Za mene je kompliment što sam rok star na klasičnom instrumentu 1

Prvi mandolinista ikad nominovan za nagradu Gremi (Grammy), kao i prvi solista na ovom instrumentu koji je postao ekskluzivni umetnik ugledne kuće Dojče gramofon (Deutsche Grammophon)…

… briljantno talentovani izraelski muzičar Avi Avital (1978), gost je večeras NOMUS festivala, a odmah sutradan i beogradskog Kolarca, u organizaciji CEBEF-a. Izuzetna biografija ovog više nego atraktivnog umetnika, koji je svojim školovanjem i promocijom mandoline čitav svet spojio u jedno iskreno oduševljenje pred sopstvenim darom i umećem, svedoči o neverovatnoj uzbudljivosti instrumenta kakav je mandolina u njegovim rukama, te svojevrsnom elektricitetu koji prati njegove nastupe od njujorškog Karnegi Hola i Linkoln centra, preko londonskog Rojal Albert hola i Vigmor hola, ciriške Tonhale, sala Berlinske i Pariske filharmonije, pa sve do Koncertne dvorane Zabranjenog grada u Pekingu, da pomenemo samo one najizuzetnije. Avi Avital u Novom Sadu i Beogradu, zajedno sa Nemačkim kamernim orkestrom iz Berlina, izvodi dela Baha, Vivaldija, Griga, Dvoržaka, Dormana i Zinzadzea.

*Kako je došlo do toga da počnete da ga svirate, da li je mandolina bila uobičajeni izbor instrumenta za jednog dečaka poput Vas u Izraelu ili je to bila ipak neka vrsta izuzetka? U kakvom je odnosu mandolina prema nekim folklornim žičanim instrumentima u vašoj domovini?

– Mandolinu sam počeo da sviram sa osam godina, verovali ili ne – zato što je komšija sa sprata iznad svirao mandolinu. Jednostavno, stigao sam u godine kad su sva deca radila nešto posle škole, a ja sam veoma voleo muziku. Majka me je pitala šta bih onda želeo da sviram, a ja sam rekao: „Mandolinu, kao komšija.“ Mogao bih da kažem da sam mu veoma zahvalan što me upoznao sa tim instrumentom, pokazalo se da je susret bio sudbinski. Inače, mandolina nije naročito zastupljen instrument u Izraelu.

*Koliko je bilo teško usavršavati se na ovom instrumentu, ima li dovoljno zanimljivih profesora i virtuoza ili ste morali da tragate za odgovarajućim ličnostima i školom? Šta vam je donelo studiranje u Italiji, da li je ova zemlja neprikosnovena za izučavanje ovakve vrste instrumenata?

– Moj profesor Simha Natanson u stvari je bio profesor violine. Kad se preselio u Izrael iz Rusije, potražio je posao u struci, ali u tom momentu jednostavno nije bilo slobodnih mesta za profesora violine. Bilo mu je, međutim, ponuđeno da predaje mandolinu – i on je taj izazov prihvatio. U tom smislu, bio je jedinstven profesor – poznavao je i apsolutno vladao violinskim repertoarom, što je očekivao i od nas učenika i to je ono što bih rekao da izdvaja moje školovanje, moje ovladavanje mandolinom. Jednostavno, veoma mnogo muzike prošlo je kroz moje ruke u tim ključnim, formativnim godinama. Simha je izgradio temelje mog muziciranja i ja sam mu do danas beskrajno zahvalan na tome. Što se tiče Italije, ona je kolevka muzike za mandolinu i za mene je bilo neverovatno iskustvo svirati je tu, na mestu sa kog je potekla. U izvesnom smislu, bilo je to kao da sam se vratio kući.

*Koliko danas ima sačuvane originalne muzike za mandolinu i ko su najčuveniji kompozitori za ovaj instrument – koja joj je muzička epoha bila najnaklonjenija? Koji su to drugi instrumenti, čije kompozicije mogu lako da se prilagode mandolini, da li vi sami pravite tu vrstu transkripcija?

– Lepota muzike leži u tome što svaka kompozicija ima svoj duh koji se može prepoznati i u instrumentima kojima nije obavezno namenjena, tako da ja danas na koncertima izvodim na mandolini kompozicije majstora baroka, Baha, Vivaldija, koje su izvorno pisane za violinu ili lautu. Ipak, voleo bih da se mandolina vrati na scene u velikom stilu i kroz moderan pristup, i mogu da kažem da, u tom smislu, definitivno vidim pomak – tokom poslednjih petnaest godina napisano je više od devedeset novih komada za mandolinu, a ponosan sam što mogu da kažem da sam i ja delimično zaslužan za to.

*Koji umetnici i na kojim drugim instrumentima su najviše uticali na Vaše sviranje? Nazivaju Vas rock superstarom – da li su rock ili neka druga vrsta žanra iz popularne kulture dali svoj doprinos oblikovanju vašeg scenskog izraza?

– Moji roditelji su Jevreji iz Maroka koji su se u Izrael preselili šezdesetih godina prošlog veka, kao deca – uz njih sam, prirodno, najviše slušao marokansku jevrejsku religioznu muziku. Sećam se da me je otac često vodio u sinagogu na te svirke i koncerte. Ono, međutim, što je mene lično oblikovalo u kontekstu neklasične muzike kojom sam se u školi bavio, bile su devedesete – Sijetl, grandž, za mene je gimnazija bila čist rok. To da sam rok star na klasičnom instrumentu za mene je veliki kompliment, jer bi to značilo da sam spojio najbolje od oba sveta.

*Recite nam nešto više o programu koji izvodite ovde, kao i o svojim muzičkim saradnicima iz Nemačkog kamernog orkestra sa kojima nastupate?

– Nemački kamerni orkestar postoji od 1989. i predstavlja važan deo berlinske umetničke scene. Imamo veoma sličan odnos prema muzici – volimo da istražujemo, da otkrivamo nove prostore za koncerte, da otkrivamo novu muziku. Zaista volim da radim sa njima i to se oseti na nastupima. Kad je reč o programu beogradskog koncerta, rekao bih da je veoma šarolik, sviraću komade u širokom stilskom rasponu – od baroka, preko romantizma, do savremenih dela. Između ostalog, sviraću Koncert za mandolinu Avnera Dormana, poznatog izraelskog kompozitora, koji mi je doneo nominaciju za Gremi i kome se uvek rado vraćam.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari