Slavko Štimac: Politika je bezobzirnost 1Foto: Ivica Vojnic

„Pokojni Slobodan Aligrudić rekao mi je jednom prilikom – kad počnu da ti dodeljuju nagrade, čuvaj se. Poseti doktora češće. Mora da ti se približava kraj“, ispričao je kroz smeh slavni glumac Slavko Štimac, kome je pripalo ovogodišnje priznanje „Aleksandar Lifka“ za izuzetan doprinos evropskom filmu.

Štimac je jedan od retkih dramskih umetnika kod nas koji sa 56 godina života ima 45 godina dugu karijeru. Valjda zato što su brojne generacije odrastale i formirale se zajedno sa Štimcem, on i danas važi za jednog od omiljenih domaćih glumaca. Razlog je i zato što je, kao i likovi koje je najčešće igrao na filmu, odmeren i uvek sa blagim osmehom na licu, uvek spreman da odgovori na pitanja i molbe poštovalaca.

Koliko ga publika voli moglo se videti i na Festivalu evropskog filma Palić, gde su ga gledaoci nakon projekcije njegovog poslednjeg filma „Ime: Dobrica, prezime: nepoznato“ dočekali sa iskrenim emocijama i oduševljenjem. Zaključak je bio da spram takvog odnosa publike Štimca poslednjih godina ima zaista premalo u novim ulogama. On u razgovoru za Danas govori zašto je to tako, ali i kako je gluma postala njegova profesija i kako je postigao glumački ideal po kome ga danas svi prepoznaju.

* Nagrada „Aleksandar Lifka“ neminovno priziva celu vašu karijeru. Kako se vi osećate kada bacite pogled unazad? Jeste li zadovoljni onim što ste postigli?

– Ja mislim da čovek nikad nije zadovoljan. Stalno misli da može nešto bolje. Drago mi je i čast mi je zbog ove nagrade. Imponuje mi. Ona može da bude i neki podsticaj – da me inspiriše da još radim. Ali to nije do mene. Mi smo mala produkcija. Malo je tržište…

* Je l’ to taj sticaj okolnosti zbog koga vas nema mnogo na filmu poslednjih godina, iako bi publika to želela? Ili je to ipak vaša lična odluka?

– Recimo. Moja lična odluka definitivno nije. Ali vremena se menjaju. Nekad ima dosta posla. Planova je bilo raznih. Nisu se svi realizovali. Tako je to u našem pozivu. Mi smo svi mala tržišta i mali prostori. Baš zato nemate neku priliku da birate uloge, ni da se one pišu po vama. Film „Dobrica“ je radio moj prijatelj Srđa Penezić. To je kao produkt iz familije. Nekako je pisan po toj meri. Znaju sve moje kolege o čemu pričam. Ja osećam da bih mogao više da igram, ali eto, takva je situacija.

* Vi ste zbog filma propustili dobar deo odrastanja. Da li vam je danas žao zbog toga – je l’ gluma bila vredna toga?

– To je pitanje koje sam rešio da sebi više ne postavljam. Razmišljao sam o tome kada sam bio mlad. Da li sam mogao da se bavim nekom drugom profesijom, da li bih bio srećniji i ispunjeniji da se to desilo. Onda opet čovek razmišlja, možda i ne bi. Ko zna. Možda bi bilo baš suprotno. Što se tiče filma i glume, nemam utisak da sam ja odabrao ovu profesiju. Više su se tako stvari odvijale. Maltene stihijski…. Išao sam iz uloge u ulogu… I shvatio sam da mi je to profesija i da nazad nema. S druge strane, jeste veliki stres bio to što sam ja odrastao na filmu i što sam jako mnogo snimao kao dete jer sam morao da nadoknadim gradivo u školi, da postignem sve. Bio sam dobar đak i hteo sam sve da uskladim. Ne mogu da kažem da mi je bilo prijatno. Iskreno, bilo je jedno veliko opterećenje. I tako, neke stvari se propuste. Ne ode se na ekskurziju. Uvek se nekako potrefi da bude neko snimanje. A opet, s druge strane, upoznaš dosta zanimljivih, dobrih ljudi, od kojih mnogo toga naučiš. I to je nešto što je vredno. Ljude koje u nekim drugim okolnostima možda ne bih sreo.

* Kusturica je, povodom svog poslednjeg filma, rekao da je glumu učio od vas. Od koga ste vi učili?

– Od svih starijih. Od svakoga s kim sam radio. Počev od starijih kolega i reditelja, koji su bili budno oko. Strašno je dobro kad imaš nekog sa strane ko dobro vidi i ko ti skrene pažnju na nešto. To su dobri reditelji, ali i starije kolege. Ja sam pekao zanat još kao dete, možda su to osnove… Od prvog filma „Vuk samotnjak“ i TV serije „Salaš u malom ritu“. Ja sam godinu dana proveo sa Brankom Bauerom, on je bio divan čovek. I tako do punoletstva koje počinje sa Kustom i „Sjećaš li se Dolly Bell“. A njemu hvala na komplimentu. Nemam komentar.

* On kaže da je to gluma svedenog izraza, gde se ne vidi da glumite. Kako vi razmišljate kada treba da se posvetite određenoj ulozi?

– To je u stvari cilj – da nema glume. Barem sam ja to tako shvatio još kad sam bio mali. Dakle, spontani, prirodni, ali vrlo aktivni iznutra. I da nađete način kako da ta emocija bude tačna. Da vam se veruje. I u tom momentu ste sigurno došli do onoga ko gleda. I to je otprilike to. Kusta je, inače, imao običaj da kaže da je kamera mikroskop, da sve vidi. To je jako, jako tačno. Ne možeš da je lažeš.

*Je l’ zato nikada niste upisali Akademiju i studirali glumu, jer ste jako mladi shvatili kako da postignete taj ideal?

– Pravo da vam kažem ne znam ni kako se to desilo da nisam nikada ni pokušao da upišem Akademiju. Nisam ni razmišljao o tome. Nije bilo nekog svesnog razmišljanja da meni to ne treba jer se već bavim glumom. Jednostavno nisam imao nikakav stav prema tome, pa da sam prema njemu odlučivao. Ne želim nikako da kažem – Akademija nije potrebna. Daleko od toga. Te priče su besmislene. Kao i one priče da li je potreban film, pozorište… sve je potrebno… Sve je jedno veliko iskustvo. Nema tu baš velike razlike. Neke razlike postoje. Ali nisu velike.

* Da li ste razmišljali možda o tome da počnete da predajete ili da radite sa decom glumcima? Ipak ste vi i sami prošli kroz to…

– Mislim da bih mogao da radim sa glumcima, ali konkretno na samom snimanju. Čini mi se da mogu da prepoznam i kod dece i kod odraslih kad iz nekog izbija harizmatičnost. To je vrlo važno. Meni se čini da mogu to da prepoznam, što kažu, za pet sekundi. U tom smislu bih mogao da radim. A da li bih se bavio konkretno pedagoškim radom, mislim da ne bih.

* Kako se dogodilo da ste jako malo igrali u pozorištu? Imali ste tek nekoliko uloga sve do „Klaustofobični komedije“ u kojoj trenutno igrate.

– Devedesetih sam igrao nešto malo u pozorištu. To su me nagovorili Miki Manojlović i Žarko Laušević kad smo radili Beketa, „Čekajući Godoa“. Radili smo i još nešto, ali me je onda ovaj posao odvukao. Snimao sam „Podzemlje“ sa Kusturicom godinu i po dana. Kasnije nisam svesno tražio. Nisam se previše interesovao. Uvek se dešavalo da me neko zove. Moram da priznam da sam sve uloge koje sam dobio u životu dobio tako što mi je zazvonio telefon… Da mi neko kaže da ima scenario, pravi film… Hoću li da pročitam…

* Jesu vam zato često nudili uloge ljudi koji se ne bore za nešto u životu nego stihijski prihvataju ono što se dešava? Čini se tako iz našeg razgovora da niste neko ko se bori za posao?

– (Smeh). Pa ne znam. Možda je to bilo tako. Ali ja kad radim, uvek se trudim da budem vrhunski profesionalac i to mislim da je najvažnije kad nešto radite.

* Je l’ vam žao što vam nikada nisu ponudili neku drugačiju ulogu, nekog negativca?

– Bilo je tu i tamo različitih uloga. Nisam razmišljao o tome. Nisam imao uloga nekih ekscentrika, nekih većih transformacija. Ali najlakše je lomiti, histerisati… Meni se čini da je teško upravo to što se zove iznutra. Tačna, precizna emocija uz duboku spoznaju.

* Šta to nudi pozorište u odnosu na film?

– Nudi to da si stalno u treningu. Strašno je dobro kada se film i pozorište nadopunjuju. Pozorište, ako je kamerna scena, može da se igra kao krupan plan. Kamera priđe bliže, snimi emociju, ali pozorište ima publiku i gradi se na tom odnosu između glumaca i gledalaca. Ako možete, uvek treba igrati obe stvari.

* Očekuje vas uskoro premijera predstave o čuvenom jugoslovenskom bokseru Mati Parlovu, koju pripremaju Kazalište Ulysses i Bitef teatar. Ko je za vas bio Parlov i čime će se tačno baviti predstava?

– Bio je zanimljiva ličnost. Time se bavimo. Još uvek se formira čitav komad i teško da bih mogao da ga definišem potpuno. U svakom slučaju, neće to biti ni boksovanje u ringu, ni znojenje, ni nokauti… nego će više biti posvećeno ličnosti Mate Parlova. On je čovek koji je bio skroman, diskretan, koji je voleo poeziju i bio veliki šampion. Nisam mogao da odolim kada su mi ponudili tu ulogu. On je obeležio moju mladost. Mate Pavlov je u mojoj familiji imao status heroja. I, pretpostavljam, u mnogim familijama.

* Moram da vas pitam, kako se desilo da za razliku od svojih kolega nikada niste pristali na politički angažman?

– Nisam samo ja. Mnoge moje kolege se ne bave politikom. Čini mi se da to jednostavno ne ide uz naš posao. Drugo, politiku ne treba posebno komentarisati. Svi vidimo šta se dešava i šta sve drugi rade da bi dobili određene pozicije. I koliko je to sve u stvari postalo borba za fotelju i glasove. I do koje mere i do koje bezobzirnosti se ide, da je to prosto nepodnošljivo. Eto to je politika.

* Mislite li da bi vam karijera išla drugim tokom da ste se politički angažovali?

– Meni to ne bi palo na pamet. Da se politički angažujem i da to na bilo koji način utiče na moju karijeru?! Ni slučajno. Jednostavno ne mogu ni da zamislim tu situaciju. Nisam to radio ni zbog nekih prijatelja iz branše, a kamoli zbog toga.

* Da li je film „Dobrica“, kao film o čoveku koji uvek veruje u dobro u ljudima, postigao svoj cilj i vratio ljudima nadu uprkos tom crnom svetu koji gradi politika?

– Kako da ne. Bilo je divnih reakcija publike. Dugo se bavim filmom i ne sećam se da su ljudi tako reagovali nakon projekcija. Znam da ljudi misle da to nije primenljivo na našu savremenost. Ali ne živimo ni Srđa Penezić ni ja u nekoj udobnosti. Imali smo i mi neke jako teške periode u svom životu, egzistencijalne… Ljudi misle da ako si poznat, da se to tebi ne događa. Znam ja da se teško živi. Ali mislim da bi nam bilo mnogo bolje kada bismo povratili empatiju koja svakom društvu nedostaje.

254 snimajuća dana

– „Podzemlje“ je najduži film koji sam do tada snimao. Snimali smo ga godinu i po dana. Ali najviše radnih dana – 254, imao sam takođe sa Emirom za film „Život je čudo“. To je stvarno rekord. Prosečan film se snima 35 dana. A ako glumite čak i glavnu ulogu, niste sve vreme tu, nego nekih 28 dana. Mi smo svaki dan snimali, od jutra do mraka. Kusturica ima neverovatnu energiju. I sve što naumi, postigne, što je pravo čudo – kaže Slavko Štimac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari