Grad igračaka 1

Partija je u toku već dosta dugo i tabla je skoro potpuno ispunjena figurama raznovrsnih oblika.

Na obali reke, nakon što je na neki misteriozan i u stvarnom svetu svakako nezakonit način besplatno dobio veliki broj polja, gostujući igrač je postavio prvih par plastičnih solitera i sprema se da nastavi dalje, lupkajući po stolu preostalim soliterčićima i posebno se zabavljući jednim nesumnjivo falusoidnog oblika koji ne želi da uludo iskoristi postavivši ga na nedovoljno uvredljivo polje.

Zahvaljujući pametnom prepuštanju jednog dela teritorije koje im je omogućilo apsolutnu vlast nad drugim delovima table, ostali igrači slobodni su da preduzmu maštovite korake. Na jednom kružnom toku upotrebili su karticu na kojoj piše „kupi kinesku fontanu“ i uklonili nekakvo grobno mesto i njemu pripadajući spomenik koji su se tu nalazili. Na drugom delu table uveli su pešačku zonu, zabetonirali par skverova i kafića, prstom maknuli staru garažu i na njeno mesto stavili šarenu kockicu koja predstavlja novu – sada će, smatraju, nevolja protivnika koji voljom slučajnosti stane na ta polja biti veća i harač koji će biti prinuđen da plati gotovo sigurno će ga za par krugova ograničiti na polju „zatvor“. Partija se, ipak, bliži kraju, čega su i igrači svesni, dok ih pogled na hrpe u stvarnom svetu bezvrednog papirnog novca ispunjava nervozom. „Jarboli“, kaže jedan dok prazni pepeljaru kroz otvoren prozor, po terasama komšija koji znaju da im je najpametnije da prećute incident. Ionako su već odavno pojačali televizor – ili muziku koja ih podseća na vremena kada najmoćniji momci u njihovoj zgradi nisu bili grupa idiota koja po celu noć igra društvene igre uz pesmu Majkla DŽeksona stavljenu na „repeat“. Ipak, moraju da paze, jer, kada puste svoje zvučne sadržaje dovoljno jako da prekinu muke nalik onima iz zatvora Guantanamo moćnici im lupaju na vrata. Na neki misteriozan način kao da mogu da odrede trenutak u kojem njihovi sužnji uspevaju da zaborave na njih i upravo tada intervenišu. „Pobošćemo jedan jarbol ovde“, kaže igrač, „moramo da uspostavimo neki visinski balans sa suprotnom obalom“. Ali, novca koji ne bi valjalo da bude u njihovim džepovima nakon kraja partije ima još i oni počinju da ređaju male jarbole svuda po tabli. „Ako ovde stavim tri jarbola jedan na drugi, biće viši od ovog prvog…“. Zora je i alkohol je učinio svoje, novac je potrošen i sva plastika poređana je po tabli bez nekog posebnog smisla, osim da naivnom neznancu koji stupi na istu onemogući kretanje i primora ga da plaća na svakom polju na koje stane. I, ko je pobedio? Zapravo, igrali su između sebe, pripadnici iste interesne grupe, novcem koji nije njihov, zato što ništa pametnije nisu mogli da smisle (razgovor o nečemu, ili…). Jedino je jasno ko je izgubio.

* * *

Da li je u pitanju bio Monopol ili Riziko? Ili, pre, ne toliko poznata igra po imenu Kvintet koju je Robert Altman uz pomoć svojih saradnika (ili, tačnije, saboraca) osmislio za potrebe istoimenog filma iz 1979. godine. U filmu snimljenom u Montrealu među ruinama zaostalim nakon Svetskog sajma odžanog 1967. godine, sasvim tendenciozno je igrala međunarodna glumačka ekipa: Šveđanka, Španac, Kanađanka, Francuskinja, Italijan, Amerikanac jevrejsko-slovačkog porekla (da, Pol NJumen), Britanac, Poljakinja… „Kvintet“ je svet u malom, u post-apokaliptičnoj budućnosti novog ledenog doba, gde ljudi raznovrsnih naglasaka i istorija jedu tek dovoljno da bi životarili, smrzavaju se i… igraju „Kvintet“, neku vrstu komplikovane adaptacije igre „Čoveče ne ljuti se“. U svetu u kojem nema ničega, kulture, zadovoljstva, čak ni zločina, igra postaje sve, do trenutka kada igrači počinju da prilagođavaju svet igri, umesto obrnuto, i kada igrač ubijen u igri nedugo potom postaje žrtva ubistva u stvarnosti. U jednoj sceni, naš junak biva prekinut od strane jednog od „Kvintet“ neprijatelja dok pretražuje kompjuter koji odavno nije priključen na neku vrstu interneta, kompjuter koji polako umire zato što je u njega nemoguće učitati ništa novo:

„ – Pokušavaš da nađeš osobu ili lokaciju?
– Prijatelja.
– Oh, prijatelja! Kako zanimljivo. „Amikus“. Odavno nisam čuo tu reč.
– Koju onda koristiš?
– ‘Saveznik’. „

…i utamanjivanje se nastavlja, bez prijateljstva, bez ljubavi, samo dečija igra bez strasti i bez pobednika, koja završava stvarnim smrtima ljudi koji nikome neće nedostajati. Da, čini se da gospodari zgrade sa početka teksta, nakon što su isisali zadovoljstvo i lepotu iz svega što ih okružuje, igraju „Kvintet“ iako toga nisu svesni i verovatno jedina nada za njihovog komšiju mučenog pesmom Majkla DŽeksona nije glasanje kućnog saveta već samo-utamanjivanje zlikovaca.

* * *

„Novac nije automobil koji može da stoji u garaži, novac je konj koji stalno mora da jede“, kaže Eduardo Notola, junak filma „Ruke iznad grada“ Frančeska Rosija (videti „Uomini contro“, možda najbolji film snimljen na teritoriji SFRJ, uz „Kelijeve heroje“, naravno) iz 1963. godine. Notola je poslovni čovek, na čelu interesne grupe sačinjene od muškaraca u crnim odelima koji ruše stare delove Napulja naseljene pre lumpen-proleterima nego proleterima. „Konj mora stalno da jede“, i zgrade se moraju ubrzano rušiti da bi na njihovom mestu nikli soliteri u koje će se useliti neki važniji, finansijski teži ljudi. Sirotinja će, prirodno, biti maknuta na periferiju, u zgradurine ukrašene dečijim igralištima koje deluju grandiozno na maketi a u stvarnosti su koncentracioni logori u kojima se ne umire od otrovnog gasa nego od kriminala i nesreće. No, pre toga, valja rušiti i zidati a za to je potrebna pomoć političkih stranaka. Notola je diskretni pripadnik i odbornik većinske desnice, sa partijom centra koja čeka svoj trenutak napredovanja i levicom koja vrišti u gradskoj skupštini nesposobna da dopre do potlačenog naroda kojem se obraća. „Ruke iznad grada“, jasan proizvod mozga jednog neizlečivog anarhiste, film je o post-ideološkom društvu u kojem je samo važno pobediti. „Javno zemljište prepušteno je privatnom licu bez ikakve prethodne diskusije u gradskoj skupštini“, buni se poslanik levice. U društvu nejasno određenom prema svojoj fašističkoj prošlosti u kojem vlasnik parlamentarne većine prihvata bilo koji novac kojim će kupovati većinu u budućnosti, grad se pretvara u tablu „Kvinteta“, ispraznu igru-zbog-igre, sve dok neko ne primeti da nešto nedostaje u toj jednačini i odluči da stvari učini zanimljivijim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari