Njegoš po drugi put među Crnogorcima 1

Jedan od osnovnih postulata odnosa forme i sadržine umetničkog dela je da nema forme bez sadržaja pa shodno tome ni sadržaja bez forme. Forma ima svoje značenje i ono je čini čitljivom, što će reći uspostavlja komunikaciju koju jedno umetničko delo vrši kroz prostor i vreme. Ali stvari sa značenjem nisu tako jednostavne.

Samo znak ima utvrđeno značenje što se ne može reći i za simbol koji poseduje više značenja. Dakle, ukoliko jedno umetničko delo uspostavlja toliku zgusnutost svoje forme, da se može iščitavati kao znak ili simbol, to još ne znači da se može čitati samo na jedan način. Značenja su mnogostruka pa time i mogućnost mnogostrukih tumačenja. Umetničko je ovde, nažalost, samo uzgredni sadržaj. Po sredi je čista politika koja bi malo da se sakrije iza umetnosti, tačnije pesništva i pesnika!?

Ponovljena inicijativa Vlade Crne Gore da 13. novembar, datum rođenja crnogorskog vladike Petra Petrovića NJegoša, postane državni praznik, te reakcije koje su usledile nakon toga i povlačenje ove inicijative, zaslužuju izvesnu pažnju, jer u osnovi po ko zna koji put dovodi do politizacije lika i dela ovog pesnika. Ovaj put čini se sa posebnim povodom. Taj povod nemoguće je sagledati izvan šireg političkog konteksta u kojem se našla Crna Gora. Sa jedne strane to je izražena spremnost priključenja NATO, a sa druge strane evidentni ruski uticaj prisutan u ovoj zemlji preko izvesnih političkih struktura. To nije jedini kontekst ovog ponovnog pojavljivanja NJegoša među Crnogorcima.

Tako se povodom NJegoša digla prašina kad je predsednik skupštine opštine Petnjica Adnan Muhović izjavio da je NJegoš „genocidni pjesnik“i „najveći krvnik Bošnjaka i islama“, navodeći da su često zarobljeni vojnici RS u bosanskom ratu u ,,lijevom đepu imali po jedan mali primjerak Gorskog vijenca.“ Predsednik Bošnjačke stranke Rifat Husović se izvinio građanima zbog Muhovićevih izjava, a pomenuti se našao u proceduri za smenu sa funkcije lokalnog parlamenta opštine Petnjica. Ovo je vrlo zanimljiv sociološki kontekst, ali i apsurd. Kakve veze imaju građani Crne Gore sa kvalifikacijama dela jednog pesnika i kakve političari? Odgovor bi iz pomenutog konteksta bio jednostavan – političke. Proizilazi da su sa jedne strane građani koji dele „genocidne poruke-vrednosti“ jednog pesnika, a sa druge strane usamljeni pojedinac političar, koji ukazuje na te činjenice. I zato strada. I zašto bi se opet jedan drugi političar izvinjavao zbog ovih kvalifikacija koje su vrednosno-književno-ideološke prirode? A ko je u svemu ovome pitao građane šta oni misle?

O čemu se ovde radi – kulturi, politici, vrednosnom tumačenju jednog književnog dela ili kultu nečije ličnosti i njegovoj zloupotrebi? Reklo bi se da svega ima, ali politike ponajviše, a kad se ona uveže u kolo sa svim ovim elementima tad nastaju mnoge nejasnoće. Međutim, iako su se politički lomila mnoga koplja oko NJegoša, pitanja su i dalje ostala otvorena. Otuda svaki akt ponovne politizacije lika i dela ovog vladike, državnika i pesnika iznova reaktualizuje ova pitanja a čin proglašenja datuma njegovog rođenja za državni praznik je politički čin prvog reda.

NJegoša svojataju i Srbi i Crnogorci, a koliko je meni poznato on je sebe smatrao Srbinom pa bi ovaj čin mogao da se tumači i kao crnogorsko nacionalizovanje NJegoša. Opet, sa druge strane, Srbi u Crnoj Gori bi mogli ovaj čin da posmatraju i kao srbizaciju Crne Gore, ali nisam baš siguran da će tako to razumeti. Što se Bošnjaka tiče stvari su mnogo komplikovanije. Odavno je već „Gorski vijenac“ bio okarakterisan kao politička platforma za istrebljenje muslimana u Crnoj Gori. Ovo bi bilo jedno od mogućih tumačenja književnog dela. I ono kao mogućnost tumačenja ima puni legitimitet jer slojeve umetničkog dela ne čine samo estetske vrednosti već i brojne druge koje spadaju u domen umetničkih: religijske, moralne, etničke…pa se tako provuku i političke. Ko ovu lekciju nije naučio iz estetike, neka pogleda malo Konarda Fidlera pa će mu sve biti jasno. Shodno ovome, Bošnjaci bi u ovom činu zaista mogli da stvar tumače ne samo eksplicite već i u kontekstu svog istorijskog iskustva koje pamti pogrome i istrage, što će reći savremenim rečnikom genocid. Neko će s razlogom upitati – znači li to da umetničko delo ne bi smelo tematski tretirati događaje iz istorije, stvarne ili izmišljene i da li umetnička istina prirodno podrazumeva i takav jezik koji može za nekog biti uvredljiv? To su zanimljiva pitanja i nije na njih tako jednostavno odgovoriti jer pitanje umetničke slobode po svoj prilici nije isto što pitanje govora mržnje, ali u jednoj zaokruženoj formi umetničkog dela ono ostaje realnost po sebi, odvojena od ove svakodnevne realnosti. Efekat tih poruka ne treba primati kao direktan govor ali će one i te kako imati udela na ukupno značenje jedne umetničke forme. Dakle u pitanju je način tumačenja odnosno percepcije, a kad su „Gorski vijenac“ i Crna Gora u pitanju, međuetnička sporenja, očito se pokazuje, nisu se baš puno pomakla u odnosu na NJegoševo doba i otud veliko lučenje uticaja ovog umetničkog dela na savremenu stvarnost. Samo u tom kontekstu je i moguće sagledavanje pomenute inicijative za ustanovljenjem ovog datuma za državni praznik.

Ali, da li je ovo jedini modus tumačenja ove inicijative. Naravno, ne mora da bude. Problemi proističu iz političkih kontraverzi koje se tiču ovog državnika, duhovnika pesnika i ideologa. A te kontraverze nisu na fonu da svi subjekti crnogorske državnosti istim očima gledaju na njegov lik i delo. Ono što su vrednosti za jedne, nisu vrednosti za druge. Pitanje značaja je drugačije postavljeno. NJegoš očito jeste veoma značajan pesnik i tu nema spora. U datim okolnostima, NJegoš bi pre mogao biti faktor rascepa nego li jedinstva, pa je stoga bolje njegovo pesničko delo ostaviti oblasti duhovnosti u kojoj svako može slobodno surfovati i pronalaziti šta mu je milo. Uostalom i NJegoš je bio dete svog vremena sa problemima i idejama koje su tada vladale, a sada je neko drugo doba sa sopstvenim pitanjima i problemima. Bar bi to tako trebalo razumeti sem ukoliko se ne razumeva u potpuno drugom svetlu, da ideje istrage dobijaju na vrednosti dok se aveti probuđenog islamizma i terorizma nadvijaju nad mračnim evropskim horizontom. A Crna Gora je valjda u Evropi pa bi se ponovo trebalo podsetiti i NJegoša. No ovo je opasno gledanje na stvarnost i potpuno pogrešno. Stoga ne treba čitati samo „Gorski vijenac“ već i „Šćepana Malog“.

Autor je akademski slikar i univerzitetski profesor

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari