Kad ti je ovde surovo, nekako si kod svoje kuće 1Foto: Miroslav Dragojević

Iako joj je želja da peva samo klasičan „gvozdeni“ operski repertoar, sopran Branislavu Podrumac, koja iza sebe ima desetogodišnju karijeru, publika poznaje po ulogama u mjuziklima u Operi i teatru Madlenijanum, savremenim i eksperimentalnim operama i muzičkim delima kakva je i „Fasada “ engleskog kompozitora Vilijama Voltona…

… , čijom će srpskom premijerom Beogradska filharmonija 21. septembra otvoriti svoj novi ciklus pod nazivom Pandemonijum.

Dela, koja će biti izvedena u ovom ciklusu, inspirisana su intrigantnim tekstovima i izvode se zajedno sa njima. Branislava Podrumac u razgovoru za Danas objašnjava šta je njen zadatak u Voltonovoj „Fasadi“, govori o novoj operskoj estetici, radu na filmu i razlozima zbog kojih treba ostati u Beogradu.

* Šta ćemo zapravo slušati 21. septembra na otvaranju Pandemonijuma? „Fasadu“, osim nekoliko britanskih izvođenja emitovanih na RTS, nijedan naš orkestra dosad svirao?

– Postavljenje na scenu ovako avangardnog, a u isto vreme zabavnog dela veoma je hrabro od Filharmonije, jer će pomeriti neke muzičke granice. „Fasada“ je kombinacija recitovanja zajedno sa orkestrom. Izvodimo verziju iz 1948. godine. Ja sam mislila da tu ima pevanja, ali to je samo onomatopeja. Stihove je napisala Edit Sitvel, u njima nema mnogo smisla, jer je ona više želela zvučno da uklopi tekst sa ritmom i muzikom u orkestru. Taj recitatorski deo ne može glumac da izvodi, nego to mora da bude školovan muzičar koji razume muziku i ume da je čita. Ja izgovaram stihove, bukvalno je kao pevanje, samo bez pevanja. Striktno je zapisano kako se izgovaraju koje reči i u tom smislu je poezija vrlo konfuzna, mešaju se razni španski kraljevi i ljubavnice, engleski plemići i kraljice, grčki bogovi, mitologija…

* Zbog čega Voltonova dela nisu mnogo izvođena kod nas, iako je komponovao sve žanrove – od opere i baleta do filmske muzike?

– To još nije stiglo do nas. Na Akademiji smo učili samo nekoliko solo pesama njegovih. To je jako lepa muzika, ali su nekako drugi kompozitori dominirali. On je bio veliki kompozitor i zabavljač, živeo i stvarao kad su se, ne samo u muzici, nego i u likovnoj umetnosti rađale razne ideje i pokreti. Sa Sitvelima upoznao se na Oksfordu, nije bio mnogo uspešan u školovanju, ali su Edit i njena braća prepoznali njegov talenat i ponudili su mu da živi kod njih. Oni su mu bili dobrotvori dvadesetak godina. Da nije bilo njih, za njega se sigurno ne bi znalo, iako je pisao muziku od svoje 11, 12. godine Edit Sitvel družila se sa Pikasom, Modiljanijem, Kokoškom… Mislim da je njena ideja bila da piše stihove da bi ih uklopila u muziku svog drugara sa kojim je živela u kući. Oni su se tako igrali i iz toga se rodilo nešto sjajno. Taj njen tekst jeste besmislen, a njegova muzika smešna i lucidna u nekim u nekim trenucima, ali kad se spoje to je fantastično.

* Da li klasična muzika danas, pogotovu ova, eksperimentalna, ima svoju publiku?

– To može samo da fascinira ljude koji vole, poznaju i daju šansu muzici. Ali, više niko ne želi da sedi, sluša i gleda. Mislim da se vreme mnogo promenilo, mada kažu da to nije istina i da ima publike. Nema publike, zaista. Ne mislim ja ništa ružno, niti sam pesimista, ali to je činjenica. Niko više neće da dođe i sedne da gleda operu, čak ni onu primamljivu za uši – Rosinija, Mocarta, Donicetija, a kamo li „teži“ repertoar Stravinjskog, Prokofjeva… To ima svoju vrlo usku publiku, kako i je slučaj i sa ovim programom koji priprema Beogradska filharmonija. Ako Pandemonijum zaživi kod nas, što verujem da hoće, „Fasada“ je delo koje može da se izvodi na svakom koncertu kao neki bis, da privuče ljudima pažnju.

* U Madlenijanumu ste igrali ste mjuziklima „Rebeka“, „Male tajne“, „Jadnici“, operi „Suton“. Koliko je mjuzikl nadogradnja za operskog pevača zbog glume, pokreta..

– Za operskog pevača je izazov što mora da se vrati svojoj prirodi, jer je umetničko pevanje učeno pevanje. Kao što bi neki pevači, pa i fonijatri rekli, opersko pevanje je kultivisano vrištanje. U mjuziklu toga nema, mora sve da se svede na prirodno. Meni je to bilo teško, kao i da izbacim tu neku vrstu operske glume. Samo po sebi opersko pevanje je teška fizička aktivnosti i ne pruža mnogo opcija za scenske pokrete. Reditelji se obično zaustave i kažu pusti ga neka stoji i neka peva. To su dva talenta potpuno različita. U mjuziklu morate da budete super u svemu – glumački, plesno i pevački. U operi se traži samo da budete odličan operski pevač. Međutim, u 21. veku ni za operske pevače više ne važi da treba samo da pevaju. Sad ne smeju da budu puniju, moraju da budu i dobri glumci, ali pre svega moraju da budu lepi.

* Kakva su Vam iskustva iz rada sa rediteljem Goranom Paskaljevićem na filmu „Beograd, ostati ili otići“?

– Kao i u slučaju mjuzikla „Male tajne“ bilo me je sramota da se prijavim za audiciju, zato što nisam glumica. U „Malim tajnama“, gde svi glumci pevaju, ja jedina imam dramsku ulogu. Za Paskaljevićev film rekli su mi da nije klasičan, nego dokumentarno-igrani film, što mi je bilo još teže. U svakom slučaju, to bilo moje prvo filmsko iskustvo, koje je za jedan dokumentarac dugo trajalo. Mislim da smo skoro godinu dana snimali. Paskaljević je divan čovek, rekao mi je: „Brano pokaži sve što znaš, sve svoje talente, opusti se, uživaj“, što mi nikad nije bilo teško, tako da je taj film u stvari film o meni, Beogradu – ostati ili otići. Ostala sam, iako je u to vreme je trebalo da idem u Dansku.

* Šta su argumenti za ne otići iz Beograda?

– Već sam imala momka i lepo mi je ovde. Možda to ne bi sad bilo tako da ne radim. Jer ja zaista radim dosta, ali ima puno mojih kolega koji nažalost, iako su izrazito talentovani i kvalitetni, ne rade ništa. Verovatno bih i ja da ne radim želela da odem. Ja volim Beograd i što sam u njemu, bez obzira na razne okolnosti koje nas okružuju. Mislim da nije lako ni kolegama koje su otišle napolje i rade u Nemačkoj, Austriji, skandinavskim zemljama. Jako je surovo, a s druge strane, kad Ti je ovde surovo, nekako si kod svoje kuće.

* Zbog čega za Vas Pučini broj jedan među kompozitorima?

– To je pozni romantizam koji ja volim jako, kao i taj gust orkestar. Sa Pučinijem je došao jak duvački – limeni korpus, udarači. Kao što je rekao sin jedne naše pevačice kad je imao pet godina „Ovo je velika muzika“. To je osećaj kad Vam celo telo bridi, kao da provodnik. Pučini ima takvu iskonsku pokretačku energiju, on je za mene kruna muzike. Za mene je „Turandot“ remek delo koje se u mojoj kući sluša svakodnevno. Volim tu energiju, kao i u Hristićevm „Sutonu“. Ali, moja najomiljenija uloga je „Travijata“. Verdi je nekako suptilniji, kod njega je sve gospodski. On je uvek pisao opere kao za tri glasa, zato ga je najteže pevati. U „Travijati“ prvi čin je koloratura, drugi lirski, a treći dramski sopran. Kad budem otpevala „Travijatu“, to će biti kruna svega što sam uradila.

Ceo roman napamet

* Šta smatate najvažnijim u ovih 10 godina pevačke karijere?

– To mi je nekako jako brzo prošlo. Ja sam rano počela da pevam, sa 17 godina bila sam jedan od najmlađih studenata na Akademiji. Želela sam da uvek pevam isključivo operu. U Madlenijanum sam ušla sa „Čarobnom frulom“ 2010, ali su mi se vrata ka umetničkom svetu najviše otvorila 2012. sa mjuziklom „Rebeka“. Za ovih pet godina uradila sam mnogo uloga, oprobala sam se u raznim stilovima i sve mi je bitno što sam uradila. Veliki izazov bila mi je i moderna operu Filipa Glasa „Derište“ zbog koje sam morala ceo istoimeni Koktoov roman da naučim napamet.

Da pevam kao Marija Kalas

* Kakva je uloga Marije Kalas u Vašoj karijeri?

– Ona je u mom životu odigrala ključnu ulogu. Kad sam imala 12 godina, gledala sam dokumentarno-igrani film o Mariji Kalas i rekla sam mojim roditeljima: „Ja hoću da budem ovo“. Oni su se pitali šta mi je, jer iako imamo muzičare, kod nas se nije slušala opera u kući. Mene je ta žena očarala potpuno. Kad sam otišla kod profesorke Biserke Cvejić, bila je oduševljena mojim glasom i pitala me je šta bih želela. Ja sam rekla: ‘Da pevam kao Marija Kalas’.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari