Opoziciji treba pomoć, a ne omalovažavanje 1Foto: FoNet/ Božidar Petrović

Status „dežurne ili omiljene mete „, kakav danas ima opozicija u Srbiji, još je jedna od specifičnosti našeg nakaradnog shvatanja demokratije i potpuno iskarikiranog sistema političke borbe…

… koji podrazumeva beskrupuloznost vladajućeg establišmenta, snishodljivost dela onih koji treba da predstavljaju opoziciju i izloženost svim oblicima rafalne političke paljbe ka onima koji se otvoreno suprotstavljaju sistemu vrednosti nametnutom od strane današnjeg vladajućeg režima.
Biti opozicionar u vreme Miloševića podrazumevalo je epitet izdajnika, narodnog neprijatelja, kukavice i izroda, poneki pendrek po leđima ili put bez povratka na Frušku goru, a biti opozicija u Vučićevo vreme znači pripadnost „soroševizmu“, napade na lični integritet i egzistenciju, javni linč porodice preko medija sa nacionalnom frekvencijom i besramnih tabloida, montirane procese, pretnje, pa i fizičke napade.

Tragično je da ovakve pojave počinju da budu normalne u svesti građana, a još je poraznija istina da se naši mladi uče demokratiji kroz posmatranje njene apsolutne negacije.

Politička borba pozicije i opozicije čini demokratski temelj svakog razvijenog društva. Ta borba podrazumeva argumente, političku korektnost i međusobno uvažavanje i mnogo je primera u Evropi kako taj odnos treba da izgleda. Stranke se smenjuju na vlasti u zavisnosti od kvaliteta svojih ideja koje građani ocenjuju na izborima. I, umesto da se bore za ovakvu političku svakodnevicu, mnogi politički analitičari, urednici medija i novinari kroz stalno omalovažavanje opozicije, afirmisanje shvatanja da su svi isti i posprdno zaključivanje „da imamo još i dobru vlast kakva nam je opozicija“, direktno ili indirektno, osnažuju ego Aleksandra Vučića. Ovim ne želim da govorim o zlonamernosti pomenutih, želim samo da ukažem na posledice njihovog tretiranja opozicije.

Umesto napada na nju, opoziciji u Srbiji treba pomoći. Ona ne može biti jedina u Evropi kojoj se greške iz prošlosti ne opraštaju. Nije normalna situacija da one stranke koje su oduvek bile proevropske danas budu ignorisane od strane iste te Evrope, a da naklonost EU uživaju oni koji su celu svoju političku biografiju gradili na antievropejstvu. Nije normalno da građani još uvek ocenjuju greške od pre petnaest godina i da one budu mnogo važnije od katastrofalnih poteza današnjih vlasti od kojih nam zavisi i svakodnevica i budućnost.

Naravno da ovakav odnos prema opoziciji predstavlja poslasticu za današnje vlastodršce i oni ga perfidno podstiču moćnom medijskom propagandom. Podržavaš zločinca Haradinaja kada kažeš da ne treba kvariti odnose sa prijateljskom Francuskom i pokušavaš da dokažeš da je to zemlja u kojoj je pravosuđe odvojeno od države, napadaš Vučića kada ukazuješ na izborne malverzacije, ugrožavaš integritet tužilaštva kada tražiš da se konačno okonča istraga oko Savamale. Ovo je samo nekoliko primera satanizacije opozicije.

Možda su ovakve prljavštine i očekivane u ovakvom sistemu vrednosti, ali nije očekivano omalovažavanje onih koji trpe prilično teške posledice zbog svog suprotstavljanja današnjem vladajućem režimu.

Paradigma da su svi isti dovodi do apsurda da danas mladi ljudi, studenti, poistovećuju i opoziciju i poziciju, bez obzira što je sadašnji establišment već pet godina na vlasti sa stotinama neispunjenih obećanja i sa prvim mestom na svetu po odlivu mladih pametnih ljudi, poput hrabrih studenata.
Studentski protesti, kao izraz demokratske pobune pametnih, danas su zapali u ćorsokak i iz razloga što se dosledni borci protiv Miloševićevog režima i članovi prodemokratskih stranaka osećaju nepoželjno na njima. lako je zamisliti kako Vučić zadovoljno trlja ruke kada mladi borbu protiv njegovog sistema poistovećuju sa borbom protiv svih. To mu je najbolja garancija dugogodišnjeg ostanka na vlasti.

Lepo je maštati o društvu bez stranaka i sigurno je da svi želimo pravedniju stvarnost, ali nijedna demokratska zemlja još takav sistem nije osmislila. Zato, mislim da ne grešim kada smatram da je rešenje u strogom poštovanju zakonskih propisa koji onemogućavaju partokratiju. Prvi korak je donošenje zakona o poreklu imovine koji bi bez milosti tretirao imovinu političara.

Opozicija mora disati i zato je treba ohrabrivati. Javna reč je najbolje sredstvo.

Autor je predsednik Pokrajinskog odbora DS za Vojvodinu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari