Vučić je odabrao tempo 1

Nalazimo se u finišu kampanje za predsedničke izbore, kampanje koja za ljude u Srbiji ni ne postoji.

Jasno je da su se promenile tehnike komunikacije sa biračima i da više tip kampanje kakav je postojao do pre 5, 6 godina nije aktuelan, ali i bez toga ovo su izbori u kojima imamo, po svim pokazateljima, nezainteresovanost građana za njih. I to ne mislim da je zbog toga što se već zna pobednik. Ne bih se usudio da ga prognoziram i pored svih anketa. Ovde se pre svega radi o kontaktu kandidata sa ljudima i njihove nemogućnosti da proniknu u srž problema zbog kojeg ljudi u politici sve više deluje kao ukras a manje kao akteri, odnosno direktni učesnici određenih procesa.

Aleksandar Vučić je odabrao tempo. NJemu odgovara dosadna kampanja. Kao predsednik stranke koja je poistovetila državne resurse sa vlastitim, on u tako jednoj nevidljivoj kampanji vrši terenski pritisak za koji misli da će dati rezultat. Ulogu premijera koristi tako što je prepodne glavni u Vladi, a popodne je kandidat ispred vladajuće koalicije. Prvi deo dana rezervisan je za kampanjsku stvar koja se izvlači iz moći koja se poseduje u državi, a drugi deo dana je isto to samo uz dodatak stranačkih zastava, čisto da se napravi neka razlika, šta je država a šta partija. Verovatno misli da nizak intenzitet kampanje pogoduje izlaznosti koju može da kontroliše i koja mu u ukupnom obračunu brojki opet daje presudnu prednost i pobedu već u prvom krugu. Takav stil kampanje je igra i čist mamac za opoziciju, i iz razloga što uvek onaj dominantni faktor određuje pravila, a posebno zbog toga što u kampanjama najozbiljnijih opozicionih kandidata ne postoji predstava na koji sve način mogu da se animiraju ljudi i kako oni postaju činioci a ne posmatrači izbora.

U glavama Vuka Jeremića i Saše Jankovića, kao i u njihovim izbornim štabovima, preovladalo je razmišljanje da su im stranke teret u ovoj kampanji. Obojica igraju na karte građanskih kandidata, odnosno želje da se predstave kao ljudi koji sa partijama nemaju ništa. Ta gadljivost na političke organizacije potiče od već sada čuvene priče uvek istih intelektualaca koji se u periodičnim ciklusima pojavljuju i negiraju u tom trenutku važeće političko stanje i traže nešto što je nemoguće. To proizilazi iz njihovog nepoznavanja političkog sistema uopšte, i samopreuzetim ekskluzivnim pravom da sude uglavnom o moralu i podobnosti političkih aktera, bez bilo kakvog osećaja lične odgovornosti za stanje u kojem se Srbija trenutno nalazi. Tako opasne konstrukcije, koje partije isključuju iz svakodnevnog političkog života, uglavnom na kraju završavaju kao neuspele avanture iz kojih svi posle peru ruke.

Ne branim nijednu partiju pojedinačno. Naprotiv. Ne branim ni partijsko organizovanje kao jedino moguće. Građanske inicijative i organizacije su partneri koji su mnogo uradili da se unapredi demokratija u Srbiji koja je ipak prošla neke izazove i pored svih teškoća. Ali, 27 godina od ponovnog uvođenja višestranačja, nije dobro negirati partije kao političke subjekte. Ovako mlada demokratija, kao što sam napisao, prošla je neke izazove i preko svojih mogućnosti, pa je pogrešno sada u partijama videti neko zlo i opasnost. Svako ko prati prilike u Srbiji u poslednje tri decenije i na neki način ih analizira, može da zaključi koliko su naši problemi složeni, tako da igranje na kartu demagogije koja je stranke označile kao glavne krivce je uglavnom izraz proračunatosti, a manje dobronamernosti.

Nego, da se vratimo na ove predsedničke izbore konkretno. Ono što isto proizilazi kao posledica gorepomenutog nametnog diskursa je smanjeni nivo aktivizma. Onaj aktivizam koji je prisutan na internetu uglavnom je namenjen jednoj ciljnoj grupi koja ima svoj jezik komunikacije, opravdanu ciničnost i stil borbe koji isključuje konkretnu akciju. Janković i Jeremić potpuno su marginalizovali ulogu pojedinca u kampanji. A predsedničke izbore ne dobija kandidat sam po sebi, pa makar imao podršku ljudi čije biografije govore mnogo. Izbore dobija broj ljudi koji je spreman da se aktivno uključi u kampanju i u svom okruženju zastupa jednu političku opciju i bori se za nju. Opozicioni kandidati tako nisu precrtali samo partije, već su potpuno potcenili značaj individualnosti u njihovoj borbi i motivisanost aktivista koji su njihovi jedini provodnici ka građanima. To je urađeno iz čistog neznanja i arogancije, što je obično posledica umišljenosti i zabluda. U njihovom slučaju to je zabluda da znaju mnogo o izbornim procesima, a zapravo tu materiju poznaju vrlo površno. Ali ni ovako možda pojednostavljeno viđenje stvari nije odgovor na pitanje: Zašto je kampanja „mrtva“? Pored neznanja, manjka aktivizma i preterane egoističnosti kandidata, ipak najveći problem je nedostatak politike, i mišljenje da predsednička kampanja isključuje političke stavove. To je kruna diletantizma, jer politika unosi strast u kampanju. Nedostatak iste je odnosi.

To odstranjivanje politike je, s jedne strane, želja Vučića da celokupnu vlast još više u budućnosti projektuje kroz svoju ličnost, a Jeremića i Jankovića da nam se predstave kao što više bezlični kandidati jer je valjda to potencijalni recept uspeha u Srbiji. Što manje političkog identiteta je nečija loša procena. Zato pozivam kandidate da učine ovu kampanju interesantnijom, tako što će nam bar ponuditi neki stav zbog kojeg bismo mogli da ih razlikujemo. Ovako deluju kao deo istog društva koje je u ličnom sukobu, pa smo mi osuđeni da tumačimo te njihove razmirice po sistemu: Jednom navodno verujemo više nego drugom. Ako ne unesu politiku, ostaće samo kandidati kojima u ličnoj karti ne piše Tomislav Nikolić, ali će posle pet godina mandata otići sa funkcije isto kao još uvek aktuelni predsednik.

Autor je član Predsedništva LDP

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari