Pisac naših sudbina, života i izneverenih nada 1arhiva Foto: Miroslav Dragojević

Tačno 43 godine nakon što je jedini jugoslovenski i srpski nobelovac Ivo Andrić poslednji put javno čitao svoje tekstove na čuvenom književnom matineu u beogradskom Narodnom pozorištu 13. oktobra 1974, Srpska akademija nauka i umetnosti i Zadužbina Ivo Andrić priredili su u SANU svečanu akademiju povom 125 godina od njegovog rođenja.

Posle pozdravne reči predsednika SANU Vladmira Kostića, o Andriću i njegovom delu govorili su akademici: Matija Bećković, Milosav Tešić, Dušan Kovačević, Miro Vukasanović i Goran Petrović.

Prikazani su arhivski snimci RTS iz 1962. i Radio Beograda iz 1974. na kojima Andrić čita odlomke iz Nobelovom nagradom ovenčanog romana „Na Drini ćuprija“ i lirske proze „Lica“. NJegove tekstove o Vuku Karadžiću, NJegošu, LJubi Nenadoviću, Jovanu Jovanoviću Zmaju, Matavulju, Jovanu Skerliću, Vladimiru Ćoroviću, Sretenu Stojanoviću, Jovanu Bjeliću, Ivi Vojnoviću i Jovanu Dučiću čitali su dramski umetnici Milan Mihailović i Petar Mihailović, a Nebojša Dugalić odlomak iz „Proklete avlije“.
– Prošlo je 125 godina od rođenja pisca biografija naših predaka, nas i naših potomaka, koji će se prepoznati u knjigama napisanim davno pre njihovog rođenja. I ako je neko zažalio što što ništa nije napisao u svome životu, ne mora previše brinuti – svi naši životi, sve naše sudbine i naše nade izneverene, ispisane su u knjigama Ive Adrića – poručio je Dušan Kovačević.

On se zahvalio „velikom piscu i čoveku koji je svojim delom, posebno „starozavetnom“ knjigom upoznao svet sa plahovitm rekom, poznatoj kao „krivoj“, krivoj u toku i krivoj u međi, granici, podeli na „naše“ i „njihove zemlje ljde i običaje“.

– Desetog decembra 1961. godine prilikom svečane dodele Nobelove nagrade rečeno je da se to izuzetno priznanje dodeljuje našem veliko piscu za sveukupno životno delo o životu naroda na nemirnim i neravnim prostorima Balkana, s apsoebnim osvrtom na našu reku, Drinu, koja se tom nagradom upisala u vodene tokove od posebnog značaja za „plovidbu“ svetskom literaturom. I tu slavu među rekama i nebesima ponela je samo još jedna reka, velika i moćna i ako svaka ogromna moć – tiha: ruska reka, Tihi Don. Drina i Tihi Don teku najznačajnijom mapom sveske književne geogafije – naglasio je Kovačević.

Matija Bećković ocenio je da se „možda jedino za Ivu Andrića ne može reći da nije birao narod u kojem se rodio ni jezik kojim je pisao i govorio“, kao i da se „izborio za svoju rečenicu i sve podredio da ispuni ono zbog čega se rodio“

-Ivo Andrić je formula egzistencije umetnika na Balkanu, u kojem je, kako je rekao, u svakom trenutku sve moguće. Predrhtao je svoj život, ispunio svoju sudbinu i na kraju trijumfovao. Čulo se da je rekao: ’Kad umrem za mnom neće kanut ni jedna suza’. I tu se prevario. Za njom neće prestati da teku suze dok je srpskog jezika – naglasio je Bećković i pročitao pesmu koju je posvetio Andriću.
Milosav Tešić govorio je o Andrićevom humoru, Miro Vukasonović o Andrićevim delima, a Zoran Petrović o „ćutanju kao jednom od načina pripovedanja“ jer je Andrić kao „jedan od najvećih pripovedača svog veka izgradio tolike priče usred ćutnje“.

Čovečnost i članstvo

– Mi Andrića ovde i danas nećemo grlato svojatati, niti posthumno određivati. Svojim delom prevashodno, Ivo Andrić se sam odredio kao neko ko „pripada čovečnosti“.Svi ostali pokušaji su nasilno otvaranje i falsifikovanje piščevog testamenta, što je nedopustivo i prevashodno pitanje pristojnosti… Nw pada nam na pamet da tvrdimo da on, kao uostalom ni Vuk, NJegoš i neka druga velika imena pripadaju samo nama. Kao što ne dozvoljavamo i da iko pod kakvu senku stavlja činjenicu da je na našu čast i radost Ivo Andrić već 91 godinu član SANU – rekao je, između ostalog, predsednik SANU Vladimir Kostić. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari