Sanjajući budni 1Foto: Miroslav Dragojević

Zašto li samo toliko volimo The Residents? Zbog toga što se u njihovim legendarnim očnim jabučicama, kao u kristalnoj kugli, ogleda svo naličje ovog najNEsavršenijeg od svih svetova?

Zato što nas njihove tajanstvene maske ne teraju na urnebesan smeh – iako su veoma duhovito sačinjene, bez ikakve sumnje! – nego u nama baš naprotiv izazivaju potrese preispitivanja, melanholiju i nostalgiju za svetom fantastične mašte iz pra-doba u kojem smo još uvek bili najobičnija ljudska bića? A možda pre svega zbog muzike same koja je u sebe upila proto-psihodeliju njihovog geografskog i životnog poteza od Šrivporta u Luizijani do sunčane hipi Kalifornije, jednom davno onda? I, ne samo psihodeliju – obilje nerecikliranog new wavea, punka, čak hardcore ekspresije, u prirodnoj zajednici sa samorodnim zvučnim eksperimentima avangardne provenijencije, čini njihovo muzičko i – neprocenjivo važno pride! – ono scensko izražavanje, jedinim naoko razumnim savremenim umetničkim činom u popularnoj kulturi. Ili ste barem ubeđeni da je to apsolutno to i samo tako jeste i mora biti, svaki put kada prisustvujete nekom njihovom briljantnom ukazanju.

Pa, ovo poslednje, treće po redu u Beogradu, koje se pod nazivom „In Between Dreams“ odigralo u Velikoj sali Doma omladine, bilo je i najupečatljivije od svih dosadašnjih. Odeveni u šarena odela i sa maskama „Medico della peste“ tj. doktora koji leče kugu, The Residents su izašli pred odistinski oduševljenu beogradsku publiku predvođeni svojim upečatljivim frontmenom fascinantnog glasa, odevenim pak poput kakvog bika! Smešno? Ni najmanje. Otprilike sat i po njihovog medicinskog tretmana našeg čulnog sistema, kojim su poterana kužna isparenja današnjice zvučnim medikamentima njihovog stvaralačkog prisustva, zaista je vredeo za desetine nečijih drugih raskošnih scenskih spektakala. Između ostalog i zato što vas The Residents momentalno ubace u vreme i prostor van svih koordinata, gde sanjate budni ovaj svet koji naseljavamo, povremeno nas i osvetljavajući reflektorom sa pozornice, kao da smo mi zapravo zvezde koji oni posmatraju iz publike.

Osećali smo se hipnotisani na ovom putovanju koje kao da vodi u nekakvo uvrnuto Leto Ljubavi u San Francisku 3067, recimo! Jer, to ganuće pred jednim naučnofantastičnim susretom sa sopstvenom ljudskošću, taj žal za čednim vremenom naivnosti čovečanstva, bez današnjeg cinizma, bio je bliski susret dosad još neupoznate vrste. Izgubljene vanzemaljske duše donosile su nam tako Majku Terezu, Ričarda Niksona, Džona Vejna i još ko zna koga, dok nas sve zajedno nisu sustigli lokomotiva iz pakla – nalik onom natprirodnom goniču iz pesme Roberta Džonsona – i njeni meljući točkovi, tu negde u mraku ovih mikro-punk simfonija, ili u nekom poremećenom kabareu u slavu Toma Vejtsa, ili na baš onom mestu gde se seže i korak dalje od tačke isteka „Venus in Furs“ Velvet Undergrounda, ili … Nakon ovog, naši umovi stvarno nikada više neće biti isti. Što je – sjajno, zar ne!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari