Istoriografija se štroji i kroji 1

Poštovani Mustafa i dragi Zorane,

Korisna je i veoma mi se dopada ideja da međusobno razgovarate javno objavljenim tekstovima.

Utoliko pre što sam u ime Danasa početkom ovog milenijuma i ja urednički učestvovao u jednom sličnom i veoma dobrom projektu MOSTOVI – KARAVAN, čiji je tvorac bio najbolji čovek koga sam dosad upoznao, kolega Ibrahim Mehmeti iz Skoplja.

Da podsetim, nekoliko puta godišnje uz više uglednih listova u Albaniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, a u Srbiji uz Danas, uređivali smo i objavljivali njuzmagazinski časopis Karavan, koji je na matičnim jezicima plasirao istovetne tekstove o nekoliko zajednički dogovorenih tema i o po jednoj specifičnoj za svaki entitet, a iz pera najuglednijih novinara. (Od tada su mi ostali u sećanju pojedini bugarski i albanski novinari koji su pisali izvanredne članke, tada kada je klasična forma članka već bila gotovo izumrla.)

Zato se uključujem u ovu diskusiju sa jednom pre dopunom, ne neslaganjem. Generalno se slažem sa kolegom Nanoom (ili Nanom?) o zatucanosti naših elita, i albanske i srpske, da su, takođe, istorije „u sudaru“ o istim događajima. Ali, čini mi se da je preterano reći da su takve i nacionalne istoriografije, ako mislimo na isto pod tim pojmom.

Ne znam kako je u Albaniji, a nisam stručnjak da procenjujem ni srpsku istoriografiju, ali kao novinar-znatiželjnik i čitalac, zapažam da ima mnogo istoričara, nacionalno poznatih i (čak od nacionalista) priznatih čija se dela i stavovi znatno ili fundamentalno razlikuju od onog što je priznata „matica“, matični tok (da ne kažem nacionalni mejnstrim, jer isto znači).

Iz toga se samo utvrđujem u zaključku koji sam i ranije imao, a sada mu nalazim i potvrde da nisu „iskrivljene“ i naopake istoriografije, već ih decenijama i stolećima iskrivljavaju baš te elite zvane režimi, ideologije, strukture na vlasti itd… Ima prave istoriografije, ali se ona sistemski „štroji“ i kroji.

Tako se pojavljuje nešto što bih nazvao zvanična, ideološka ili školska istorija koja se bazira na stereotipima, zabludama itd… Ali ne samo zasniva, nego se te jednostranosti i zablude namerno podstiču… A tlo je pogodno, jer svagde i svagda ima „istoričara“ koji će potrčati (zarad honorara i sinekura) da, primerice, u udžbenike ubacuju četnike iako su do juče isti ti hvalili partizane. I tome slično…

Još ako su elite bezobrazne, a neuke! Najbolji primer u moru takvog odnosa bila bi svojevremena, u kampanji protiv ulaska Kosova u UNESCO gotovo rasistička i omalovažavajuća izjava tadašnjeg predsednika Srbije Nikolića kako Kosovari ne mogu ni da znaju išta o tradiciji i baštini jer nemaju ništa starije od benzinskih pumpi i robnih kuća izgrađenih pre pedesetak godina. Čak i da to nije neznanje, nego zla nacionalistička namera, to je doprinos širenju nacionalističkog neznanja.

Ukratko, rekao bih da istoriografije ipak idu kako-tako utabanim istoriografskim drumom, dok ih vlasti i režimi iz pragmatičnih potreba zavlače u nacionalističke šume. I šiprage.

Otud mejnstrimom postaju izmišljotine, budalaštine, a iz političkih razloga u školskim i popularnim istorijama, osim iskrivljavanja, naduvavanja i falsifikata ima i praznina o čitavim istorijskim periodima koji su važni, ali ih recimo decenijama nema u školskim programima. Za mog šesnaestogodišnjeg školovanja, npr, ni u jednom udžbeniku nije se moglo išta podrobnije naći o srpsko-turskim ratovima kneza/kralja Milana.

Povodom poslovične metafore o drumu i šumi navešću samo dva primera od nekolikih kojima sam se kao novinar, istoričarski amater, bavio. Tako, u „Istoriji srpskog naroda“ čijim je uređivačkom odborom predsedavao vrsni ali nipošto anacionalni, dapače, istoričar, dr Radovan Samardžić (a više tomova Treće knjige i uređivao i punio tekstovima) mogu da se npr. o Velikoj seobi Srba pod Čarnojevićem nađu dragoceni „nedosoljeni“ podaci za kakve pod maglom stereotipa nismo ni slutili da su mogući. Vidi se da je seoba bila posledica izgubljenog rata Austrije protiv Turske, da je bila dogovorena, da je Arsenije III otperjao na teritorije dogovorene za preseljenje Srba mesecima pre sirotinje… Dotle pod Beogradom „Kuga i posebno glad najveća od početka ‘bečkog rata’ desetkovali su begunce po mnogim zbegovima oko Beograda. Savremenik Atanasije Šakon Srbin svedoči da su begunci jeli konjsko i pasje meso, pa čak i meso mrtvih ljudi“, a po bgd-ulicama svuda su „ležali mrtvi jer nije imao ko da ih poshranjiva“.

A pošto je reč o dva ratnička „orlovska“, bar po grbu naroda, koji sami sebe vozdižu do još većeg herojstva protiv onog drugog u toj se Istoriji vidi i kako su, uglavnom iz interesa, manje nacionalnog a više materijalnog na strani Austrijanaca ratovali i Albanci i Srbi (uz napomenu B. A. da nacije tada i ne postoje u smislu kako ih danas doživljavamo) protiv takođe Albanaca i Srba koji su iz istih interesa ratovali na strani Turaka.

Ili je još bolji primer knjige Stevana K. Pavlovića koja je u skraćenom obliku izašla i na srpskom pod naslovom „SRBIJA – istorija iza imena“, koju je malo ko uopšte zapazio, a samo Danas feljtonizirao. Ni Pavloviću, kao engleskom đaku i sinu ministra izbegličke vlade, ne bi se moglo pripisati recimo izdajništvo ili „soroševstvo“ (koje baš sada može da postane poželjno ovde posle Vučićevog susreta sa Sorošem). A u njegovom delu ima ovakvih podataka:

„Uoči prelaska Niša pod srpsku upravu Srbi su činili ne više od polovine stanovništva grada; Turci su činili jednu trećinu, a ostatak Jevreji, Grci, Cigani, Jermeni, Albanci i Bugari. Do 1844. udeo Srba je iznosio 80 odsto.“ (Bilo ih je više pod Turcima nego u doba oslobađanja.)

Ili, ovakvih ocena: „Posebno su Albanci muslimani bili neprijateljski raspoloženi prema Srbiji. Osvetničko nasilje srpskih i crnogorskih trupa koje su ušle na teritoriju naseljenu Albancima još više ih je ozlojedilo i dovelo do pobune septembra 1913. Nasilje koje je, naravno, kvarilo sliku slobodarske Srbije izazvalo je oštru kritiku Dimitrija Tucovića (1881- 1914), vođe srpskih socijaldemokrata koji je i sam učestvovao u ratu. Srpsko javno mnjenje nije ni shvatalo da je vrlo malo Srba ostalo u ‘staroj Srbiji'“.

Ko zna kad će doći vreme izvan stereotipa. Dotad bi bar jedan od srpskih patrijarha, verovatnije ovaj civilni koji je i lansirao „antimitološku politiku“, morao recimo da obnaroduje, makar da prethodnika Nikolića podseti – da se najmanje jedna razvedena žena (ako je dve-tri imao) Kraljevića Marka preudala za Albanca; da su najbliži Skenderbegovi rođaci poklonili Nemanjićima neki pirg na Svetoj Gori; da je 1689. u Austrijsko-turskom ratu novi komandant, na smrt od kuge bolestan Pikolomini organizovao u Prizrenu skup prvaka, gde je bio i Arsenije, sa planom za zajedničku borbu. Već 27. decembra, novi komandant hercog Gorg Kristijan od Holštajna organizuje u Prištini novo savetovanje sa svojim oficirima, ali „prema jednom podatku… su učestvovali i ‘velikaši zemlje’ i patrijarh Arsenije“ gde je dogovoreno da se u pomoć pozove i albanska milicija…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari