Novinarstvo za polusvet 1Foto: FreeImages_Cierpki

Kao jedna od tekovina slobodnog društva svakako važi sloboda štampe.

Tačnije, slobodan protok informacija bez uplitanja cenzora u vidu nekog državnog, crkvenog ili neformalnog organa. Dogodio se apsurd: onoliku borbu za slobodu javne reči (protiv „TV Bastilje“ i drugih) iskoristile su mračne sile koje su u vreme vladavine SPS-a i JUL-a gušile svaku slobodu iskazivanja kritike prema tom režimu i njegovoj štetočinskoj politici. Neki su novinari dobili i metak u leđa ili čeličnu šipku po glavi. Danas su idejni naslednici tog režima potpuni gospodari medijske scene u Srbiji a to znači i ljudskih duša i volje. To su oni koji su svojom politikom izazvali građanski rat i doveli najpre do raspada SFRJ a kasnije razbili i samu Srbiju jer su svojom šovinističkom politikom stvorili uslov za otcepljenje Kosova i simpatije u svetskoj javnosti za tako nešto. Takvi su dobili kao neočekivani poklon bezgraničnu slobodu da uništavaju slobodu i svaki osećaj za poštenje i moral. Jer sloboda je upravo to – osećaj za pravdu i odgovornost, dobar ton i takt. Paklena je to logika: pisati o ubistvima, skandalima, manijacima… a kao između redova proturati politiku. Domaći tabloidi ne bave se samo životom našeg „džet-seta“ i raznim zločinima – oni imaju političku usmerenost. Ta usmerenost pokazuje nam i odakle vetar duva. To je „uređivačka politika“ (ako se to može tako nazvati) koja zaoštrava rašireno nepoverenje prema EU i svemu što znači Zapad ne samo u političkom već i kulturološkom smislu. To je ta „žuta štampa“ koja širi mržnju prema susednim narodima i njihovim državama, podgreva osećaj osvetoljubivosti i priprema teren za novi rat, oni su jasno protiv EU i NATO (što je da se razumemo svačije pravo), ali zato veličaju Putina kao našeg zaštitnika i usmeravaju javnost prema Rusiji kao spoljnopolitičkom osloncu. Takva kombinacija tračersko-skandaloznih sadržaja sa političkim usmeravanjem postaje pogubna a u bliskoj perspektivi mogla bi da odvede ovu zemlju i njene narode u građanski rat i stranu intervenciju sa potpunim gubitkom države.

Da li slobodu štampe treba tako razumeti da novine mogu da pišu: „Hrvati nas ograđuju“, „Mađari biju izbeglice“, „Šiptari su pretukli Srbina“… Jasno je svakome da se ovako ne može i ne sme pisati već da bi korektni i civilizacijski naslovi morali glasiti: „Vlada Hrvatske je naredila podizanje žičane ograde“, „Mađarski policajci su upotrebili silu prema izbeglicama“, a pogotovu se ne smeju isticati nacionalne pripadnosti osumnjičenih za izvršenje krivičnog dela kao ni nacionalna pripadnost oštećenih bar dok se ne donese presuda. Takođe se ničiji lični podaci ne smeju objavljivati dok traje sudski postupak do izricanja presude. Ovo još više važi za žrtve nekog krivičnog dela a pogotovu za decu. Hoće li sutradan kada policija Srbije bude prinuđena da upotrebi silu ti isti tabloidi pisati „Srbi biju izbeglice“? Ne, naravno da neće. Hoće li da pišu: „Srbin pobio pet Srba u kafani“? „Srbin silovao i ubio trogodišnju Srpkinju“? Ne, naravno da neće, to im se ne uklapa u propagandnu računicu. Očigledno je da se više ne sme ćutati. Javnost i nevladine organizacije moraju pokrenuti neku akciju koja bi vodila negušenju slobodne reči – jer bez nje bismo propali u diktaturu – već u uljuđivanje štampe i elektronskih medija. Nemoguće je ostati nem i slep pred činjenicom da se bez ikakvih dokaza danima piše o nekome kao o krivcu i pre nego što je istraga završena. Nemoguće je praviti se nevešt i gledati svoja posla kada neko objavljuje lične podatke o žrtvi silovanja ili bilo kog nasilja a još se radi o maloletnoj osobi. Tu neće biti dovoljni apeli na svest ili prozivke, isticanje na „stub srama“. Prosto zato što oni koji stoje iza takvih listova i oni koji pišu srama nemaju! (Voleo bih da vidim lice i oči čoveka koji može da piše gotovo sa sadističkom nasladom i ulaženjem u detalje o nekom svirepom silovanju i ubistvu. Da li su to obična lica ljudi koja viđamo svaki dan na ulici i u prevozu? Kako takav može da bude otac i da pogleda u oči svoje dete? Imaju li takvi uopšte decu?)

Moralo bi se razmisliti i o promeni Zakona o informisanju ali i striktnoj primeni Krivičnog zakonika. Na svu sreću nije ukinut paragraf koji preti kaznom za širenje mržnje po etničkoj, verskoj, rasnoj i drugim osnovama. Ali se dobrih 25 godina ne primenjuje! Zašto bi neko za širenje takve mržnje pred jako ograničenim brojem ljudi mogao dobiti zatvor a novinar koji je u sto hiljada primeraka to isto uradio ne bi mogao da iskusi kaznu za svoju društvenu neodgovornost? Po čemu su pripadnici jedne profesije unapred oslobođeni odgovornosti, zašto su oni ustoličeni u krivično neodgovorne? Nekada je u apsolutnim monarhijama jedino kralj uživao status zakonski neodgovornog da bi se istakla njegova suverenost i izuzetnost, njegovo stajanje nad svima za dobrobit svih. Danas čitav sloj „novinara“ – zapravo protuva iz polusveta – postaje pred zakonom neodgovoran i mogu do mile volje da vređaju i pišu što god im padne na pamet zbog fantastično shvaćene „slobode štampe“. Zašto su pre nekoliko godina uhapšeni i osuđeni prekršajno na zatvor neki mladići koji su na zidu Jevrejskog groblja ispisivali antisemitske parole a ne osuđuje se izdavač Protokola sionskih mudraca koji ih objavljuje bez kritičkog predgovora? Smatram da ništa ne treba skrivati i da je trebalo objaviti i Protokole i Mein Kampf i ostalu rasističku, nacističku i fašističku literaturu, kako inostranu tako i domaćih autora, ali uz odgovarajuće stručne komentare kojim bi se čitateljima ukazalo na istorijsko-politički kontekst nastanka ovih (ne)dela i pogubne posledice do kojih su dovele. Zar nečiji marginalni status, neobrazovanost i društvena hendikepiranost nisu opravdanje ili bar olakšanje krivice? I obratno, zar nečiji status novinara – što bi podrazumevalo obrazovanost, upućenost i načitanost – nisu upravo otežavajuće okolnosti kod izvršenja istih dela?

Autor je književnik i istoričar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari