U trenutku dok se radnici "Zastave" bore za svoja prava nije pristojno kukati 1Foto: Branko Ignjatovic

Umetnički direktor Ivan Medenica preporučio je publici da bi, ukoliko želi da odgleda selekciju 51. Bitefa, najpraktičnije bilo da uzme godišnji odmor.

Razlog za to je to što će Epsko putovanje koje je zakazano od 22. do 30. septembra doneti sedam naslova koji će trajati ukupno 40 sati. Tokom nekih od predstava, poput „Olimp“ Jana Fabra, biće i bukvalno obezbeđen smeštaj za publiku gde će ona moći da se odmara, pa čak i odspava, tokom delova njenog izvođenja, kako bi što bolje upila njene poruke i sadržaj. O tome šta još nosi predstojeće izdanje festivala novih pozorišnih tendencija u razgovoru za Danas objašnjava Ivan Medenica.

* Ove godine Bitef se izborom predstava bavi korenima civilizacije. Šta znači danas govoriti o Bibliji, antici, mitovima…? Koliko ova dela referišu na savremeni moral i svest čoveka?

– Osnovna pretpostavka na kojoj se zasniva ovakav koncept festivala jeste da živimo u izuzetno dramatičnim istorijskim vremenima, koje karakterišu brojni ratovi, seobe naroda, neofeudalni oblik kapitalizma, raspad parlamentarne demokratije, globalni terorizam… Kao što sam ponovio mnogo puta ovih dana, a što nam je svima očigledno, posle pada Berlinskog zida nije se dogodio onaj Fukujamin „kraj istorije“ u smislu života u beskonfliktnom liberalnom zapadnom društvu. U tim okolnostima mislim da, iako je reč o vrlo važnom teorijskom i društvenom konceptu, načelo drugog talasa feminizma da je „lično političko“ možemo malo da ostavimo po strani i suočimo se sa istorijskim i političkim izazovima naše civilizacije. Da bismo makar počeli da shvatamo gde je naše doba izašlo iz zgloba, moramo se podsetiti narativa na kojima se zasniva: grčke mitologije, Biblije, srpske epike… Okretanje ovim narativima ostvaruje političnost na različite načine: od afirmacije tih vrednosti, kao što je antičko slavljenje slobode duha i tela – u naslovu predstave „Olimp“ stoji „u slavu kulta tragedije“ – do problemskog odnosa prema arhetipskoj dihotomiji junak-žrtva, koja ne poznaje nikakve prelazne identitete i koja je tipična za našu, srpsku tradiciju.

* Posebno interesantna je dužina predstava, pre svega predstave Jana Fabra na otvaranju. Rekli ste da upravo njihovo trajanje izražava političnost ovih predstava, jer u svetu brzine treba se odvažiti (osloboditi) i provesti 24 sata u pozorištu. Možemo li biti zadovoljni time da je danas otići u pozorište politički čin sam po sebi?

– Ne možemo se time zadovoljiti u političkom mišljenju i delanju u savremenom teatru, ali se ja u potpunosti slažem sa stavom Hans-Tisa Lemana da se političnost ne ostvaruje samo kroz sadržaj predstave, već i kroz njenu formu, načine razmene između publike i glumaca, vrste zajedništva koja se stvara… Prepustiti se orgijastičkom ritmu i energiji predstave koja traje ceo dan, dozvoliti sebi, u varvarskoj epohi brzine, površnosti i munjevitih promena, da ne misliš na vreme i sebi dozvoliš da doživiš jedinstveno, sasvim oslobađajuće iskustvo – to je veoma aktivna, proživljena civilizacijska i politička alternativa. To može ponekad, čini mi se, da bude aktivniji politički stav nego kada samo sa scene primaš, na intelektualnom nivou, kritičke „poruke“. Ta političnost koja proističe iz forme ogleda se, u predstavama 51. Bitefa, i u dominaciji pripovedanja u odnosu na dramsku intrigu. Pažnja i posvećenost koje su nam, u doba kratkih vizuelnih atrakcija, nužne da bismo se prepustili slušanju mudrih reči takođe je oblik političnosti savremenog teatra.

* Budući da je gotovo fizički nemoguće pogledati celu predstavu Jana Fabra, kakav utisak ona može ostaviti ako se prati samo iz delova?

– Dramaturgija predstave je spoj plesno-muzičko-pripovedačkih prizora iz grčke mitologije, tako da nema izoštrenu logiku naracije. Dakle, na nivou priče se ništa ne gubi bilo kad da izađete i vratite se u salu. Mnogo se gubi onda kada, u trenutku krize, nemate dovoljno duhovne snage da ostanete u sali: ako ne iskusite dimenziju trajanja, sa svim što ona nosi – omamljenost, umor, ekstaza i drugo – onda gubite, usudio bih se reći, jedinstveno umetničko i životno iskustvo. Treba što manje izlaziti s predstave, spavati u foajeima Sava centra, a ne ići kući – opremu za spavanje obezbeđuje Bitef i prepustiti se… Iskustvo ove predstave je slično rejvu: treba doživeti „epic trip“, a za to je potrebno vreme… Naravno, starija i ili građanska publika slobodna je da provede mirnu noć u svojim krevetima i ujutru se vrati na preostalih osam-devet sati. (smeh) Problem s odlaskom tokom noći jeste to što se neke od najuzbudljivijih scena baš tada igraju.

* Jovan Ćirilov je svojevremeno rekao da nijedna predstava za Bitef ne može da bude luksuz. Kako danas, kada su budžeti daleko manji, Bitef prevazilazi finansijske zadatosti kako bi ipak bio relevantan festival u regionu a i šire?

– Slažem se s tezom Ćirilova, a to najbolje dokazuje dovođenje predstave „Olimp“. Da i ja citiram jednog bitefovca, koselektora 51. Bitefa, Filipa Vujoševića: „U trenutku dok se radnici ‘Zastave’ bore za svoja prava nije pristojno kukati.“ Od Grada Beograda i Ministarstva kulture dobili smo pristojna sredstva, naš marketing je odličan i mnogo radimo na sponzorima, ove godine imamo i značajnu pomoć McCann Ericksona, a očekujemo da ćemo nešto i zaraditi… Važno je istaći i to da, uprkos besparici, Bitef želi da bude „elitistički“ samo u smislu umetničke radikalnosti, ali nikako u pogledu sastava publike; recimo, karte za predstavu „Olimp“ su najjeftinije moguće, ispod ove cene nam trupa ne dozvoljava da idemo. To ne radimo zato što se plašimo za posetu – znamo već sada da neće biti dovoljno ulaznica – već zato što politikom cena hoćemo da privučemo i gledaoce koji nemaju puno novca. Takođe, važno je istaći i ugled Bitefa u svetu, zbog čega neke predstave dobijamo jeftinije nego drugi svetski festivali prvog ranga.

* Osim Bitefove koprodukcije sa Narodnim pozorištem, na ovogodišnjem programu neće biti domaćih predstava, a Jernej Lorenci je sa svojim drugim naslovom i jedini predstavnik regiona. Da li ste od starta imali takvu nameru ili je sama ovogodišnja produkcija dovela do takvog ishoda?

– Što se tiče bivše Jugoslavije, ranijih godina je bilo zamerki da Bitef ne treba da bude još jedan u nizu festivala s regionalnim konceptom, što on, uzgred, nikada nije postao, samo je imao jednu takvu celinu. Već smo se prošle godine vratili najširem međunarodnom kontekstu, iako je prisustvo regionalnog pozorišta, makar s jednom predstavom, nama i dalje bitno. Koliki značaj dajemo regionalnoj saradnji to se vidi i iz onog što ste pitali: naše prve godišnje konferencije za štampu organizuju se u nekom od centara bivše Jugoslavije. Što se vaše druge tvrdnje tiče, ona nije potpuno tačna. Bitef je na sebe preuzeo umetnički rizik – jer to i jeste rizik – da ove godine, u koprodukciji s Narodnim pozorištem, reprezentuje naše „nove tendencije“ u glavnom programu. Jedan od razloga što nema više domaćeg teatra jeste i taj što se svih sedam predstava iz glavnog programa u potpunosti uklapa u neko od značenja koncepta iskazanog naslovom „Epic trip“. Međutim, nama je podjednako značajan i Show Case domaćeg teatra. Ove godine smo napravili radikalan, bitefovski potez, te veliki broj domaćih novinara i kritičara, kao i strane goste, vodimo u Suboticu na čak tri predstave na mađarskom, jer smatramo da one, svojim scenskim jezikom i političkom mišlju, najviše odgovaraju tradiciji Bitefa. Među njima se izdvaja „Kapitalizam“ u režiji vašeg saradnika Zlatka Pakovića.

* Kako biste kao umetnički direktor reagovali ako bi žiri odlučio da nagrade dodeli svim učesnicima i publici? Kakav inače odnos umetnički direktor treba da ima prema odlukama žirija?

– Nijedan svetski festival kao što je Bitef nije takmičarski. Moj jedini razlog, sada govorim samo u svoje ime, za opstanak takmičarske prirode festivala jesu nazivi nagrada – oni su bili i ostaće trajna posveta njegovim osnivačima… Da odgovorim i na pitanje: ne bih se ljutio, jer apsolutno sve predstave na 51. Bitefu su zaslužile nagradu. (smeh)

Promocija Bitefa u regionu i svetu

* Festival je prošle godine promovisan u Rijeci i Berlinu, ovaj put su to Ljubljana i Pariz. Zašto vam je važna ta praksa? Šta Bitef njome direktno dobija?

– Bitef time učvršćuje prestiž na svetskoj pozorišnoj mapi. Već sama činjenica da bez problema možemo da organizujemo te prezentacije, a u saradnji s našim, vrlo respektabilnim partnerima – u rasponu od Drame SNG-a iz Ljubljane do pozorišta Šaubine iz Berlina, i da su na njima, pored naših, zastupljeni i tamošnji mediji, govori dovoljno o značaju ovakvih susreta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari