Koliko koštaju punjene paprike? 1

Odgovor na banalno pitanje iz naslova pruža dobru osnovu za rešenje naših ekonomskih problema.

Pođimo od pretpostavke da je prosečno srpsko urbano domaćinstvo tročlano i da ima u vlasništvu stan od 50 kvadrata, koji nije opterećen kreditom. Izabraćemo punjene paprike, kao ne baš mnogo zahtevno jelo sa stanovišta finansija. Troškovi potrebnog materijala (babure, mleveno meso, pirinač i začini) iznose blizu 700 dinara. Sa stanovišta vrednosti prosečnoj porodici dnevno trebaju tri ovakva, ili slična obroka (za potrebe analize užine ćemo smatrati delovima ostala dva obroka). Ne baš komplikovanom računicom doći ćemo do sume od 63.000 dinara koja je potrebna za mesečnu ishranu analizirane porodice.

Dalje, režijski troškovi (Infostan, grejanje, voda, struja, telefoni, kablovska i internet) izvesno prelaze 15.000 dinara mesečno. Sa troškovima ishrane dođosmo na blizu 80.000 dinara. Ako bi se iz proseka zarada isključili visokoplaćeni menadžeri (posebno strani državljani), verovatno navedena iznos već prevazilazi dve prosečne plate zaposlenih. A gde su troškovi higijene, odevanja, zdravstvenih, prosvetnih i transportnih usluga? Gde su ostale usluge iz oblasti održavanja nekretnine u kojoj se živi, odnosno troškovi čoveka kao socijalnog bića u koje možemo zaračunati i troškove kulture, osim ako neko ne misli da smo „Parovima“, „Farmama“ i „Velikim bratom“ podmirili troškove kulture.
Kako živimo u zemlji koja se, na svoju štetu, hvali jeftinom radnom snagom, troškovi uslužnog sektora (zbog troškova radne snage koji dominantno učestvuju u ukupnim troškovima istog) u relativnom smislu nisu veliki. Bez obzira što u ovoj analizi posmatramo porodicu koja treba da bude skromna i racionalna na svakoj vrsti izdatka, teško da pomenuti troškovi usluga mogu da budi manji od polovine troškova za hranu i režiju. Kada sve stavimo na papir, sa njega nam se smeši mesečni iznos od 120.000 dinara potreban za prostu reprodukciju prosečne tročlane porodice.

Pa kako onda žive one porodice koje imaju daleko manje ili nekoliko puta manje od potrebnih prihoda? To ćete morati da pitate eksperte koji su rekli da je granica siromaštva ispod 30.000 dinara mesečno. Nemojte im zameriti. Oni su preučili, te uvek preteruju sa znanjem i korišćenjem raznorodnih formula, tj. zaboravljaju da su osnovne matematičke radnje više nego dovoljne za analizu većine ekonomskih problema. Odgovor na postavljeno pitanje je… Nikako! Porodice koje imaju mesečni prihod ispod 120.000 dinara su gladne, pocepane, nedovoljno čiste, u dugovima do guše kod banaka, rodbine i prijatelja, u stalnom sukobu sa javnim preduzećima oko neplaćenih računa, socijalno dezorijentisane i navučene na rijaliti programe, sa bolestima koje prećutkuju i psihičkim dijagnozama koji više ne mogu da sakriju. Tek, po neki put, kada se kiselo nasmeju, vidimo da su ih i zubi napustili.

Brutalna i nimalo vesela slika. Gotovo da je i razumljivo što se naše vlade, unazad nekoliko decenija, nisu bavile ovim problemom misleći da je on toliko velik da je nerešiv. Paralisani strahom i neznanjem, članovi vlada su pokušavali, i pokušavaju, da sačuvaju svoj unutrašnji mir gledajući da sebe i svoje najbliže izbave iz opisane slike. Za taj unutrašnji mir članova vlada uvek su spremni da se pobrinu i kolege ekonomisti šapćući kako povećanje potrošnje u Srbiji ne može da da dobre rezultate kao u visokorazvijenim zemljama. Kažu da bi neracionalni građani Srbije, željni stranih proizvoda, odmah pohrlili ka stranim automobilima, otputovali u Pariz ili kupili bar Furla, ako ne Birkin tašnu.

Ima li nekog ko ima veći koeficijent inteligencije od broja svojih cipela, ko misli da Srbija nije kadra da uzgoji dovoljno svinja (nakon što su nam državu napravili svinjarski trgovci) i paprika babura, a ono malo pirinča nadomesti izvozom u Makedoniju i napravi te punjene paprike za svaku gladnu porodicu u našoj zemlji. Da li neko misli da je toliko pametan da može imati kvalitetne, i ono što bi budžet želeo rentabilne, proizvode i usluge javnog sektora iako je njihova cena determinisana opštom bedom domaćih potrošača? Manje bedni potrošači bi podigli kvalitet i profitabilnost javnih preduzeća koje ne bi morali da „rasprodajemo“ nego bi, ako već moramo (mada nije jasno zašto), mogli da ih „prodajemo“. Logika i matematika teraju da verujemo da bi bruto društveni proizvod skakao u troskocima, jer se 2/3 istog pravi u sektoru usluga, u kome cena radne snage odlučujuće utiče na njegovu vrednost.

Dakle… Gospodine, još uvek premijeru Vučiću, najavljeno povećanje minimalne zarade za kraj godine sa 130 na 140 dinara po satu nije dobro. Preciznije, ono nije dovoljno. Da bi bilo koja mera (u ovom slučaju na nezamenljiv mehanizam za spašavanje srpske ekonomije i društva) bila plodotvorna ona mora da bude u dobrom smeru, u pravo vreme i ispravnog intenziteta. Vaša najava samo gleda u dobrom smeru, već odavano kasni, a snaga iste je više nego nedovoljna. Ako stvarno želite da uradite sve što govorite, dignite odmah cenu rada za 50 odsto i najavite da ćete svakih šest meseci minimalac povećavati za 20 odsto sve dok on ne dosegne nivo statističke prosečne potrošačke korpe od preko 60.000 dinara (sadašnje kupovne moći). Videćete kako Srbija može da bude onakva kakvom je Vi opisujete.

Kako? Ovaj kulinarski recept zaslužuje novi tekst. A verovatno će biti i reagovanja raznoraznih „realista“ i preučenih eksperata, pa otom-potom.

Autor je ekonomista i preduzetnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari