Milan Vlajčić: Vučić se ponaša kao predsednik Severne Koreje 1Foto: Miroslav Dragojević

„Ja ne znam ništa drugo da radim. Ne mogu da otvorim buregdžinicu, otrovaću nekog“.

Objašnjava kroz smeh Milan Vlajčić, novinar, književni i filmski kritičar, hroničar kulturnih fenomena, zašto i dalje u dnevnim listovima i svojim knjigama predano piše o savremenoj srpskoj kulturnoj sceni. Pre nekoliko meseci izdavačka kuća Gradac iz Čačka objavila je zbirku njegovih eseja upozoravajućeg naslova „Potemkinovi potomci“, nastavak prethodne „Pogled iz ogledala“, a ovaj komentator oštrih stavova već priprema novo delo.

„Radni naslov te knjige je ‘Mala kulturološka svaštara’, jer sam ja jedan svaštar. Kad kažem svaštar, mislim da sam pisao o onome što sam znao. Nisam pisao o oblastima u kojima sam potpuni diletant. Ja volim balet ali ne mogu da pišem o tome. Pisao sam o stvarima koje sam pratio, voleo, za koje sam se školovao“, priča u razgovoru za Danas Milan Vlajčić.

* Zašto danas u medijima ima sve manje prostora za kulturu i sve se manje novinara bavi kulturom?

– I u vreme titoističkog jednoumlja na kulturnoj sceni su bili Miroslav Krleža, Meša Selimović, Ivo Andrić, Crnjanski… Postojale su jake kulturne rubrike u medijima, koje su bile relativno autonomne. Nije da državna politika nije imala uticaja na njihov politički smer, ali je bilo mnogo više nezavisnih autora nego danas. Kada sam ja ušao u kulturnu rubriku Politike, posle deset godina rada u Studentu, Mladosti, Vidicima… u toj rubrici je bilo petnaestak imena da se smrzneš. Bio je jedan Milutin Čolić, Eli Finci, Dragoslav Zira Adamović, Vlada Bulatović… U međuvremenu je došlo do osipanja. Listovi danas uglavnom žive od oglasnog prostora, od marketinga koji je mali i nikakav. Postoji tajkunski uticaj, postoji uticaj takozvane politike Mali – Veliki… jednom rečju, kultura je u zapećku. Nikoga ne zanima. Ja kupujem sve dnevne listove u Beogradu, jer želim da vidim šta se dešava u oblasti u kojoj sam ja odrastao kao novinar i pisac. Od sedam listova samo tri imaju nešto što se zove kulturna rubrika. Ostalo su spektakl, skandali, scena… gde se meša svašta. Tu je važno da li je Sergej Trifunović na nekoga naleteo kolima, a sjajne Sergejeve uloge ostaju neprimećene. Ja sam bio urednik kulturne rubrike početkom devedesetih godina i gledao sam da se otarasim te bede da sedim na kolegijumu lista koji propada. Ali u trenutku kada sam napuštao kolegijum 1994, kulturna rubrika Politike imala je 14 novinara od kojih neka još uvek velika imena. U međuvremenu se to svelo na četiri-pet ljudi. To je parametar kako stoje stvari u kulturi.

* Kultura je nekada bila relativno autonomna, kako kažete, a zašto danas svaki put kada pričamo o kulturi moramo da pričamo i o politici?

– Politika je toliko opsela sve oblasti našeg života. To traje već 20 godina… Ovo danas ima veze sa jednim čovekom koji hoće da obavlja sve funkcije u zemlji. Hoće da bude predsednik vlade, predsednik Republike, predsednik radničkog saveta, mesne zajednice, kućnog saveta, možda i gradonačelnik… ko zna šta sve ima u glavi. Ali je tu problem što politika već dvadesetak godina vrši jedan bolestan uticaj na celokupnu zajednicu. Mi smo zbog toga jedno oštećeno društvo, koje nema ni granice, koje u Evropi ima neprijatno mesto. Mi smo jedan bolesnik na Balkanu. To što ovde stalno dolaze da razgovaraju sa našim vrhovnicima, to je samo zato da ovde ponovo ne bukne požar. Mada se u medijima to predstavlja kao podrška velikoj politici velikog vođe. Od toga nema ništa, naravno. Međutim, naš je problem u tome što je narod ovde potpuno poražen. Stalno je zapljuskivan talasima straha. Ne zna se šta će sutra biti. Ogromna beda vlada u zemlji, bez obzira što zvanični politički vrh stalno objašnjava da ih je sramota što živimo sve bolje i bolje.

* Kako komentarišete to što je Vučić rekao da Sašu Jankovića podržava „lažna elita“?

– Iz njegovog ugla mi smo lažna elita. On se ponaša kao predsednik Severne Koreje. On vozi avion koji samo što ne padne. To je znak šta on misli o Srbiji i srpskom društvu. Mi bismo, da on na pet minuta zadrema, svi potonuli u nepovrat. On nije svestan šta izgovara. Šta da pričamo, videćemo šta će dalje biti. Ako je to lažna elita, tih stotinak ljudi ili 15.000 koji su potpisali za tri dana… pa koju on drugu elitu ima? Šta je to? To je onaj keramičar iz Kruševca, Babić koji ima vazduplohov… Gnusno je videti te ljude. On je od svojih klonova napravio ministre. NJima može da kaže „ćuti tamo“ i „pazi šta radiš, gluperdo jedna“. To je njegov odnos prema javnosti.

* Da li mislite da je važno da elita javno govori, javno istupa?

– Mi smo raspolućena i jadna elita. Ali drugu elitu nemamo. Veći deo te elite potpuno se povukao u samoću. Ja znam dvadesetak ljudi koji su prva imena naše kulture a koji žive kao klošari. Oni su nezavisni, ne žele da se prljaju na ulici. Žive apsolutno od danas do sutra. To je cena njihove slobode. Mi smo pre neki dan sahranili Lazara Stojanovića. To je bio jedan briljantan čovek koji nije bio samo autor jednog zabranjenog filma, zbog koga je tri godine bio u zatvoru. On je bio jedan nezavisan um koji je neprekidno delovao. Šta je on radio? Morao je da izveštava za neke inostrane časopise, da se bavi prevođenjem… čestito uvek, jer su to sve po definiciji današnje vlasti – strani plaćenici, izrodi, ološi… Odnos prema Lazi Stojanoviću, koji je otišao na našu veliku nesreću prerano, i prema nekim drugim ljudima, neću da ređam imena da ih ne povredim, jer će ispasti da im pravim marketing, odnos je ovog društva prema takozvanoj eliti i ne treba očekivati da se to promeni. Šta da radimo, takvi smo kakvi smo.

* Šta je vama donelo to što niste samo filmski i književni kritičar, već i kritičar svih prilika u kulturi, društvu…?

– Ja sam počeo sam da se bavim novinarstvom u vremenu kada je novinar kulturne rubrike morao svake nedelje da ima svoj komentar. To smo imali u Mladosti, tako je bilo i u Politici, gde je svako od nas jednom nedeljno imao obavezno da, pored svoje oblasti koju prati kao novinar, napiše i jedan komentar. Ne da nekoga pohvališ jer si ga sreo u kafani, ili nekog ko se vratio sa nekog festivala i ima da ti ispriča kako je tamo doživeo ovacije. Kakav je izvor autor koji dođe iz dalekog sveta?! Ja sam jednom bio u takvoj situaciji i to mi je bila lekcija za čitav život. Negde ’70-ih godina Saša Petrović je došao kod urednika kulturne rubrike Zire Adamovića i rekao mu da je doživeo sjajan uspeh u inostranstvu i da to objavimo. Rečeno mu je da on nije relevantan izvor informacija, da to mora Tanjug da javi. Tad je Tanjug bio velika ozbiljna agencija. Prosto ga je izbacio napolje, a oni su bili kućni prijatelji. Kad je Zira Adamović umirao, Saša je bio pored njega na samrtnoj postelji. To su bila vremena kada si mogao svog prijatelja da upozoriš da ne može da vrši pritisak. Danas svaka šuša nađe nekog ko se tu zatekao i ako mu kaže glavni urednik da objavi neku priču, on to mora da uradi jer će ga izbaciti iz redakcije. Obaška što prvi put kad kažete „ne“, prođete ko žene u francuskim romanima devetnaestog veka.

* U uvodu ove knjige postoji ta priča o Balzakovom prijatelju koji je pisao kritiku protiv sunca jer ga je probudilo. To je zanimljiva metafora da za dobrog kritičara ne postoji nedodirljivi autoritet…

– Ja sam to našao u jednoj neobaveznoj istoriji francuske književnosti, i jako mi se dopalo. To je dokaz da kritičar ne mora da bude u pravu, ali mora da oseća moralnu ispravnost u svojim stavovima. Naravno, to je javni posao i ako se ugruva, ugruvao se za sva vremena. Mi smo izgubili kritiku. Pazite, žiri za NIN-ovu nagradu nosi naziv NIN-ov žiri kritike. Ja sam do pre nekoliko godina bio predsednik tog žirija. Niko od nas nije bio baš kritičar koji je pisao kritike iz nedelje u nedelju. Taj list koji je osnovao tu nagradu nema stalnu književnu kritiku. Kako da pominjem druge. Tu se povremeno objavi neki tekst, ali to nije dovoljno. Teofil Pančić redovno piše i on je jedan vanserijski kritičar, ali on ne može sve.

* Ali nije samo u kulturi tako. U svakoj oblasti novinarstva postoje ti nedodirljivi autoriteti…

– Takvo smo društvo. U poslednjih 30 godina tako je. Kad je Politika kretala nadole moralno i profesionalno, Borba se još uvek držala. Iz tog lista kasnije je nastao i Danas, kao jedna od prvih nezavisnih novina. Ja sam bio u udruženju iz koga je kasnije nastao NUNS, mi smo navijali da se spasu ti novinari a u tom spasavanju borili smo se i za čast novinarstva. Ostalih listova više ni nema. Šta da pominjem? Večernje novosti?! Neću ni da komentarišem.

* Može li nešto danas da spase čast novinarstva? Zašto vi i dalje kupujete novine svaki dan?

– Kupujem novine da bih znao dijagnozu medija. Kupovaću novine i kada bude tri puta gore. Možda će to i biti. Pitanje je da li ću ja toliko živeti. Ali novinarstvo deli sudbinu ove zemlje. Kad mrdnete južno od Avale, u Niš, Leskovac, Vranje, Vrnjačku Banju… svugde je pustoš. Tamo ništa ne radi sem tajkunskih kafića, kladionica… U Beogradu je od Slavije do Kalemegdana nekada bilo 20 lepih knjižara sa velikim izborom knjiga. Sada na tom potezu nema tri knjižare. Delfi uglavnom forsiraju Lagunina izdanja, gde ima dobrih knjiga, ali tu kad uđe dobra knjiga, ona je zagubljena. Srpska književna zadruga je potonula. Tu su još Beopolis, Aleksandar Belić i Zepter… samo tri dobre knjižare u dvomilionskom gradu. Ima još nekoliko malih poput Zlatnog runa preko puta Ateljea, ali je ona ostala neprimećena. Dakle, ovaj grad je uništio bioskopsku mrežu, knjižarsku mrežu, uništio je ugled nekih institucija kao što je SANU…

* Šta je za vas kulturni događaj danas, ako znamo da kultura nije u središtu interesovanja, da novinarstvom vladaju marketinške kampanje…?

– Teško mi je da izdvojim jedan. Moram da kažem da uprkos velikom pritisku i bez zvaničnog podržavanja izdavačkih kuća mi godišnje imamo stotinak knjiga koje se objavljuju u Srbiji. Ja knjige volim da kupujem i zato danas nemam ni kola ni stan. Ima sjajnih knjiga, ima dobrih filmova za naše uslove, imamo odličnu koncertnu sezonu… Beogradska filharmonija, u kojoj postoje interni skandali, danas je jedan od najboljih orkestara Evrope. Ja dva puta mesečno odem na njihove koncerte. Jedino je kultura spas ovoga društva. Sve ostalo je propalo. Sem Ivane Španović, Novaka Đokovića… U ostalom nas nema na mapi sveta. Ima nas kad treba rešiti problem kako ofarbani voz sa političkim porukama, da stigne do granice Kosova. Pa onda taj koji pokrene voz, odlazi i tobož spasava situaciju. To čak ni u Holivudu ne bi mogli da izmisle.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari