Gorica Popović: Treba li umetnici u teškim vremenima da zaćute 1Foto: Miroslav Dragojević

Premijera predstave Ateljea 212 „Kako je dobro videti te opet“ zatvoriće u subotu, 3. juna, Sterijino pozorje.

Drama Olge Dimitrijević, koja je nagrađen na konkursu ovog festivala 2014. godine za originalni domaći dramski tekst, bavi se graničnim temama – ljubavi i prijateljstva između starih ljudi, kao i ljubavi između osoba istoga pola, ali i otvara problem diskriminacije starih ljudi u društvu koje favorizuje mladost. U komadu, koji je režirala Aleksandra Milavić Dejvis, igraju: Gorica Popović, Svetlana Bojković, Tatjana Bošković, Sofija Juričin i Ivan Mihailović.

– Svi se odmah kače za tu priču o lezbijskoj ljubavi. Međutim, to nije osnovna tema ovog komada. Predstava govori i o prošlim vremenima, prijateljstvu, prolaznosti, starosti, o tome koliko čovek treba da se bori da dostojanstveno živi, da živi svoj život kako želi… Svi koji su pogledali predstavu bili su u suzama i sa osmehom. To je ono što ja najviše volim u pozorištu – emocija, a ova drama jako dobro funkcioniše na tom emotivnom nivou. Biće to veoma zanimljiva predstava – kaže za Danas Gorica Popović.

* Nedavno je u Beogradskom dramskom pozorištu postavljena predstava „Moj deda je aut“, koja se bavi sličnom temom – istopolna ljubav u starijim godinama. Šta znači za mejnstrim pozorište što počinje da se bavi temama koje su donedavno bile rezervisane samo za vaninstitucionalni teatar?

– To je naša stvarnost i ona mora da nađe izraz i u pozorištu. Čini mi se da pozorište može na lep način to da isprati i da smiri tenzije po tom pitanju na jedan ljudski način. Drago mi je da i mi igramo takav jedan tekst.

* Predstava govori i o diskriminaciji starih ljudi u svetu koji favorizuje mladost…

– Volim da se družim s mladim ljudima i smatram da bez njih nema napretka. Ali takav je trenutak danas da oni imaju strahovite probleme snalaženja u ovom društvu, koje nije naklonjeno ljudima i životu sa dostojanstvom. U toj borbi da nađu svoje mesto i osvoje prostor, sigurno da prave greške i zaboravljaju na starije. Najstrašnije je to što je ovo društvo takvo da ako izgubiš posao u nekim pedesetim godinama, ne možeš da se nadaš da ćeš ponovo početi nešto da radiš. Da ne govorimo kako je teško živeti od penzije danas. Mislim da je krajnje vreme da se misli i na tu generaciju. Ja lično se ne osećam odbačeno iz tog sveta jer je moj posao takav, aktivan…

* Ali iako je vaš posao dinamičan, dosta vaših koleginica ima problem da dobije više uloga kada pređe određenu starosnu granicu. Glumice u inostranstvu često skreću pažnju na to pitanje…

– U Holivudu je to zaista jako surovo. Kratak im je vek trajanja. Jedna je Meril Strip. Ja sam posle dugo vremena dobila jednu ulogu na filmu – „Kozje uši“. Eto imala sam tu sreću. Često me pitaju zašto me nije tako dugo bilo na filmu. Kod nas je to tako – em nema filma, em se teže snimaju filmovi, produkcija je smanjena, em nema likova žena u srednjima godinama… Ali ja sam srećna u pozorištu.

* Je l’ drugačije u pozorištu?

– Apsolutno! Tamo su neophodne babe. Ja sam jako zadovoljna svojim radom u pozorištu. Imam puno naslova i uvek radimo nešto novo.

* Kad kažete babe, to baš nije tačno. Ima dosta predstava u kojima igrate noseće uloge. Pomenuli ste Meril Strip, tu je ta Slavna Florens koju je ona igrala na filmu, a vi u pozorištu…

– Tu predstavu igramo već treću godinu. Nastala je pre filma po drami koja se igra u celom svetu. To je lepa priča o ženi koja je imala svoj san – htela je da peva, iako nije znala, ali je toliko verovala da ume da peva. Kaže u nekom trenutku: možda neko kaže da ja ne umem da pevam, ali niko ne može da kaže da nisam pevala. To je jedna lepa misao – veruj u svoje snove.

* Kažu da je najteže za nekog ko zna da peva – da glumi da ne zna…

– To je jako teško. Meril Strip isto divno peva. Stalno moraš da kvariš. To nije baš lako za glas i glasne žice, ali prođe. Neverovatno je koliko ona zaista nije znala da peva, a pevala je. Na kraju predstave, kada umire, mesec dana posle svog koncerta u Karnegi holu, ona peva potpuno tačno. Ja sam sigurna da je to njen glas kako ga je ona čula. Za mene je to zadovoljstvo da na kraju otpevam nešto potpuno tačno.

* A šta je za glumca inače najteže?

– Kad sam bila mlada, postojala je trema, nesigurnost… Sa godinama i kilometražom sve ti je lakše. Meni danas nije ništa teško da uradim, šta god da od mene traže reditelji. U smislu da mi ne traže ništa glupo i nemoguće. Bile su mi teške neke uloge u kojima se nisam osećala dobro, gde to nije bio moj par rukavica, nije odgovarao mom temperamentu… Retko mi se to dešavalo jer reditelji znaju šta mogu od mene da dobiju. Gluma je takva stvar da moraš potpuno da se otvoriš. Kada dolaze kod mene deca koja se spremaju za Akademiju, da im dam par saveta, ako su stidljivi kažem im da je gluma kao kad izvrneš rukavicu – moraš sve svoje da ponudiš publici. Sve svoje emocije, energiju, zapažanja, pamet… I moraš u glavi da raščistiš da si ti neko ko je ogledalo za ljude u publici. Zato moraš da imaš lepezu sredstava i emocija da se izraziš.

* Ko je vama davao takve savete i pomogao da prevaziđete tremu?

– Ja sam maltene prohodala u kragujevačkom pozorištu. Moj otac je tamo bio slikar u teatru „Joakim Vujić“. Tamo sam gledala mnogo predstava. Rano sam počela da recitujem i počela sam da se bavim amaterskim pozorištem. Kada sam došla na Akademiju, bilo je tu dosta treme i stida, trapavosti. Imali smo fantastičnog profesora – Predraga Bajčetića koji je znao da popravlja, da nas natera da čitamo, da razmišljamo… kao i neki reditelji poput Mucija Draškića, koji je bio divan čovek i reditelj, erudita, velika ličnost teatra i kulture uopšte. Ali sa svakim novim poslom, učiš. Ja i sada sa ovom predstavom radim nešto novo, učim kako rade pozorišta na zapadu, jer nam je rediteljka rođena i živi u Engleskoj.

* I taj film „Kozje uši“, kojim ste se nedavno vratili na veliko platno, nešto je novo i drugačije u domaćoj kinematografiji. Šta se vas je privuklo liku Stojanke?

– Privukla me je ta njena životna borba, ta tvrdoglavost. Rešenost da uradi nešto što možda i nije baš najčistije i najčasnije, ali je spremna na to zarad budućnosti te dece i njihovog bolje života. Samo da gura napred. Ja delim s njom tu neku energiju i optimizam. Tu sam našla vezu.

* Ostvarili neke odlične uloge u filmovima Rajka Grlića, Gorana Markovića, Lordana Zafranovića… Zašto vas je put ipak odveo više ka pozorištu?

– To je ta priča da kod nas glumice teško mogu da dobiju više uloga. Ja sam posle Akademije radila kao asistent na glumi. Prešla sam u Atelje, kada mi se ukazala prilika, jer mislim da je za glumca jako važno da se razvija i da stalno radi. Bogatstvo je stalno se susretati sa novim temama i novim likovima. Snimala sam dosta i na filmu i na televiziji, ali ove forme ne traže mnogo od tebe, ne lome te, kao što te lomi pozorište. Moraš da savladaš glumačku tehniku, da stalno osećaš taj kontakt s publikom, da igraš zajedno s njom. To me privlači pozorištu.

* Da li vam je zato Atelje, to mitsko mesto, postao druga kuća?

– Ja sam još u Kragujevcu rado gledala predstave Ateljea. Ta njihova energija me je pokretala. Kada sam upisala studije, nisam izlazila iz tog pozorišta. Upoznavala sam mnogo tih divnih glumaca. To je jedno pozorište koje nikada nije pravilo famu od nekoga. Svaki autoritet koji je ušao u taj bife morao je da prođe jednu kanonadu šala i zafrkancije, pa ako to prođeš i položiš, možeš da dođeš i sutra na piće. Kad si mlad, manji si od makovog zrna. Trudiš se samo da te neko ne primeti. Tamo sam upoznavala Zorana Radmilovića, Peru Kralja, Taška Načića, Slobu Todorovića… Takva jedna galerija fantastičnih glumaca. Ja sam u Ateljeu od ’82. godine. Srećna sam što sam deo tog društva. I kad odem u penziju, nemam nameru da se oprostim sa njima, nego ću da visim tu i, nadam se, i da radim.

* U pozorištu se bavite samo glumom, nego i režirate, pišete, pravite kostime…

– To sam puna puta radila. Kad nemam posla, kad me svrbe prsti, ja moram da napišem nešto. Najčešće su to bili komadi iz 30-ih godina. Ja volim to vreme. Kostime sam pravila jer su u mojoj porodici svi bili slikari. Povukla sam taj gen. Volim da slikam, da šijem, pletem, heklam, vezem… Ne mogu da sedim mirna.

* Najavljivali ste da ćete napisati dramu o glumcu Aci Cvetkoviću…

– To je moj deda-ujak. On je streljan posle rata jer je navodno tokom rata ismevao Staljina. To je bila optužnica. On i Žanka Stokić, i još neki glumci, radili su i za vreme okupacije. Bio strahovito talentovan, to su govorili oni što su ga gledali. On je bio tako beningan. To je moja familija, ja znam celu tu liniju… oni su veseljaci. Bio je površan i nije mnogo vodio računa o celoj toj situaciji. Da se sklonio na nekoliko meseci, pretekao bi, ovako mu se ne zna grob. Pokušala sam da pišem ne konkretno o njemu koliko o tim ljudima u strašnim vremenima. Da li i umetnici treba tada da zaćute? To je veliko moralno pitanje, za čijim se odgovorom traga. Mi smo imali takvu situacije tokom bombardovanja ’99. i dileme da li da zatvorimo pozorišta. Ali tada smo imali najviše publike u pozorištu. Bili su redovi za besplatne karte. Jednog dana ću možda napisati tu dramu.

* Kako izgleda u ovim vremenima biti umetnik?

– Teško je. Toliko nas stiskaju. Ponekad pomislim da smo im neki teret. Da bi voleli da nas nema. Bilo bi divno kada bi shvatili da je umetnost najbolji ambasador. Da je uspeh neke predstave, filma, pojedinca napolju zaista promocija. Teško sve ide. Nema mnogo razumevanja za umetnost danas. Možda, kada bi dolazili u pozorište, možda bi i drugačije razmišljali.

Ne može više telo ono što glava i duša žele

* Često pevate u pozorištu i glumite u mjuziklima, a da li biste se možda vratili muzici i rokenrolu?

– Ja sam u duši i dalje iz vremena rokenrola. I ovaj moj glumački poziv je takav da uvek moraš da budeš svež i nov, da ne robuješ klišeima nego da živiš život punim plućima. Poslednje moji rokerski istupi bili su pre nekoliko godina sa No Smoking Orchestra koji su nastupali po svetu. Putovali smo po Španiji, Italiji, Portugaliji, Francuskoj… Bilo je fantastično. Ali je ne mogu time da se bavim. Gluma je moj poziv, a imam već i godine. Ne može više telo ono što glava i duša hoće i žele.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari