Žan ima dugačke brkove 1

Dvadeset godina kasnije, i dalje sam u Sajgonu.

Ponovo šetam okružen šašavim plakatima („Neću slanu plazmu“, „555-333″…); ponovo je gnev usmeren prema vučićima, dačićima i vulinima; ponovo se u republičkim izbornim komisijama izvode umetnički performansi sa brojanjem nepresavijenih izbornih listića i zapisnicima sa izbornih mesta potpisanim štampanim slovima; ponovo smo plaćeni ili obmanuti; ponovo prema državnim medijima na ulicama ima dvadeset puta manje ljudi nego što ih zaista ima, ukoliko se uopšte odluče da je vest o tome važnija od izveštaja o zemljotresu u Meksiku; ponovo gledamo prema civilizovanom, uređenom svetu i upućujemo poruku da nas ovde ima i drugačijih nego što bi se na prvi pogled dalo zaključiti… ups. Ovog puta, svetu je svejedno, jer, svet se promenio, ili smo se možda mi promenili, shvativši da onaj koji smo prizivali nikada nije postojao. Za razliku od protesta devedesetih, sadašnji se odvijaju u sredini egzistencijalističke nezainteresovane vasione. Nadu je, barem kod nas, matorih ljudi, zamenila neumitnost, nesposobnost da se odupremo nagonu pobune. Jer, pre dvadeset godina, kada bi se na prozoru zgrade pored koje kolona prolazi pojavila osoba koja duva u pištaljku i varjačom udara po šerpi to je bio početak i kraj poruke. Sada, ta poruka je dublja, ona nosi sa sobom motiv ustajanja nakon poraza. Đinđić je morao biti ubijen da bi se četrnaest godina kasnije na prozoru prizemlja u Ulici admirala Geprata (baš tu, od svih ulica) ukazala gospođa u godinama koja drži njegovu sliku na grudima i da bi neko iz mase viknuo „To!“ pokrenuvši lanac mirnog aplauza, bez daljeg urlanja i zviždanja, aplauza koji dolazi iz najlepšeg mesta, iz poštovanja. Možda, ipak, nisam i dalje u Sajgonu…

***

Kapetana Vilarda na početku filma „Apokalipsa danas“ zatičemo u stanju dubokog samouništenja. Sam u svojoj hotelskoj sobi, on se opija, razmišlja o ličnim porazima koji se ne mogu ispraviti, lomi ogledalo pesnicom, sedi go na podu, pijan i krvav, i histerično plače… Pesma „Dorsa“ nam, u trenucima kada pokušavamo da upoznamo našeg glavnog junaka, ironično poručuje „Ovo je kraj“. Ipak, koliko god deluje da je na ivici ambisa, jadni kapetan Vilard će, kao u epizodi „Zone sumraka“, uskoro saznati da je njegov lični pakao samo čekaonica za istinsko srce tame. Mi, ljudi na ulicama; oni, ta slika proslave izborne pobede, sa autokratinim intelektualno limitiranim sinom (ne pokušavam da vređam, sam ga je tako jednom prilikom opisao) koji nasmejan, u strukiranom sakou pije šampanjac iz flaše, gospodar i zvezda trenutka, dok oko njega trubači na kolenima duvaju marš uništenja… svi smo u hotelskoj sobi kapetana Vilarda. Moramo ići dublje, moramo tragati za samim srcem tame, u nama i oko nas. Megatrend ministri sa falsifikovanim doktoratima nisu se stvorili sami od sebe. Oni su naši, proizvod naših predaka, proizvod decenija samoupravljanja kada je portir, osim što je – oko toga ćemo se, naravno, složiti – jednako vredan kao naučni istraživač, imao dozvolu društva da smatra da je njegovo mišljenje jednako vredno kao mišljenje ovog drugog. Duboko nerazumevanje društva je u pitanju, zato što ispred njega, uz sve Bitefe i Festove, sve farmerke i gitarijade nije mogla da stoji reč „građansko“. Šta su lična prava a šta radom i talentom izborene pozicije odlučivanja? Predsednik koji nije u potpunosti siguran na kom je smeru diplomirao proizvod je društva nastanjenog ljudima sa srednjom stručnom spremom, trogodišnjim školama nakon čijeg završavanja su prvenstveno bili naučeni da su, na svakom mogućem nivou, u istoj ravni sa projektantima orbitalnih svemirskih stanica. Još uvek smo tek na izlasku iz čekaonice dok je srce tame negde daleko, da li 1848. godine kada Srbi počinju da veruju da su posebni, da su jedini slobodni narod srpsko-hrvatskog govornog područja, ili možda vek kasnije, 1948. godine kada postaju ubeđeni da nisu deo ni istoka ni zapada, da su nešto sasvim neobično, nezavisni od svake sile, najpametniji. Iluzija veličine je u pitanju, viševekovna tradicija u stvarnosti nepotkrepljene ubeđenosti u sopstvenu vrednost. Da li je bitno da zaista napišem svoj doktorski rad kada oduvek znam, jer su mi tako govorili, da to svako može?

Žan ima dugačke brkove 2

Ima jedan segment filma „Najduži dan“ gde gradonačelnik normandijskog gradića uveče, 5. juna 1944. godine, u svom domu jede supu i sluša emisiju Radio Londona sa šifrovanim porukama namenjenim članovima pokreta otpora. Koncentrisan je ali umereno nezainteresovan. Kada čuje poruku „Žan ima dugačke brkove“ skače oduševljen, ponavlja glasnim šapatom rečenicu o misterioznom Žanu sa dugačkim brkovim, ljubi majku koja, nakon što njen sin istrči iz kuće, proba supu u traganju za poreklom ludila. Gradonačelnik je, je li, „spavač“, njegov zadatak, možda i jedini za četiri godine okupacije je da, na dan invazije, obori nekoliko stubova sa telefonskim kablovima. Da li je jedan od kandidata za predsednika, vođa stranke osnovane od strane državne bezbednosti, dobio svoju poruku o brkatom Žanu? Da li je to bio njegov signal za akciju, da baš poslednjeg dana izborne kampanje, gostuje na režimskim televizijama analizirajući i dokazujući da je istinski opozicioni kandidat, onaj za koga su tada, dva dana pred izbore, svakako znali da ima najveću šansu za masovni odziv glasača, zapravo ubica. Nije lako odupreti se iskrenosti izjave „On je ubio svog najboljeg pvijatelja. Na svepoočnici ubijenog nije bivo bavuta a na njegovoj vuci je bivo bavuta…“. Kakvu to poruku šalje, to lice koje je stvoreno u srcu tame i celog života mu služi? Koji je razlog manijakalno tačnog navođenja broja demonstranata od strane njegovog dugogodišnjeg sluge? 9950? Da li je čovek koji izgovara takve besmislice, nakon godina recitovanja statističkih brojeva koji ne znače ništa, potpuno izgubio razum? Ili se, možda, ne radi o besmislicama i želi da nam poruči, „budno vas pratimo i svako ko se pojavi na demonstracijama biće fotografisan i arhiviran“? Morao bi da zna da on nije jedini koji poseduje moć slanja šifrovanih znakova i da je brkati Žan bio namenjen pojedincu. Jednu drugu šifru, stih Verlenove „Jesenje pesme“, čuo je mnogo veći broj ljudi. U mom amaterskom prevodu sa francuskog jezika: „Dugi jecaji jesenjih violina ranjavaju moje srce jednoličnom posustalošću“. Zapravo: invazija je počela. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari