Džeremi Ajrons: Glumci nemaju gospodare 1Foto: Franco Bonfiglio

Svečanim uručenjem „pozorišnih Oskara“ sinoć je završena ovogodišnja manifestacija Premio Europa.

Najvažnije evropsko teatarsko priznanje tokom proteklih šest dana okupilo je u Rimu brojne pozorišne umetnike, selektore festivala, pozorišne kritičare i direktore teatarskih kuća koji su učestvovali i pratili različite programe posvećene ovogodišnjim laureatima. Najvažniji među njima bili su svakako dobitnici Gran prija za životno delo – Izabel Iper i Džeremi Ajrons. Ovo je, inače, tek drugi put da se ovo priznanje, čiji su prethodni laureati Piter Bruk, Pina Bauš, Harold Pinter, dodeljuje glumcima (pre toga je otišlo u ruke čuvenog Mišela Pikolija pre 16 godina), te da su i Iper i Ajrons u svojim karijerama podjednako osvojili i svet pozorišta i svet filma. Zbog toga i ne čudi što se u programima koji su bili posvećeni njima, podjednako govorilo o njihovom radu u oba ova polja.

„Ja ne glumim da bih živeo, već živim da bih glumio“; izjavio je Džeremi Ajrons, koji je svoju karijeru započeo u pozorištu. Ovaj dobitnik nagrade Toni, Oskara i dva Zlatna globusa, na sceni je najviše igrao u klasičnim komadima. Pre svega u postavkama Šekspira, ali i Herolda Pintera sa kojim se blisko družio, koji je na njega jao uticao. Teatru se nedavno vratio sa dramom Judžina O’Nila „Dugo putovanje u noć“. Ajrons je objasnio da se za njega na sceni stvara bezvremeni prostor koji formira trougao između pisca, glumca i publike. Ipak, kako smatra, tu nema mesta za reditelja. „Reditelj je tu više kao šef kuhinje. Neko ko zna da kupi prave namirnice, da ih sve stavi u šerpu i da doda prave začine. I za njega je sve to put. Nije siguran šta je spremio dok to ne stavi na tanjir i dok to neko ne proba. Ja sam tu tek šargarepa, a publika je ta koja drži viljušku“, ističe glumac dodajući da se predstava ipak ne bi nikada dogodila bez reditelja, ali da se razmena reči i osećanja koja je napisao pisac, dešava između publike i glumca. Ajrons je dodao i da jako ceni reditelje i da voli da se druži sa njima. Neki od njih bili su u Rimu i govorili o saradnji sa Ajronsom. Oskarovac Folker Šlendorf prisetio se kako su snimali film „Jedna Svanova ljubav“ po jednoj od priča iz romana Marsela Prusta „U potrazi za izgubljenim vremenom“. Prema njegovim rečima, bila je potpuna jeres odlučiti se da ulogu Šarla Svana dodeli nekome ko nije Francuz. On je to učinio kada je saznao da Ajrons govori francuski. Ipak, mediji su to burno propratili, pa je čak tokom snimanja u fokusu bio Alen Delon, iako nije igrao glavnu ulogu. Šlendorf je preneo da je to Ajronsa jako pogodilo, što se može videti u načinu na koji je preneo svoj lik na film. On je dodao da Džeremi Ajrons ipak daje prioritet svojim kolegama, kada se sa nekim nađe ispred kamere. Tako je bilo i sa Fani Ardan, koja je pored „Jedne Svanove ljubavi“ igrala u još dva naslova sa Ajronsom. Ona, kako kaže, voli da glumi sa njim. „Ne mogu to da objasnim. To je nešto instinktivno. Kad je on sa mnom u kadru, kamera mi uopšte nije važna. Kada glumite to je kao kada vas neko pozove na ples. Istog trenutka krećete na podijum i ne gledate nikog oko sebe“, ističe glumica.

Govoreći o svom prijatelju i saradniku danski reditelj Bili August istakao je da je Ajronsova glavna glumačka karakteristika koncentracija i fokus, dok filmski kritičar i selektor Rimskog festivala Mario Sesti smatra da je to njegov glas. Pozorišni reditelj Gvido Alberto Torlonia otkrio je da Ajrons obožava da vozi motor, te da kada sarađuju, on od njega ne traži besan auto već bicikl ili motor. Među prisutnima bio je i Rob Hejland, glumac, i Ajronsov komšija iz Irske, koji je otkrio da je slavni glumac veliki zaljubljenik u građevinu, tj. da voli da rekonstruiše stare prostore. To je učinio i sa zamkom u kome trenutnu živi. Sam Ajrons podelio je s prisutnima kako su tokom njegovih prvih godina u pozorištu njegove kolege mislile da će bataliti glumu i postati trgovac antikvitetima.

„Stalno sam između proba išao u akcijske kuće i kupovao nameštaj koji sam kasnije preprodavao. Od toga sam živeo tokom studija“, kazao je glumac. Danas, iako ima sve što mu je potrebno – srećnu i situiranu porodicu – glumi jer voli. Ipak, čuva se dosadnih projekata, ali ponude prihvata najviše zbog ljudi sa kojima će sarađivati. Na sceni bi voleo da igra još Čehova, ali pretpostavlja da je komad „Dugo putovanje u noć“ njegova „labudova pesma“ i da uskoro više neće moći da igra tako zahtevne predstave. Smatra da su glumci posebni jer provode dosta vremena u drugim percepcijama, te da ih zato treba slušati, kada govore o svetu i društvu. Njihov stav je, kako kaže, baš zbog toga validan.

„Glumci nemaju gospodare. Ma koliko to studiji to mrze. Mi smo kao vagabundi. nadam se da će tako ostati i u budućnosti. Mislim da se glumci danas bolje ponašaju nego ranije, a to me brine. Glumci treba da budu strašno iskreni, da drmaju stvari“, objašnjava Ajrons.

Izabel Iper, koja je ove godine nagrađena Zlatnim globusom za ulogu u filmu „Ona“, za koji je bila nominovana i za Oskara, na sceni londonskog nacionalnog teatra igrala je Mariju Stjuart, a svetske teatre obišla je sa produkcijom „Psihoza u 4.48“ Sare Kejn i kao Blanš u „Tramvaju zvanom želja“. Ona je i glumica sa najviše nominacija za francusku nacionalnu nagradu za pozorište „Molijer“.

„Ona je dar za pozorišnog kritičara koji ima o čemu da piše“, istakao je kritičar Gardijana Majkl Bilington. On se, kako kaže, divi njenoj fizičkoj sposobnosti i spremnosti da je pokaže na sceni. NJeni saradnici i prijatelji složili su se da je ona hrabra u svojim izborima uloga, ali i u načinu na koji oblikuje svoje likove. Bira junakinje koje bi gotovo sve njene koleginice odbile. U njima istražuje psihologiju, strast, seksualnost, opsesiju… ekstremna stanja, ali iz ljudske vizure.

Karolin Iper ispričala je da je njena sestra Izabel od 13 godine pokazala veliki talenat u glumi. Njihovi roditelji bili su jako obrazovani, govorili su mnogo jezika i voleli su da putuju, kao i da idu u pozorište i čitaju. Zbog toga i ne čudi da se danas sva njihova deca (Izabel ima tri sestre i brata) bave umetnošću. „Ali ono što je najvažnije, učili su nas da žene mogu da postignu šta god žele. Da za nju nema prepreka“, kazala je Karolin. Ona je dodala da i danas njena sestra svoje slobodno vreme provodi isključivo čitajući, učeći i putujući. Muzičarka i pesnikinja Peti Smit ispričala je da je Izabel Iper upoznala pre nekoliko godina kada je njena knjiga „Samo deca“ prevedena na francuski.

„Bili smo na nekoj promociji gde je ona čitala delove iz knjige. Iako ne razumem francuski, oduševila me je. Bila je kao ptica koja je sve obuzela svojom energijom. Njene emocije su me odvele izvan teksta. Izabel je mogla da bude i sjajna naučnica, ali sreća za nas što nije. Uvek mislim na njenu Emu Bovari i kako laka kao pero ulazi u kadar. Radoznala… želi da sazna sve o svetu oko sebe, da spozna i ljubav i tugu. Koliko ljubavi i bola može da oseti čovek?! To potiče od njene lične radoznalosti i zato je odlična glumica“, smatra Peti Smit.

„Gluma po mom mišljenju nije ništa teško. Ni o čemu ne razmišljam dok glumim. To me jednostavno opsedne“, priča Izabel Iper. Ona, kako kaže, u pozorištu radi samo ono što želi. „Pozorišna scena je za mene prostor slobode, koji možda ima određene umetničke granice, ali ne i političke“, dodaje ona. Sarađuje samo sa onima koje voli i tako je bilo i sa rediteljima kao što su Bob Vilson ili Kšištof Varlikovski. Na sceni je, kako objašnjava, uvek ona, bez obzira na ulogu koju igra. „To nije stvar tehnike. Jednostavno uvek tražim vezu sa svetom. Za mene je taj lik prostor gde tražim potvrdu o sebi“, ističe Iper.

Pored njih dvoje, u fokusu u Rimu bili su i dobitnici evropske nagrade Pozorišna realnost. Među onima koji menjaju savremeno evropsko pozorište ove godine su: Kiril Serebrenikov (Rusija), koji neće moći da preuzme priznanje budući da je u kućnom pritvoru u Moskvi, zatim Jael Ronen (Nemačka/Izrael), Alesando Skajroni (Italija), Suzan Kenedi (Holandija/Nemačka), Teatar No99 (Estonija), kao i slovenački reditelj Jernej Lorenci, koji nije prisustvovao manifestaciji zbog smrti glumca i njegovog stalnog saradnika Jerneja Šugmana.

Pored predstava ovogodišnjih laureata na programa su bile i nove postavke nekadašnjih dobitnika – „Kralj Lir“ Đorđa Barberika Korsetija, zatim „Hamlet mašina“ Roberta Vilsona, kao i „Ričard II“ u režiji Petera Štajna. Poseban segment bio je posvećen obeležavanju 50 godina Bitef festivala. Premio Europa ove godine obeležava tri decenije postojanja. Događaj je organizovan uz podršku italijanskog predsednika i ministarstva kulture kao deo obeležavanja 60 godina od potpisivanja Rimskog sporazuma, što je početak nastajanja Evropske unije.

Priznanje Dimitrisu Papajoanuou

Specijalno priznanje uručeno je grčkom vizuelnom umetniku, reditelju i koreografu Dimitrisu Papajoanou, koji će otvoriti naredni Beogradski festival igre. Poznati autor kaže za sebe da je na sceni više slikar nego koreograf. „Nemam nikakav sistem ili tehniku. Jedino oruđe koje imam jeste da na sve gledam kao na sliku. To je prokletstvo mog obrazovanja. Ne mogu to da promenim. Ne posmatram psihologiju likova, već oblike, boje…“, kaže Papajoanou. Na 15. BFI Papajoanau će biti uručena nagrada „Jovan Ćirilov – za korak dalje“, a na programu će biti njegova nova predstava „Veliki krotitelj“.

Most između Afrike i Evrope

Među ovogodišnjim dobitnicima ima i onih koji ne dolaze iz Evrope, ali koji svojim delom stvaraju veze svojih domovina sa Starim kontinentom. Tako su posebna priznanja bila dodeljena dramskom piscu i prvom afričkom nobelovcu Vole Sojinki, kao i reditelju iz Tunisa Fadhelu Jaibiju. Sojinka, koga u rodnoj Nigeriji nazivaju bogom i demijurgom, za Afrikance predstavlja most sa Evropom. On s druge strane, smatra da je najčešće veza između ova dva kontinenta jednosmerna, te da bi, kad je reč o kulturi i umetnosti, trebalo sprovesti ravnomernu razmenu između Evropljana i Afrikanaca. „Ja sam za komediju del arte ili japansku ‘no’ dramu saznao tek kada sam došao u Evropu. Ekspresionizam je pozajmio toliko toga iz afričke kulture ili Gogen od Tahićana. Razne plesne forme u Evropi vuku svoje korene iz Azije. Krajnje je vreme da se grčke tragedije i drame evropskih pisaca izvode u Africi. Mi tražimo jednaku razmenu dramskog materijala“, istakao je nobelovac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari