Nikola Đuričko: Za naše pare nas prave majmunima 1Foto: Miroslav Dragojević

Moja supruga maltene svaki put kada treba da imam intervju krene da pakuje kofere. NJena argumentacija je: „Pa, Nikola, ti si već ovo 20 puta rekao.“

To jeste činjenica, ali je situacija alarmantna i zato mislim da i dalje – makar dok voda nadire, a mi tonemo na dno – moramo ponavljati te istine da se pomogne ljudima da ih razumeju – kaže Nikola Đuričko na početku razgovora za Danas.

Kad kažeš „te istine“ – na šta misliš?

– Pa, recimo da su platili prokletu jelku 83.000 evra i da nam je danas gradonačelnik objasnio da je to ipak samo investicija, a ne trošak. Moraš da popiješ tri-četiri bensedina da to doživiš kao smešno, a onda da se oni u stvari zezaju sa našom lovom. Ali, to je ništa naspram one vesele fontane od dva miliona, gde su nam opet objašnjavali da ona privlači turiste. Sve su to stvari koje mogu ozbiljno da vas iznerviraju i deprimiraju zato što mi, zapravo, nemamo nikakav mehanizam da ih zaustavimo u pljački i u njihovom bogaćenju.

Nije baš nadovezivanje na jelku i fontanu, ali da li je i to što oni podižu spomenik ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću „mašnica“ na ludilo ili…?

– Ne, mi moramo da se pazimo. Ne smemo da ulazimo u razgovor o njihovim nedelima na njihov način. To je, recimo, kad nama Vesić objašnjava da nema podzemnih prolaza na Slaviji jer su oni imali razgovor sa građanima koji su rekli da ih se plaše. Onda mi dva dana pričamo o tome – kada su bili sastanci na tu temu, zašto niko na njih nije pozvan. Drugo, kakva je to uopšte rečenica da se ljudi plaše podzemnih prolaza? Bojali su se i voza u bioskopu, pa sad imamo 3D. Ako uđete u diskusiju, sledi posebna priča, neko kaže – „jao, pa lepa je fontana“. I ja se onda raspravljam s taksistima – „lepa je, nije lepa“.

Hoćeš da kažeš da je nešto drugo mnogo važnije?

– Da, i na šta bih želeo da podsetim jeste ono što je Deep Throat rekao novinarima, takozvani izvor kad su oborili Niksona, na tu jednu jedinu rečenicu – „Follow the money“ – samo prati lovu. Onoga časa kada to počnete da radite, sve vam postane jasno – i zašto nema podzemnog prolaza, zašto fontana košta toliko, zašto imamo jelku od 83.000 evra i pred celim svetom se brukamo kako je u Beogradu vrhunska korupcija, a narod je toliko glup i utučen da ne može ništa da kaže u vezi sa tim.

Spomenuo si da se raspravljaš sa taksistima. Kako to izgleda?

– Pa, ja ih pitam da li vam se dopada fontana, a oni kažu „pa, šta hoćeš, lepa je, vi iz kruga dvojke…“ . Pre svega ja mislim da je veoma ružno u pežorativnom smislu upotrebljavati termin „krug dvojke“. Intelektualna elita, uopšte ljudi koji sebe doživljavaju slobodnim i normalnim ne žive samo u krugu dvojke. Divnog sveta ima na Novom Beogradu, na Vidikovcu i gde god hoćete. Krug dvojke je usko gradsko jezgro i zašto bismo o tome negativno govorili, sem ako osećate da vas žulja vaš praziluk i da nikako ne možete da budete prihvaćeni u tom krugu, pa ste zato ljuti na njega.

A tvoja argumentacija s taksistima kad hoćeš da im objasniš da greše u svom stavu – kako to izgleda?

– Ja kažem, recimo, kako bi izgledalo da ja dođem kod vas i uzmem vam 450 evra zbog toga što sam vam napravio lepu frizuru iako vi imate problem sa upalom uha koje vas boli. Vi mi odgovorite: „Ali, čoveče, mene je uho bolelo.“ „Ne, ne, ali zar ti nije lepša frizura?“ On kaže: „Jeste, ali znate mene boli…“ E, tako isto je i na Slaviji bio saobraćajni, a ne estetski problem, a uvaljuju nam priču o tome „da li je lepa roze boja ili nije lepa“. Drugo, taj praziluk strašno izlazi iz njih da oni to čak i ne primećuju. I Mali i Vesić, uopšte ceo taj njihov pristup „da privučemo turiste“. Pa, ja sam se rodio u ovom gradu i sećam se da su turisti ovde i ranije dolazili i da to nije neka novotarija. Rimljani su bili u Beogradu pre Malog i Vesića. Turisti su ovde dolazili da bi videli Rimski bunar, kao i da bi doživeli atmosferu grada u kojem su ljudi slobodni i veseli. Nažalost, vi to sada ne možete više da doživite. Pa, lepo im je rekla Borka Pavićević – da su na Bitef ljudi oduvek dolazili i da ih mi nismo zvali strancima. To je prosto pristup životu i zato, kad razgrnete sve te gluposti oko kojih se raspravljamo i nerviramo, iza se zapravo krije teška korupcija.

Igraš pukovnika Đolovića u „Senkama na Balkanu“, koji mu dođe kao neki šef današnje BIA. U njoj je danas Bratislav Gašić, koji se kompromitovao već na jednoj poziciji, pa je premešten na drugu. Ovde kao da je postalo pravilo što funkcioner napravi veći skandal, napreduje ili se preseli na neku drugu poziciju? Kako objašnjavaš taj trend, kako se tome odupreti?

– Naše društvo je bolesno od sistemske korupcije i kad imate takav sindrom, to vam je kao kad parcijalno posmatrate alkoholičara kojem se tresu ruke i pitate se kako da rešite taj problem. Nikako, ako ne rešimo alkoholizam, koji je mnogo dublji problem. Dakle, ako se opet vratimo na onu „follow the money“, nama će biti jasno zašto je Gašić tu.

Zašto si ostao u PSG i kako komentarišeš talas odlazaka iz njega?

– Prvo, jako mi je drago da se podigla dževa oko toga i da se o PSG priča kao nečemu veoma važnom i bitnom. Podsetiću da je to organizacija koja postoji šest meseci, da se mi od naše članarine finansiramo i u naše slobodno vreme dolazimo da debatujemo o politici, pokušavamo da formiramo stavove, da privučemo ljude i trudimo se da formiramo politiku koja bi se oduprla ovome, da nađemo sistem koji će se jednom uspostaviti da zauvek važi. To je plan. E, sad unutar toga su neki ljudi bili razočarani, neki su bili s pravom razočarani, neki su možda bili privatno razočarani. Prvo, nije bilo puno odlazaka. Otišlo je nekoliko ljudi koji su bili važni. Svoje razloge o tome su izneli. Meni se činilo da mi iz Pokreta nemamo razloga da s tim ljudima sad gubimo kontakt jer ja i dalje ne vidim da je PSG izneverio neko principijelno pitanje. Vi možete s nekim da se ne slažete u brzini, tehnici rada, ali ne mislim da smo izneverili neko ključno pitanje.

Ti, dakle, misliš, da u argumentaciji ljudi koji su otišli iz Pokreta ne postoji ništa ključno što je iznevereno?

– Ništa ključno se nije desilo. Oni jesu izneli neke vrlo oštre kritike, ali ono što jeste jako važno je da prvi put kad se nešto desilo u Pokretu o njemu su pisali i državni, da kažem, režimski mediji i iskoristili to za jedno opšte cipelarenje. Meni je drago da oni pokazuju neku vrstu straha i panike od zdravog razuma slobodnih ljudi i tako i treba da bude – svi lopovi treba da se boje slobodnih i hrabrih ljudi.

Plašim se da je ipak veći strah ljudi u odnosu na Vučića nego strah koji ti pominješ.

– Naravno, ljudi se boje. Reći ću ti zašto sam se ja sa svojom suprugom raspravljao dolazeći na ovaj intervju. Meni je veoma teško da nađem salu u kojoj mogu da igram svoju privatnu produkciju, moju predstavu. Mene odavno više ne zovu ni na jednu televiziju, od kako sam javno podržao nekoga ko nije naš vođa, naš gospod bog i sve. Ja sam glasao protiv predsednika, to sam javno rekao. Ja ne mislim da je on legitimno izabran za tu poziciju, ja ga ne doživljavam kao svog predsednika dok god je on samo predsednik SNS-a i ljudi koji za njega glasaju. Svi oni koji nisu u toj partiji su protiv njega, svi mi smo tuđa deca i neki zli ljudi, prema njegovom mišljenju. I teško je biti u opoziciji pravo da ti kažem. Nije to uopšte naivna situacija. Moja pozicija je nešto slobodnija zato što ja mogu nešto javno da kažem i što ne mogu baš tako lako da me ućutkaju.

A da li si se zapitao nekad šta ti je sve ovo trebalo? Mogao si da budeš potpisnik Apela 100 i dovoljno je?

– Naravno da se čovek zapita „šta meni ovo treba“ i što postoji mogućnost da ćemo se razočarati kao što smo se već mnogo puta razočarali. Ali kada neko uništava zemlju, kada se krade, protivpravno bogati… SNS je došla na vlast u iskrenoj želji ljudi da se izbori s korupcijom a postali su najveća odlika korupcije. Ono što je meni tužno da gledam je kako naši slobodni ljudi, građani Srbije učestvuju u toj piramidalnoj šemi u želji da se i oni malo ovajde. To je mudrost robova, kako je rekao jedan pesnik, gde oni pokušavaju da se užljebe u sve to i da kažu „Nikola, besmisleno je da se buniš, pridruži im se, možda će pasti neka mrva i za tebe sa stola“. Ja u tome, zaista, ne želim da učestvujem. Kao slobodan čovek, kao slobodan građanin grada Beograda imam pravo i obavezu, na neki način, da kažem da se ja sa time ne slažem. Možda ja to radim neartikulisano, ali ja, zaista, ne mogu da tapšem po ramenu ove ljude ili da učestvujem u tome, ma kakva cena toga bila. Ako je to da sa teškoćama nalazim prostor u Beogradu gde ću da igram – okej, ja sam spreman na tu cenu.

Znaš kako izgleda ministar odbrane Norveške?

Ne znam, ti reci?

– Dečko ima naočare i lila pulover. Svrha tog ministra je da civili kontrolišu vojnike i da im broje puške, tenkove. To je svrha ministra odbrane, a vi imate kod nas Vulina, koji se kožira u vojnike, a nikad nije bio u vojsci i onda on glumi da je neki ratnik, da je negde bio. Vidite da se on igra toga, da on ne razume šta je njegova svrha – da je on civilni kontrolor vojne mašine i, naravno, unižavanje svih tih ljudi, kao i policije, kao i BIA i tako dalje, kao i nastavnika…

Tvoj kolega Branislav Trifunović je u „Zumiranju“ mnogo govorio o tome kako je žmurio na jedno oko u vezi sa nekim „sitnicama“ spram PSG. Između ostalog i na to što je Saša Janković koristio streljanu u BIA jer tamo upražnjava svoj hobi. Kažeš da si gledao ovu emisiju, pa kako komentarišeš ovu Trifunovićevu kritiku?

– Pa, meni je žao zato što sam Baneta doživljavao kao deo zajedničkog fronta. Ja i dalje smatram da ne treba da nasedamo na to što oni pokušavaju da izvedu, da stalno imamo taj rat malih razlika – da li je on pucao u streljani ili nije.

Pa dobro, da li jeste ili nije?

– Otkud ja znam. Neću uopšte da učestvujem u raspravi koju Informer forsira. Nisam glasao za Sašu Jankovića zato što on puca ili ne puca u streljani, nego zato što delim sa njim set vrednosti koji smatram važnim. Ja ne znam kakav je on privatno niti želim da znam. Mi s tim moramo da prekinemo u našoj politici – oduševljenost vođom do beskraja i mržnja prema vođi do beskraja. Mene to ne zanima. Možda je Aleksandar Vučić divan čovek i porodičan prijatelj, možda je strašan dasa uveče, možda neviđeno igra šah, ali njegov set vrednosti se protivi svakom mom osećanju pravde, morala, slobode, pogotovo slobode za druge. I to je ono zbog čega ga ja ne volim. Za ostalo me baš briga. Ja Vuka Draškovića nikada nisam nešto previše gotivio jer sam smatrao da ima previše desne stavove, ali ponekad kada stane iza nekog stava meni je on vrlo drag.

Pretpostavljam da je onda slično i sa politikom Vuka Jeremića…?

– Jeste, dok sa Ivicom Dačićem ne mogu da imam nikad ništa. On danas može da priča da je cveće lepo i da su deca dobra. Slažem se, to je istina, ali on je bio potpora Slobodanu Miloševiću. On ne sme da učestvuje u politici, kao što je i Aleksandar Vučić bio Šešeljev mali od palube za vreme rata, kao što su se i braća Karić obogatili u tom istom periodu, a sada nam pričaju o prosperitetu Srbije, kao i Vulin… Svi oni nemaju pravo da učestvuju u politici jer su svoju političku ulogu odigrali. Kaže, „pa ja sam se promenio“. Pa, dobro, druže, ali ne može Srbija da bude tvoj poligon na kojem ćeš ti da vežbaš ceo život, pa kad napuniš 100 godina da kažeš: „E, sad sam ukapirao, demokratija je da mi čujemo drugo mišljenje, da svako ima pravo na slobodu…“

Kakav je tvoj doživljaj Srbije danas?

– Ja Srbiju doživljavam kao jednu ovcu na kojoj je ogroman krpelj veličine pogače. E, tako oni vise na ovoj našoj Srbiji i nikako da je puste na miru. A ono što mene fascinira jeste ta vitalnost ovce Srbije, koliko mi izdržavamo, da oni ispumpavaju lovu non, prokleto, stop – zidaju koridore pa ne stižu, pa kasne… I da se vratimo na to da li je Janković pucao u streljani ili nije? Meni je to sve trivijalno – skretanje sa puta, jer mi nažalost nemamo vremena da se time bavimo. Mi treba da pravimo što širi front. Dakle, Bane i ja smo u istom frontu. Mi i dalje ne mislimo ništa dobro o ovoj vlasti. On se možda ne slaže sa Jankovićem, on se možda ne slaže sa Pokretom. Smatra da sve to treba na neki drugačiji način da se radi. Ima puno pravo da se o tome demokratski izrazi i da to kaže. Mi ćemo probati da čujemo tu kritiku i da razumemo gde je bila greška i da je popravimo. To je princip demokratskih slobodnih građana i udruženja, koje postoji za naše male pare, dok oni sve resurse ove Srbije koriste u svoje privatne svrhe i za naše pare nas prave majmunima.

Često si u inostranstvu. Šta sad radiš tamo?

– Seriju „Informer“ za BBC, ali nije o žutim novinama, nego o policiji, ali zbog ugovora ne smem mnogo o tome da pričam.

Ima li neka faca, pored tebe, koja igra u toj seriji?

– Ima jedan gospodin koji igra u „Peaky Blinders“, ali da me ubiješ sad kako se zove.

 „Senke nad Balkanom“ su inspirisane tom serijom?

– Jeste i tim vremenom i načinom, da se transponuje jedno doba i da kroz muziku, gde su, recimo, električne gitare, to onda odjednom postane nešto drugo. Zbog toga mi se čini da je Bjela opet pomerio lestvicu i produkciono, i načinom igre, i dramaturgijom. Raditi sa njim je uvek divna vožnja. Vidim da su ljudi jako uzbuđeni, da se o seriji priča, da se ulazi u debatu, da li je to istorijski tačno ili nije.

Bjela je i sam o tome govorio, ali se recimo manje priča o marketingu koji je možda malo sporan imajući u vidu slogan „istorija koju nas nisu učili“, dok autori serije objašnjavaju da je sve to postmoderna, citat, postpostmoderna. O čemu se radi?

– Ja imam strašno negativan odnos prema marketingu i ako proizvod valja, nema potrebe da lažeš. Moguće je da su hteli da kažu prosto istorija, ali su našli neki drugi način da to saopšte. Taj opijum, zaista, jeste bio izvor dodatne vrednosti i ljudi su se snažno na tome bogatili…

Ne govorim o tome, nego baš o sloganu koji možda nije najsrećnije odabran.

– Šta da vam kažem. Nemojte da verujete marketingu zato što on služi da laže.

Marketing ne bi smeo da laže.

– Ne bi smeo i možda je mali faul, ali sve ostalo je super, a video sam i u Sarajevu i u Banjaluci kad je promovisana serija da su se svi pitali kad će ona da stigne kod njih.

Igrao si u „Stadu“, a zanimljivo je da je deo čaršije u liku (Trajka), kojeg je tumačio Srđan Timarov i kojem se sva vrata lako otvaraju kada hoće da pravi svoje projekte na televiziji, prepoznao Bjelu. Dok je drugima asocijacija na tog istog lika iz filma bio Radoš Bajić. Šta ti kažeš?

– Taj film nema potrebu da se obračunava sa nekom osobom, nego da skrene pažnju na jedan sistem i kako on funkcioniše pa su svi likovi karikaturalni. Tako je i sa tim likom koji pominješ. I on ne može nikako da bude Bjela pošto on sam otvara vrata i to veoma složenim sistemom svoje želje i neumornim radom. S druge strane, imaš neke druge serije na televiziji koje se bave mnogo tradicionalnijim temama i koje se mogu mnogo lakše objasniti bordu direktora od ovog Bjelinog eksperimenta koji je uspeo. Tako da to nije ni Bjela niti bilo ko drugi od aktuelnih producenata.

Napričasmo se o politici, što će reći, tmurnoj svakodnevici. Da nemaš nešto da poručiš čitaocima Danasa i onima koji će to postati za Novu godinu?

– Imam da im poručim da nam oni nisu dali dobro raspoloženje, te ne mogu ni da nam ga uzmu. S tim u vezi moramo se navići na ono što reče Prodon, a u jednoj predstavi smo to citirali: „Mi se moramo navići da ovo primamo bez preterane tuge, oslonimo se jedni na druge i dozivamo se u tami.“ Ali mogu još i da poručim da dolazi mart i da će imati priliku da hemijskom olovkom obrišu ove tipove o kojima smo dosad pričali.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari