada dođu oni koji to zaista vole i znaju da cene. Ali sam zaista mislila da je šest meseci prebrzo. Mi u stvari nikada ne sviramo, ni u jednoj zemji, tako brzo. Treba bar godinu dana da prođe. Ipak, bilo je super u Beogradu.

* Koliko se danas Beograd oseća u vašim pesmama?

– To je dobro pitanje. Koliko je ostalo u meni od onog vremena sa Hašom. Ja mislim da sam se toliko puta preobrazila jer svaki novi album je nešto novo. Ne verujem da je nešto ostalo od pre 20 godina, ali možda… Ja se zaista trudim da na svakom novom albumu pružim ljudima nešto drugo. Čak i ako je bio dobar album, neću na sledećem da napravim njegovu kopiju.

* Da li je ženama danas lakše da se odluče da sviraju gitaru?

– Mislim da je danas mnogo lakše ženama da sviraju gitaru i da se time zaista bave. Vidim da ima mnogo gitaristkinja. Devojčica sa gitarom. Ima mnogo festivala po Americi koji obavezno imaju stejdž gde u pauzama između nastupa glavnih zvezda sviraju klinci. Prošle godine jedan od organizatora jednog od njih mi je rekao da je od 15 klinaca bilo samo dva dečaka. Dakle, 13 devojčica. Gitara je postala bukvalno instrument za devojčice. Moj sin neće ni da pipne gitaru, a moja ćerka od četiri godine hoće da bude gitaristkinja. Postaje nedovoljno kul za muškarce. To je već viđeno. Dok je devojčicama jako važna. Meni je čudno da u Beogradu i Srbiji nema mnogo gitaristkinja, jer sam se nadala da ću ih ja povući, što mi se dešava u Americi. Prilaze mi devojke koje govore da su zbog mene počele. To je divno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari