Fudbal u Srbiji nije privatizovan, ali je u svim klubovima na delu privatluk koji imitira normalnost i profesionalnost.

Pa dok traje traje. Danima već u Borcu iz Čačka fudbaleri štrajkuju zbog toga što mesecima ne primaju plate i to ne samo da u Fudbalskom savezu nikoga ne zabrinjava nego niko to i ne primećuje. Svi reflektori su okrenuti ka Zvezdi i Partizanu koji takođe u raljama privatluka, bez obzira na to što igraju i u Evropi.

Kako je došlo do te katastrofalne hipokrizije, odnosno pretvaranja fudbalskog sporta u imitaciju?

Veliki nemački filozof iz 19. veka Artur Šopenhauer ovako je definisao ljudski smeh: „Smešno je (a ja bih dodao i tragično) kad se nešto pretvara u ništa.“ Ta definicija najbolje objašnjava stanje u kome se danas nalaze propali velikani srpskog klupskog fudbala Crvena zvezda i Partizan.

Naime nekadašnji svetski i evropski šampion Crvena zvezda i njen komšija Partizan, svojevremeno finalista Kupa evropskih šampiona, igraju svake druge nedelje na evropskoj sceni a onda se vrate u naše seosko fudbalsko ništavilo gde igraju u, pretenciozno nazvanoj Superligi Srbije.

I na evropskoj sceni i na našim uzoranim fudbalskim ledinama propali velikani srpskog fudbala rade na crno, jer su im zbog dugova svi računi blokirani. I to je to šopenhauersko pretvaranje nečega u ništa.

Kako su nekadašnje naše fudbalske institucije dospele u stanje koje bi bilo smešno da nije tragično? Odgovor je jednostavan: Ništa se u Srbiji nije promenilo na političkoj sceni od pada komunizma krajem 20. veka do danas. Uz pomoć nereformisanih komunističkih službi takozvane bezbednosti sve političke garniture od Miloševićevih do današnjih dana, mislili su i borili se samo za vlast i da bi vladali. Ni pomišljali nisu da bi valjalo promeniti pravila iz sistema socijalističkog samoupravljanja i prilagoditi ih uslovima novog kapital ili tržišnog odnosa u društvu.

Uzmimo na primer pitanje svojinskih odnosa u fudbalu. Čiji su danas nekadašnja opštenarodna dobra Zvezda i Partizan? „Služba“ i politički vrh dozvolili su da navijački korov sa tribina, upravljačko pravo pretvori u neformalno vlasničko. Izvedeno je to tako što su u najvišem pravnom aktu Statutu kluba, pravljenom u doba delegatskog sistema socijalističkog samoupravljanja izmenili član koji određuje kako se biraju delegati najvišeg upravnog organa kluba a to je Skupština. Umesto uglednih javnih ličnosti i radnika iz sfere kulture, javnih preduzeća i društvenih organizacija, trećinu skupštine danas čine delegati koje delegira udruženje navijača Delije ili Grobari a ostale dve trećine ti isti biraju glasanjem. To se u pravu zove uzurpacija, a uzurpatori su profesionalni navijači dva kluba i večiti fudbalski i sportski funkcioneri još iz komunističkih vremena. Svi ti svati su saradnici službe zvala se ona BIA, VOA ili kako god.

I naravno, pošto je sve to obavljeno pod patronatstvom vlasti, klupske skupštine su izgubile svoju funkciju kao što je i državni parlament izgubio svoju. Nema izveštaja o finansijskim i sportskim rezultatima. Računi se kao i u državi polažu jednom jedinom čoveku i tako se nekadašnje nešto šopenhauerski pretvara u današnje ništa. A narod lepo kaže i volovi vuku kola, ali je opasno kad poveruju da znaju put.

P. S. Prošlonedeljni intervju sa direktorom Crvene zvezde Zvezdanom Terzićem biće jednog dana neoboriv dokaz kada se na sudu bude raspravljalo o tome kako su i šta su uzurpatori politike radili u sportu. Oni su najpre uzurpirali taj nevladin i nepolitički sektor, da bi potom kad god im zatreba, forsirali tezu da ne treba mešati sport i politiku. Dok oni ne završe sav posao naravno.

Autor je urednik Sportske galaksije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari