Jaka opozicija - jasna politika 1

Politička zrelost nekog društva merljiva je kategorija.

Ona u prvom redu zavisi od vlasti koja je donosilac odluka, ali dobrim delom i od opozicije, civilnog sektora, medija, elite. Ako se politika svodi na propagandu umesto odlučivanja o budućnosti za opšte dobro, kao i na populizam uz pojednostavljenje stvarnosti umesto suočavanja sa prošlošću i realnošću, ako se svi više bavimo posledicama nego analizom uzroka, ako se olako pristaje na centralizaciju moći umesto demokratizacije, i ako konstantno ne uspevamo da iskristalizujemo prioritete nego se bavimo trivijalnostima, isključivošću i etiketiranjem drugih, onda bi i površni posmatrač slobodno mogao reći da smo nezrelo društvo.

Zato ga ne bi čudilo odobravanje većine Dačićevog pevanja „Miljacke“ i „demonstracije moći“ prema regionu ili Vučićeva olaka obećanja o blagostanju i dugi i česti monolozi u kojima „podnosi žrtvu svom narodu“. Ne bi ga sigurno iznenadilo ni kad se opozicija svečano obavezuje da neće sa aktuelnim režimom ni rečenicu razmeniti, pa ni onda kada je dijalog preko potreban.

Naravno, reč je o dijalogu o Ustavu Republike Srbije. Ili o dijalogu o budućnosti Kosova, potpuno je svejedno. Svejedno je zato što je u Srbiji lakše pričati o „štetnosti“ vakcina izazivajući pritom opasnost po zdravlje nego o nečemu što nas koči toliko dugo. Teško je, pre svega, zbog toga što smo, kao zemlja nerazvijene demokratije i u višedecenijskoj tranziciji dočekali i 21. vek. Veliku odgovornost za ovakvo stanje snose i nedovoljno razvijene političke partije, posebno kada je reč o ideološkim opredeljenjima. U Srbiji je upravo zbog razvoja demokratije, više nego ikada, potrebna jaka opozicija.

Vlast je, kao i sve dosadašnje, izabrala nacionalnu retoriku kako bi osigurala dugovečnost. To će nas, opet, koštati vremena u kome ćemo jadikovati nad izgubljenim bitkama ili se busati u grudi dok nestajemo zbog nacionalizma koji guši celo društvo. U takvim okolnostima nema govora o razvoju demokratije. Nije dovoljno da se samo nadamo da ponovo neće buknuti balkansko bure baruta. Istina je, nijedna zemlja na Balkanu nema problem Kosova, sve znaju gde su im granice. Kada je reč o ključnim pitanjima umesto da, barem mi iz opozicije, pokažemo zrelost, krijući se odbijamo minimalne šanse da nešto promenimo. Imamo li hrabrosti da napravimo iskorake ili ćemo raditi isto što i vlast: simulirajući opozicionu aktivnost? Dok neki stidljivo predlažu promene Ustava samo u oblasti pravosuđa, a drugi praktično čuvaju Koštuničinu preambulu, Liberalno-demokratska partija i dalje traži razumevanje za ono što je očigledno jer neće biti pomaka nabolje sve dok otvoreno i iskreno, pa i interesno, ne budemo jasno stali iza evroatlantskih integracija. Naravno, mislim na proevropsku opoziciju.

Međutim, umesto ubrzanog hvatanja priključka za EU i NATO, danas se povampiruju prikrivene ili otvorene težnje ka teritorijalnom širenju. Nije valjda da niko ne primećuje da se sve češće spominje ujedinjenje sa Republikom Srpskom, a sve kako bi se umanjila „šteta“ dogovora sa Prištinom? Shvatamo li da bi to istog trenutka izazvalo novi rat? Imamo li snage da prekinemo ideološko tumaranje, da budemo manje Dveri od njih samih, a više prave patriote. Možemo li, već jednom, prihvatiti da smo okruženi NATO zemljama i da je ulazak u taj savez pitanje naše stabilnosti? I ekonomskog razvoja!

Jaka i jasno opredeljena proevropska opozicija je moguća. To će postati ukoliko uspe da nametne najvažnije političke teme – Kosovo, Ustav, region, Rusija, Amerika. Rešavanja tih pitanja su u direktnoj vezi sa razvojem demokratije i privrednim oporavkom.

Umesto toga, neverovatno je da se u fokus stavljaju lideri i njihovi problemi. Kao da građanke i građani moraju njima da se bave, a ne obrnuto. Zato izgledamo kao „izgubljeni u prevodu“. Zaboravlja se da je uloga partija bavljenje političkim pitanjima u korist društva, a ne u korist članova partije.

Liberalno-demokratska partija stalno insistira na tome kakvu, a ne koliku državu želimo. Građansku, naravno, a ne nacionalnu zbog koje smo i ginuli i ubijali. Zato je neverovatno da ništa nismo naučili i da i danas imamo, pored vlasti, čak i u proevropskoj opoziciji mlake razvodnjene ideje, prikrivene nacionaliste i pritajene čuvare preambule. Rizik je danas ćutati o tome, jer predstavnici vlasti vrlo lako mogu zvanično odustati od te tanke proevropske niti koju jedva održavaju u životu. A do kada će, ne znamo.

Ne zaboravimo da je Vučić u početku pokušao da pridobije i tu famoznu „Drugu Srbiju“. Onu koja je čvrsto osuđivala zločine počinjene u ime Srbije i srpskog naroda, koja promoviše ljudska prava, koja je jasno gledala ka Evropi. Ali od nje je odavno digao ruke. S druge strane, i ona će uskoro dići ruke od nediferencirane opozicije čiji deo uporno, čekajući novog Miloševića ili Koštunicu, nastavlja lov na veštice. To bi bio još jedan poraz u izgradnji demokratije.

Populizam nas neće spasiti. Naprotiv. To može samo jasna politika koju opozicija može i mora nametnuti. Srbiji je mesto u Evropi, ulazak u NATO je neophodan, a sve je to nemoguće ako se držimo preambule prevaziđenog Ustava. Koji je bio prevaziđen čak i pre usvajanja, na šta smo, podsećam, takođe upozoravali. Pa, ljudi, jel nam treba još jedan Ustav bez javne rasprave? I ko bi nam sutra bio kriv? Počnimo da pričamo o tome.

Autorka je narodna poslanica i predsednica Političkog saveta Liberalno-demokratske partije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari