Devet godina u Tašmajdanštatu 1

Devet. Toliko lep broj da njegova nezaokruženost ne bude prepreka da krugova pakla bude upravo toliko.

Govore li nam nešto ti krugovi pakla koji započinju prvim, limbom, namenjenim nekrštenima a suštinski čestitima a završavaju se devetim, određenim za izdajnike svog roda (kolumnista koji pripada zdravoj desnici mogao bi se preko cele strane zabavljati ovim pravcem razmišljanja, „Acom, Srbinom“ itd.)? Muza, takođe, ima devet. U slučaju naše stvarnosti, prva od prethodnih devet godina verovatno je bila inspirisana Talijom, muzom komedije, dok upravo živimo prateći uputstva Malpomene koja je, uprkos sklonosti ka tragediji, kažu, vrlo lepo pevala – sigurno lepše i od celog himnopevajućeg televizijskog hora. I Šo Kosugi morao je da ubije devetoricu nindži (u filmu „Devet smrti nindže“, logično) kako bi stao na put međunarodnim teroristima sačinjenim od otpadnih delova Crnih pantera i Frakcije crvene armije, predvođenim od strane doktorstrendžlavskog naciste (kojeg kempovski igra otac Entonija Kidisa, neuspešni glumac i malo uspešniji diler lakih droga). Ima u tom filmu nešto što zlokobno podseća na zanimaciju grupe ljudi okupljene na Tašmajdanu pre par nedelja. Za početak, neprijatelji sile dobra, tj. američke komandoske jedinice „Dart“ („Strelica“) su… svi. Levi, desni, nacisti, trgovci drogom, silovatelji bez ideologije, nindže… Dakle, i Soroš, i srbske patrijote, i strane ambasade, i neuke mase, i intelektualci koji žive u oblacima, svi zajedno udruženi u jednog džinovskog neprijatelja toliko nejasnog oblika da je za njega Karpenterova magla nedostižni ideal otelotvorenosti… „Devet smrti nindže“ je, uz to, potpuni treš, pri čemu se od scene do scene menja svest njegovih tvoraca o tome šta zapravo rade. Šale li se ili su ozbiljni? Takođe, film se povremeno trudi da izgleda veći i skuplji nego što jeste, tj. bezuspešno skriva svoj jad koji nezaustavljivo biva razotkriven svaki put kada Šo Kosugi – tip bez imalo osobenosti koji je nekim čudnim spletom okolnosti postao B akciona zvezda sredine osamdesetih (dakle, vremena reganovskog đubreta u svetu akcionog filma) – mora da stane u krupni plan. Kada je okružen neprijateljima, pak, izgleda solidno, bijući bitku koju ne može da izgubi, niti da iz nje izađe iole povređen. Devetoricu mu nindži, na koga li to podseća?

Ako ste mislili da nije moguće u okviru nekoliko stotina reči baviti se filmom „Devet smrti nindže“ i Terezijenštatom vrlo ste se prevarili. Naime, samo je potrebno da nad vama bdi posebno izopačena muza ranog XXI veka, muza đubreta. U filmu „Un vivant qui passe“ („Jedan od živih prolazi“ ili, po zvaničnom engleskom prevodu, „Posetilac iz sveta živih“), aneksu devetosatnog (opet taj broj…) dokumentarnog filma „Šoa“, Klod Lanzman vodi razgovor sa Morisom Roselom, jednim od malobrojnih predstavnika Crvenog krsta u Nemačkoj tokom Drugog svetskog rata. Najveći deo razgovora zauzima priča o Terezijenštatu, nekada tvrđavi u kojoj su skapavali neprijatelji Austro-ugarske, tokom četrdesetih logoru za privilegovane Jevreje, formiranom da bi se izmuzao i poslednji sakriveni dijamant i, zlu ne trebalo, pokazalo svetu koliko dušmani, zapravo, lažu. U tu svrhu, par dana pre Roselove posete, na gradskom trgu podignut je mali kafe, opremljeno je porodilište (iako je, je li, shodno dogovoru napravljenom u vili na jezeru Vanzi, svaka trudnoća prekidana prinudnim abortusom), u prvi plan istaknuta su sveže pristigla deca dok su bleda i mršava sakrivena… Izvedena je predstava normalnosti čija je scenografija rastavljena odmah nakon završetka posete. Rosel kaže da je osetio gađenje, ne prema čuvarima već prema zatvorenicima, prema njihovoj servilnosti. No, oni su igrali uloge srećnih ljudi, grlili svoju nasmejanu decu u zabavištu, šetkali se ulicama, sedeli u kafeu i tračarili, nakon što su prošli inspekciju vizuelne upotrebljivosti. Smatrali su, ako odigraju zadatu laž, život će se nastaviti i, možda, ako je to uopšte bitno, jednog dana neko će saznati istinu. Zato, ne treba kriviti ljude koji moraju da preduzmu autobusku vožnju do nekakvog beogradskog stadiona kako bi odigrali svoju tužnu predstavu, mahali zastavicama i divili se vođinoj zlokobnoj opsednutosti oslobađajućim radom, prethodno prošavši kroz uništen grad kojeg njegovi vladari spremaju za jednokratnu predstavu predizbornog predstavljanja uspeha i rezultata. Motiv je strah. Strah od smrti, društvene, poslovne, konačno, nakon što plata prestane da stiže, i biološke. I, kao glumci koji veruju u reči koje izgovaraju da bi u njih poverovala i publika, kao zatvorenici Terezijenštata, oni, dok traje kulturno umetnički program, veruju u veličinu predstave i u važnost svog učešća u masi. Jer, čovek će pre poverovati u gnusnu laž nego u njoj svesno učestvovati. Samoobmana traje sve dok se svetla pozornice ne ugase i dok ne počne tiho čekanje na ulici nepoznatog grada. Čekanje na autobus, skrivača sramote, koji nikako da dođe i doveze sa sobom katarzu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari