Fotografija nikada ne prikazuje apsolutnu istinu 1

Na fotografiji Odeda Baliltija, dobitnika Pulicerove nagrade za 2007. godinu (u kategoriji Breaking News Photography) prikazana je stanovnica izraelskog naselja Amona (istočno od palestinskog grada Ramale)…

… koja se suprotstavlja pripadnicima snaga bezbednosti svoje zemlje, tokom sukoba koji su izbili usled preseljenja žitelja ilegalnog naselja u nove smeštaje prema odluci Vrhovnog suda Izraela.

Fotografija je izuzetno kvalitetna i može se tumačiti na mnoštvo različitih načina: u gornjem delu fotografije vide se ljudi kako nemoćno prisustvuju ženinoj muci, dok je na desnoj strani fotografije prikazan život kako teče dalje. Na ovoj fotografiji veliki je broj elemenata po kojima se može zaključiti kako nismo prišli ni blizu rešavanju problema. Kompozicija gotovo da podseća na fresku.

Međutim, mlada žena ovekovečena u kadru osporila je istinitost fotografije. Tvrdi da nije bila sama: iza nje se nalazilo još doseljenika koji su joj pružali snažnu podršku. Da li fotograf to nije primetio? Da li su drugi stajali dalje od žene? Da li je Balilti suzio kadar kako bi istakao samo ženu? Ili, pak, žena laže? Moglo bi se zamisliti da su se tamo nalazili i drugi doseljenici, možda skrajnuti podalje od žene. Bilo kako bilo, fotografija uspešno prenosi dešavanja iz Amone tih dana. Naravno, nije istinita, ali nam pomaže da steknemo predstavu o onome što se događalo s fotografove tačke gledišta. Poput svih ostalih fotografija, kako bi se razumela, neophodno je pročitati objašnjenje iz didaskalija.

Fotografiji često polazi za rukom da predvidi stvarnost. Iako je „lažnjak“, iznosi nam mišljenje fotografa. Primer za to jeste snimak DŽejmsa Andansona (fotografa upletenog u optužbe Muhameda El Fajeda o tragičnoj smrti Ledi Dijane, preminulog pod nerazjašnjenim okolnostima), koji je obišao svet i koji se koristio u različitim kontekstima, od izdavaštva do reklama. Prikazuje dečaka iz Kine kako pije koka-kolu na Kineskom zidu. Sama po sebi, fotografija je banalna, ali je prva na svetu prikazala „kontaminaciju“ neistraženog Maovog sveta zapadnom kulturom. Jasno je da je posredi nameštaljka: Andanson je, sa ovlašćenjem kineskog ministarstva u Francuskoj, ponudio koka-kolu dečaku. Međutim, s današnje tačke gledišta, trideset godina nakon snimka, ova nameštaljka nam se čini poput predskazanja onoga što će Kina postati.

Prijatelji bi me često pitali u čemu se sastoji rad agencije. Lako je reći: u gledanju fotografija i umeću da se u njima pronađe estetska, kupovna ili istorijska vrednost, u sposobnosti neophodnoj da se opazi na koji se način definiše karijera određenog fotografa, kuda treba usmeriti njegove potencijale i kako ih sačuvati u budućnosti. To je sve. Ali najčešće to ništa nije objašnjavalo.

Fotografija postoji ukoliko je gledana, i umire ukoliko je niko više ne pogleda. Pristup prodavaca i foto urednika arhivu bio je, stoga, izuzetno značajan i morali smo ga olakšati kako bi, da tako kažem, fotografije uvek bile žive i dostupne onima koji su želeli da ih gledaju u određenom trenutku.

Kada bih otvorila fasciklu s fotografijama određene ličnosti iz arhiva, iznova bih se zaljubila u svoju profesiju: kakva je samo sreća bila gledati sve te fotografije i kakvo je zadovoljstvo imati uvek najlepše fotografije pisaca, pesnika, arhitekti, glumaca… Da, recimo da je moj posao „gledanje fotografija“ (od reportaža koje su pristizale, do portfolija fotografa), određivanje njihove vrednosti (procenjivati ih, prema potražnji fotonovinskog tržišta), predstavljanje direktno klijentima ili posredstvom prodavaca, i, na kraju, iznova ih preuzeti nakon upotrebe i smestiti ih u arhiv tako da nastave da žive i ne završe na groblju fotografija. Kada je poginula Grejs od Monaka, 1982, u osam ujutru stigla sam u agenciju, koja se tada nalazila u ulici Senato, zabrinuta zbog dana koji me je čekao, nakon što sam podigla iz kreveta svog najboljeg prodavca, Đakija. Zatekla sam novinare i direktore novina kako me čekaju da bi odabrali fotografije za objavljivanje i, s obzirom da su bile dobro arhivirane, mogla sam izaći u susret svima. Ista stvar dogodila se i nakon smrti Ledi Di 1997. godine. Fotografije su, u svakom slučaju, predstavljale deo istorije, i nisu se redigovale samo fotografije slavnih ličnosti, već i događaja iz hronike, političkih istraga, ratova, reportaža o društvu, modi, savremenih tendencija, recepata, uređenja prostora… Kod istorijskih dešavanja, poput rata u Bosni, ili onog na Kosovu, zemljotresa ili drugih prirodnih katastrofa, volela sam da, posle određenog vremenskog perioda, iznova pregledam fotografije koje su mi bile na raspolaganju zahvaljujući arhiviranju. Neverovatno je koliko se često izbor fotografija koje smatramo najboljim vremenom radikalno menja. Možda stoga što više znamo o određenom događaju? Možda zbog toga što smo pregledali i druge fotografije?

Prevod sa italijanskog: Marija Pejić

Autorka je urednica, esejistkinja i decenijama vlasnica jedne od najpoznatijih italijanskih foto agencija. Njen esej o fotografiji objavljen je u knjizi Čitanje Italije 2 u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

(c) za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari