Kada je pojedinac bio pozitivac 1

Pre tri godine, u vreme kada je u ovoj zemlji još uvek postojala potreba za filmskom kritikom u dnevnim novinama, bavio sam se, pomalo na silu, nastavkom filma „Grad greha“.

Tekst je završen tužnom preporukom samo zbog prilike za gledanje Stejsija Kiča, Reja Liote, Kristofera Lojda i, ponajviše, „Puersa Buta“ u nečem nalik filmu, možda poslednji put u njihovim karijerama. Da, greškom sam napisao „Puers“ umesto Pauers i sećam se da sam bio ljut na sebe, kao da jedno slovo manje ili više u uskoro nepotrebnom tipu novinskog teksta ima nekakve posledice. Ipak, bilo mi je neprijatno možda baš jer je But (1948 – 2017) bio jedan od glumaca kojima se teško pamti ime te je, recimo, u SFRJ ostao poznat (dotle da je to postalo njegovo ime kada ga slučajno vidite na jednom od dva televizijska kanala i želite da obavestite ukućane da na programu ima nečega što bi bilo vredno gledanja) kao „Džim Džons“, po glavnoj ulozi u „Tragediji u Gvajani“, trosatnom televizijskom filmu o vođi Hrama naroda, verske sekte čiji su članovi počinili masovno samoubistvo u Gvajani 1978. godine.

Pauers But, tek ušavši u tridesete, u prvoj filmskoj ili televizijskoj ulozi, igra Džonsa od tinejdžerskih godina do smrti, kada je imao skoro pedeset. Džim Džons i okolnosti njegovog životnog i smrtnog dela komplikovaniji su za tumačenje nego što je to jedan, koliko god da je odličan, televizijski film iz 1980. mogao da prikaže. Džons je bio metodistički sveštenik komunističkih i anti-segregacijskih pogleda nezadovoljan zadrtošću religijske ogranizacije kojoj je pripadao do te mere da je rešio da osnuje svoju, privlačeći u članstvo uglavnom žrtve liberalnog kapitalizma. Kao takav – a što se u filmu pominje ali na način da bi se moglo zaključiti kako se radi o paranoji jednog ludaka – morao je biti predmet praćenja Federalnog biroa za istraživanje, naročito u post-makartističkoj Americi sredine pedesetih. Nekako ga i dalje volimo? Onda dolazi mračna strana novčića… Boreći se za jednaka prava za sve, Džons stvara revolucionarnu religijsku organizaciju koja zanemaruje životopis Isusa Hrista do te mere da prestaje da bude hrišćanska. Sam Džons je Bog, neupitni vođa koji briše identitete svojih pratilaca uz sve bezbrižnije zapostavljanje društvenih normi i prepuštanje slobodnoj ljubavi sa oba pola (sve do smrti ostaće u braku sa ženom koja je poverovala u njega kada je imao dvadeset godina i propovedao beskompromisnu i jednostavnu poruku ravnopravnosti, mira i božije ljubavi). Da bi Hram opstajao vernici moraju, naravno, da prepisuju svoje nekretnine Vođi koji na taj način postaje vlasnik ljudi, onaj koji dodeljuje hranu i smeštaj, na koncu, onaj koji kontroliše misli. Kao čovek koji je sposoban da obezbedi veliki broj (nama toliko dobro poznatih) sigurnih glasova na izborima, biva ekspresno primljen u politički sistem postavši direktor Odbora za ljudska prava grada Indijanapolisa. No, Džons nije u stanju da podnosi bilo kakvu konkurenciju pa tako ni onu političkog sistema i proganjan, između ostalog, zbog finansijskog haosa svoje ogranizacije, sa hiljadu sledbenika, odlazi u Gvajanu, zemlju u kojoj se odvija borba između snaga podržavanih od strane SAD (tj. CIA-e) i onih pod uticajem Moskve. U takvoj Gvajani lako pronalazi lokaciju za svoj poremećeni kibuc u kojem će se nedugo zatim dogoditi jedno od najvećih masovnih samoubistava u istoriji sveta. Priča o Džimu Džonsu bavi se deformisanjem iskrene borbe za pravdu, manipulisenjem nesrećom i osećajem ugnjetavanosti (veliki procenat Džonsovih sledbenika činili su crni Amerikanci), ponajviše, opčinjavanjem. Neka se i meni oprosti na određenoj opsesivnosti, ali kada gledate i slušate sesije iz Džonstauna (pun ih je Fejstjub, u originalu, mada slobodno možete odabrati i Butov filmsko-šekspirovski nastup), teško je ne pomisliti na određene svakodnevne konferencije za novinare političara koji svojim glasačima upravlja zahvaljujući njihovoj potrebi za vođom, iluziji istorijske zakinutosti, možda najviše, svesti o finansijskoj zavisnosti. Slična je to priroda glasa koji priča i priča i priča, uglavnom monotono dok povremeno ne pobesni i prikaže sliku moći, sve do trenutka kada njegov hipnotisani slušalac nema više nikakav izbor osim da popije otrovani sok ili zaokruži broj na glasačkom listiću, jedan jedini broj koji na listiću vidi. Jer, do tog trenutka pripitomljen je i naučen da u njegovom životu postoji samo jedan zvuk – zvuk vođinog glasa.

Nakon ovoga „Južnjačka uteha“ Voltera Hila, film u kojem je Pauers But igrao glavnu ulogu nakon što su ga svi, putem malih ekrana televizijskih prijemnika, upoznali kao Džima Džonsa, dolazi nam kao mali predah. A radi se, takođe, o višeslojnoj, društveno napornoj priči. U filmu, vremenski vraćenom nekoliko godina u nazad, u 1973., imamo odred Nacionalne garde koji tokom vojne vežbe pozajmi, na način koji pre liči na krađu, tri čamca od Kejdžuna iz močvara Luizijane. Dakle, naši junaci su bahati, dolaze na tuđu teritoriju koju smatraju svojom igraonicom i izazivaju sukob. Nakon što se lokalni živalj pobuni i krene u osvetu svi prikriveni sukobi unutar jedinice bivaju osvetljeni – obrazovani protiv neukih, beli protiv crnih, ultra-desničari protiv centrista…. Kada jedan od njih, i to crnac, gine, sam u močvari, nevidljivim Kejdžunima zavapi: „Nisam uradio ništa loše. Ne bi ni trebalo da sam ovde.“ Šta god Volter Hil pričao, „Južnjačka uteha“ mora se posmatrati, nakon sloja karakterne studije devetorice članova odreda, kao igra sa Vijetnamskim ratom i razmatranje posledice imperijalističkog ponašanja.

Neobičan je čovek bio But, rođen u teksaškom gradu od deset hiljada stanovnika, kasnije pozorišni glumac u Njujorku pre nego što će se, nakon „Džim Džons“ prepoznatljivosti, upoznati sa Milijusom i Hilom i postati njihov omiljeni glumac iz osamdesetih, decenije koju završava igrajući generala Vasilija Čujkova u „Staljingradu“ Jurija Ozerova (neka vrsta sovjetskog Veljka Bulajića). Užasni su Ozerovljevi filmovi („Oslobođenje“ iz 1969. godine mogao bi da bude najskuplji film ikada) – nastanjeni ne ljudskim bićima već kalupima za spomenike, danas gledljivi samo kao deo razmatranja fenomena državne umetnosti. I da, But je, u eri perestrojke, završio (uz, verovali ili ne, Kvinsija Džonsa potpisanog kao koproducenta), nahovan na ruski jezik, kao glavni glumac u poslednjem takvom filmu-monstrumu koji je snimljen u Sovjetskom Savezu. Zato, pre bih za kraj razmišljao o „Smaragdnoj šumom“ Džona Bormana iz 1985. godine koja je u isto vreme i veliki avanturistički film, i eko-fantazija za koju je valjalo imati autorske hrabrosti u vreme reganovskih osamdesetih, i priča koja nam govori da otac ima obavezu da sam sravni sa zemljom svet koji je stvarao ukoliko isti preti da uništi onaj u kojem je njegov sin odabrao da živi… i da ga pusti da ode znajući da se najverovatnije više neće sresti, tamo gde će on za sina ostati „tata, iz snova“. Ponovo, kao u „Južnjačkoj utehi“, But je odabran za ulogu junaka koji se sam bori protiv udruženih snaga prirode i društva. „Jedinka“, poručivala je njegova glumačka ljuštura. Na vizuelno-zvučnom planu niko mu nije bio nalik, zbog čega je poslednje dve decenije života proveo igrajući dvodimenzionalne negativce u „straight to video/DVD/pay-per-view“ filmovima ili televizijskim serijama (bilo je dovoljno samo da se pojavi i preteća poruka bi bila poslata). Da li to znači da smo zarobljenici vremenskog perioda u kojem pojedinac postaje negativac, gde se samo upravljanje masom ili učešće u istoj ceni? Džim Džons, dok u svetu onostranog u kojem sada obitava gleda informativni program Studija B, sigurno odobrava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari