U Srbiji, u kojoj se građani od malena plaše ubitačnim dejstvom promaje, u kojoj je imunizacija tema kojom će laici dominirati i zastrašivati roditelje na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, u zemlji u kojoj je veliki broj građana na poziv tadašnjeg državnog rukovodstva kovao letve i kartonske kutije na prozore da ne bi oslepeo u vreme pomračenja sunca posle NATO bombardovanja 1999. godine, lako je posejati strah.

Problem nastane kada dođe vreme žetve, kada treba ubrati plodove tog pregalačkog rada na plašenju naroda, o čemu govore svakodnevne vesti o zastrašujućim primerima porodičnog i vršnjačkog nasilja. Još veći problem je kada neko oceni da je potrebno dodati još straha, uz već sveprisutne tabloidne najave o tačnom datumu skorašnje apokalipse, jer se narod baš opustio. A kada se iz balkanskog mraka, malo malo pa izvade providne glasačke kutije od pleksiglasa, na koje u Srbiji ni ne stiže da se uhvati paučina, eto potrebe da se pretera sa terapeutskom i preporučenom dozom straha koji tako blagotvorno deluje na održanje ove vlasti.

Slušajući saopštenja Srpske napredne stranke i državnih funkcionera, nakon svake Vučićeve seanse kod zapadnih diplomata, posle sastanka sa Sorosem i dokazivanja pameti i inteligencije nakon bogatog darivanja Klinton fondacije sa dva miliona dolara para iz nepoznatih izvora, valja građanima Srbije saopštiti jednu poraznu i strašnu vest. I dalje se ti činovnici u Vašingtonu i Briselu bude sa samo jednom mišlju: „Šta bih danas mogao da radim onim Srbima, kakvu li ću danas pakost i ujdurmu da im smislim i kako da im podvalim, da uzdrmam njihov nikad veći planetarni rast BDP i stabilnost kakva nije viđena od postanka galaksije?“

Na stranu to što većina tih činovnika neposredno pre sastanka mora da obnovi gradivo iz geografije, prisećajući se gde je uopšte ta Srbija, uz konstataciju: „Aha, njih predstavlja onaj visoki, za koga je šef mislio da je košarkaš, ma znaš onog što sa sobom nosi onu ogromnu profi kameru i uvek izgazi travnjak oko Bele kuće dok pravi selfi jer promaši termin za grupne turističke posete.“

Kada na sve to Tomislav Nikolić odleti na moskovski kanabe i ne uspe Putinu da prevede na ruski ono što je na engleskom Vučić obećao Hojtu Jiu, pa se Sveti Nikola ne slavi u Jajincima već u Krmelju, onda je stvar već opasno izmakla kontroli. Tu više ne pomaže ni panično Vučićevićevo obraćanje i preklinjanje Vučiću ne idi u Kinu sprema se državni udar, ni migovi ni S 300 ni S 400, ne pomažu ni pisma na Pinku, ni Vulin, ni travari ni lekari… Tu samo strah pomaže.

Na uredno naslaganoj i krcatoj polici balkanske političke kuhinje, ruke naših kulinara čekaju spremne teglice za pripremu zaprške za strava jelo. Tačnije za jelo strave. Iz mraka našeg špajza na teglicama vrebaju stare dobro poznate etikete sa prepoznatljivim začinima: Haradinaj, Tači, Izetbegović, Kolinda, Dodik, Makedonski urnebes, Hrvatska mešavina, Đukanović. Sa preciznim i jasnim uputstvom za upotrebu straha:

„Ako istraživanje javnog mnjenja pokaže da su Beograđani ogorčeni zbog kolapsa prouzrokovanog nestručno izvedenim radovima na nameštenim tenderima, i da ne pomažu ni ovi glasači što smo ih prebacili iz centralne Srbije, dodaj dve kašike Izetbegovića i neka Bakir sroči nešto mudro i prigodno o priznanju Kosova, a posle tu izjavu prepakujte da zvuči još strašnije. I neka Vulin uključi i drugu smenu za štampanje poziva za vojnu vežbu. Ako reakcija bude mlaka dodati i pola supene kašike Haradinaja, videti to sa ovim našima što su u koaliciji sa njim da bude onako baš ljuto, pa ćemo posle toga mi njega ponovo da hapsimo negde u inostranstvu kad njemu bude trebalo za njegove izbore. I naredite da na RTS ide neka prigodna serija, Vuk Karadžić nije odavno išao, ima baš lepa ona scena gde Turci nabijaju na kolac đakona Avakuma.“

Kad u studenim planinskim noćima krenu da zavijaju krvoločni kurjaci, ovce u stadu se zbiju u gomilu, plašljivo i čežnjivo gledajući u pastira, u nadi da će ih on zaštiti od nadolazeće pošasti. I nema veze ako ih malo i podšiša usred zime kad im vreme nije, da bi ih više stalo u tor. Samo nek su na bezbednom. Sećate se onog pastira iz Bugojna što je patentirao svakodnevno šišanje ovaca, taj je bio rekorder u proizvodnji vune.

Jedini je problem kad čobanin poželi da odere ovcu. E to već može samo jednom. Tada se nekom neobjašnjivom alhemijom stado pretvara u čopor, koji prvo rogovima u gluteuse nabode pastirske kerove, a naposletku i samog čobanina.

Kad jaganjci utihnu, nema tog začina za strah koji čobani mogu iskoristiti da nateraju stado na poslušnost. Pa neka je pastir i po sto puta prijatelj i brat sa kurjacima iz okruženja.

Autor je član DS i nekadašnji narodni poslanik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari