Vezane ruke, zapušena usta 1

Radničke borbe bile su česte u mnogim sektorima prethodnih meseci, a nosile su različite ishode i obim.

U krugovima prosvete, aktuelna priča locirana je u specijalnoj OŠ „Sveti Sava“ u Šapcu gde su zaposleni pre više od tri nedelje obustavili nastavu i i dalje istrajavaju u tome. Na ovaj način oni izražavaju svoje nezadovoljstvo zbog odluke ministra prosvete da se za v. d. direktora postavi Aleksandra Urošević. Prema rečima nastavnog kadra koji se nimalo ne slaže sa ovom odlukom, škola je preduzela zakonsku proceduru i odabrala osobu koja bi bila v. d. direktora, ali očigledno je da reč radnog kolektiva nije vredna niti relevantna za MPNTR. Kako navode zaposleni/e u školi, uz koje stoje i roditelji, časova neće biti dok se odluka ne povuče.

Ovde je ponovo reč o obrascu iz šire prakse postavljanja režimskih poslušnika na što veći broj odgovornih pozicija. Zbog smene direktora škole Miroljuba Musurovića, roditelji i nastavnici/e iz OŠ „Svetozar Miletić“ u Zemunu stupili su od 1. septembra u protestne aktivnosti koje su prerasle u obustavu rada škole do ispunjenja zahteva. Razlog je sličan razlogu iz škole u Šapcu. Na mesto direktora postavljen je v. d. od strane najviših prosvetnih instanci. Pod pritiskom javnosti, ali i jednog dela roditelja koji je zahtevao da se otpočne sa nastavom, učesnici bojkota istrajali su 27 dana. Ipak, ono što ovu situaciju čini drugačijom od scenarija u Šapcu je vodeća uloga Saveta roditelja u organizovanju i radikalizaciji protesta. Pogubni trend srozavanja obrazovanja oličen je u pojavi da se nastavni kadar tretira kao roba, kakav status ima i samo znanje koje u Srbiji usvaja stotine hiljada đaka, studenata/kinja, a potom i u sve očiglednijoj praksi da prodaja, menadžment i biznis čine ključne tačke oslonca prosvete i obrazovanja. Oni su istrajavali da stanu na put tome.

U cilju da se dočara hitnost situacije u kojoj se zaposleni u obrazovanju nalaze, nije loše osvrnuti se na nedavno formulisane promene u zakonskom okviru. Naime, prećutna normalizacija stranačkog postavljanja u fotelju konačno je i formalno omogućena upravo Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja (poznat kao ZOSOV) koji je stupio na snagu početkom oktobra 2017. U njemu se eksplicitno navodi da ministar ima nadležnost u imenovanju, kako direktora ustanove, tako i vršioca dužnosti. Školski odbor samo ima savetodavnu ulogu u tome, ali ima nadležnost i o raspisivanju konkursa za izbor direktora ustanove. Jasno je da ministar postavlja na mesto direktora ili v. d. osobu koja ne mora da odgovara kriterijumima školskog odbora, tj. ovo telo ne mora da se saglasi sa njegovom odlukom da bi ona bila usvojena. Sve u svemu, ministar u roku od 30 dana od dana prijema vrši izbor direktora ustanove i donosi rešenje o njegovom imenovanju. Pored toga, ministar ima diskreciono pravo da poništi izbor i ponovo raspiše konkurs.

Ovim se po ko zna koji put centralizuje vlast u obrazovnom sistemu, što je potpuno protivno principima participacije zaposlenih. Oni ne samo da donose sve manje odluka u sopstvenim kabinetima, već sramno bivaju isključeni i iz procesa van njih. Uzgred, kao i većina zakona iz oblasti obrazovanja i socijalne zaštite, i ZOSOV je donet u neprihvatljivim uslovima, bez diskusija, na ubrzanoj sednici skupštine i u nepotpunom poslaničkom sastavu.

Da su zaposleni u prosveti pod pritiskom svedoči ovaj put i sam zakon. Još su im manje mogućnosti da obustavom rada tome stanu na put. Kada je taktika u pitanju, od presudnog je značaja razumeti pojedine otežavajuće faktore jer se štrajkovi i/ili obustave rada u prosveti drugačije vide u odnosu na druge sektore. Slika je specifična najpre zbog moguće masovnosti (u ovom sektoru rade 138.473 osobe, prema RZS, 2016). Kada zaposleni iz ovog sektora zarad borbe za svoj položaj stupe u štrajk, retko kada izostaju osude javnosti pre svega jer su deca kod kuće, što remeti svakodnevicu ogromnog broja ljudi, te se iza navodne nepravde nanete deci borba prosvetara diskredituje. Potom, kada je sindikalno organizovanje u pitanju, ono što je dostiglo vrhunac je sindikalni jaz. On se odnosi na ideološka i strateška razilaženja, ali i organizaciona. U jednoj školi članstvo se ni ne obaveštava o stupanju u štrajk, dok drugi deo kolektiva koji pripada članstvu drugog sindikata (iste škole!) štrajkuje uz minimum procesa rada. Pošto ovakav kontekst i te kako otežava borbu, to je i alarm za osvešćene sindikalce/ke da, umesto na borbu za birokratske pozicije, fokus stave na borbu za praksu sindikalnog samoorganizovanja. Još jedan važan faktor se odnosi na pomenutu zakonski utvrđenu obavezu da štrajk može legalno otpočeti samo ako se obezbedi minimum procesa rada, a to je nastava od 30 minuta (Zakon o štrajku, 1996). Nastavnici/e treba da održe skraćeni čas, što se u javnosti najčešće percipira kao neozbiljno. Iz strateškog ugla radničkih borbi, objektivno, to ne donosi pomak ka krupnijem rezultatu.

Dakle, na obustavu rada se odlučuje vrlo mali broj radnih kolektiva iako se ona do sada pokazala kao jedini način da se obezbede merljivi pomaci u borbi za zahteve (iako ni ona nije garancija pobede štrajka ili dugoročno održanih ustupaka). Otpor je uvek, sasvim očekivano počinjao na radnim mestima posebno ako je nezadovoljstvo vezano za probleme u ustanovi. Može se reći da na neki način svedočimo pojavi drugačijeg tipa štrajka u prosveti. Borbe zaposlenih u ove dve škole govore o tome da postoje načini da se jaz prevaziđe i fokus stavi na ono što sve aktere muči, što nam potencijalno daje podstrek da razmislimo možemo li se argumentovano, čak i vezanih ruku, boriti.

Autorka je master obrazovnih politika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari