Zašto je Srbiji potrebna Herta Miler 1

A šta je to rekla Herta Miler a da nije tačno? Šta je to što je izazvalo tektonski poremećaj u srpskoj javnosti kada se, povodom Sajma knjiga, ova gošća pojavila u Beogradu?

Zašto smo dobitnicu Nobelove nagrade dočekali na nož, željni njene krvi, brojeći joj krvna zrnca i osporavajući je kao osobu, pisca, psujući joj i oca i majku? Kako smo se, preko noći, pretvorili u palanku koja je jedva dočekala da baci kamen na nju, bez da smo razmislili koliko smo i sami grešni? A zar nije upravo o tome Herta Miler i govorila, da smo sami najveći krivci za sve što nas je snašlo u periodu tranzicije?

Možda je teško čuti istinu kada ti je saopšti „neko sa strane“, pa još u tvom gradu. To je, međutim, pokazalo i to da nismo zaista spremni ni da čujemo istinu, a još manje da se suočimo sa istom. Da, zaista ni ove dve decenije nisu bile dovoljne da i sami, bez jedne Herte Miler, priznamo kako smo se našli tu gde smo danas – na skoro istom mestu kao i sa kraja prošloga veka. Da li je moguće da nam je teško da shvatimo, posebno nakon toliko velikog datuma kao što je peti oktobar, da je politika Slobodana Miloševića uzrok bombardovanja? Znamo li danas da izgovorimo da je njegova ratna politika dovela do krvavih sukoba, zločina, do premeštanja ubijenih ljudi u hladnjačama i zakopavanja njihovih ostataka u Batajnici? Da li smo svesni da je isti taj čovek, godinama pre sankcija i bombardovanja, upozoravan i da je tačno znao šta će uslediti? To ga nije sprečilo da uništava druge narode, ali i sopstveni. Kada su činjeni zločini nad drugim, narod koji je „čuvao“ grcao je pod sankcijama i bombama koje su letele kao poslednja moguća kazna za politiku koje je Milošević vodio.

Naravno da je najviše nevinih stradalo u tom poslednjem činu vladavine Slobodana Miloševića. Pre nas to je isto radio sa drugima i trećima i nastavio bi to da čini i dalje da se nije desio peti oktobar. Zar to nismo savladali i shvatili i sami? Ili je bilo nužno da nas na to podseti Herta Miler, pa da se svi glasno brecnemo na nju, dokazujući burnom reakcijom da ama baš ništa nismo razumeli za sve ove godine? Jako je teško priznati da smo i mi odgovorni za sve izgubljene živote koje je tadašnja politika proizvela. Naravno da smo se osvestili kada smo i sami postali žrtve. Ali to osvešćivanje je očigledno bilo kratkog daha.

Ovde je nacionalizam koren svakog našeg problema. Nerado ga prepoznajemo kao uzrok sopstvene propasti. Neće biti da je razmišljanje Herte Miler uzrok svih naših problema. Ona je odavno slobodna, jer se suočila i sa sopstvenim duhovima prošlosti. Mi smo još uvek njeni zatočenici, oni koji ne prihvataju da se mnogo toga lošeg činilo u naše ime. Jer, da jesmo to shvatili, bilo bi nas barem malo sramota dok slušamo istinu, a ne bes, pa makar nju rekla i jedna gošća ovogodišnjeg Sajma knjiga.

Milošević je na Gazimestanu započeo svoj nacionalni, ratni ciklus, koji je završio iza haških rešetaka gde je i umro. Danas je, sudeći po reakcijama na Hertu Miler, življi nego ikada. Razmislite, građani i građanke Srbije, ima li nas sve više ili sve manje nakon te destruktivne politike, zbog koje smo kažnjavani i sankcijama i bombardovanjem i da li smo svesni da živimo u državi u kojoj ne znamo njene granice? To je zaostavština nacionalnih politika koje smo vodili, pored nevinih žrtava iz tuđih i iz sopstvenih redova. A nevini su isti, ma koje nacionalnosti bili. Samo nas naše žrtve više bole.

Upravo je zato teško suočiti se sa sopstvenom odgovornošću, jer smo svi na Balkanu doživeli te jezive ratne godine. Zato je Herta Miler potrebna, da shvatimo barem da nismo daleko odmakli u shvatanju skore prošlosti. Moramo da pričamo o tome, jer je od napada na Hertu Miler delotvornije da čujemo i jedni druge i one zbog kojih se osećamo loše. Posebno njih. A onda možemo dalje, ako za to uopšte imamo snage.

Autorka je predsednica Političkog saveta LDP i poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari