Kultura u doba preduzetništva 1Foto: Stanislav Milojković

Četvrtak, 9. jun.
Ustajem rano. Iako sam spavao samo par sati, osećam se sveže i spreman za novi ulazak u ring. Prethodne noći, otvorili smo Mikser festival. Velika fešta, divno vreme, puno ljudi. Divnih, lepih ljudi. Vatromet. Procesija sa trubačima i bubnjarima kroz Savamalu.

Volonteri sa Miksališta predvode kolonu, „ratničku“ zastavu Miksališta nosi Baki ili preciznije Bajram, takodje volonter, Rom, zaposlen u gradskoj čistoći koji svaki svoj slobodni trenutak koristi da pomogne migrantima. NJemu je pripala čast da otvori festival simptomatičnog naziva „osetljivo društvo“. Žmarci, po koja suza. Kreće kreativni haos po ulicama Savamale. Rambo Amadesus, Elemental, nova dizel ikona iz Borče, Mimi Mercedes. Za svakoga po nešto. Dizajn, arhitektura, vizuelne umetnosti.

Puno stranaca, turista, ali i predstavnika stranih ambasada. I svi nasmejani, po neko euforičan. Čestitke. Znači. Po ko zna koji put izneli smo festival potpuno sami, bez pomoći resornog ministarstva, uz ogromne finansijske rizike. Nema ministra kulture. Sve što nije tzv. institucijalna kultura, očigledno da je manje vredno. Navikli smo, nema veze. Pobeda je sladja.

Festivalska koordinacija odmah ujutru, a onda odlazim u Italijansku ambasadu. Dan Evrope posvećen mladima. U predivnoj svečanoj sali stotinak studenata, obraćamo im se redom – Saša Mirković, državni sekretar Ministarstva kulture, Vanja Udovičić, ministar sporta i omladine, moja malenkost i Viktor Kiš, direktor festivala „Devet“. Pošto sam operisan od političke korektnosti, govorim im onako kako mislim i osećam. Deco, nemojte čekati državu. Dok se ona seti da vam pruži šansu, proći će vam biološki životi. Uzmite sudbinu u svoje ruke. Pravite biznis planove, kreirajte, tucite se za svoju budućnost. Budite ratnici. Nisam siguran da su me razumeli. Previše su nežni i zaštićeni. Očigledno da su im roditelji i dalje zarobljeni u SFRJ standarde harmonije večite brozoidne sadašnjosti. Sigurna plata, što manje rizika. Ubedjen sam da je pitanje preduzetništva krucijalno pitanja opstanka zemlje.

Trčim na godišnu dodelu nagrade u „Danas“. Jedan sam od dobitnika. Ne stižem da se radujem, ne mogu da nadjem parking, sramota me što kasnim dobrih pola sata. Oprostili su mi uz opasku da su se zabrinuli da me nisu oteli ljudi s fantomkama. Smeh, najzad par minuta mira i spokoja. I odlična klopa. Shvatam da nisam jeo 24 sata. Jadan, odmah se hvatam roštilja. Draža, Koraks, Gruja, tapšu me po ramenu. Leptirići u stomaku. Što od odličnog roštilja, još više od ogromne časti koja mi je ukazana.

Petak, 10 jun.

Najzad predah. Armija ljudi radi na festivalu, sve teče u najboljem redu. Usudjujem se da šmugnem sa festivala, odvedem dečicu u vrtić, popijem kafu negde van Savamale. Saberem utiske, pročitam novine. Divan osećaj kad napravite sistem koji radi, koji je samoodrživ. Verujem da je to osnovni problem srpske ekonomije. Imate talentovane preduzetnike, talentovane lidere, ali generalno loše organizovan „mid management“. LJude koji zapravo iznesu velike projekte. Setih se Ivice Osima i njegove fudbalske teorije o genijalcima poput Deje Savićevića i fudbalskim radnicima poput Refika Šabanadžovića. Naravno da Dejo pravi razliku, ali bez Refika ne može. Pritome, smatram Refika ili Belodedića jednako bitnim za istorijski uspeh Zvezde. Ako ne i bitnijim. Previše sam video dobrih projekata koji nisu zaživeli jer su zapravo bili „one man show“. Bez tima ne može. Nije fraza.

Večeras na Mikseru nastupa maestro frule, legendarni Bora Dugić. Kada smo ga bukirali za festival, svi su me gledali čudno, da nisam malo skrenuo, da nisam odlučio da odem u pastoralu i čuvam ovce. Blago anksiozan kako će sve proći, ulazim u Depo magacin, koji se polako ispunjava publikom. Gospodje koje su pre navikle na Sava centar, kreću da aplaudiraju već posle prve pesme. Magija iz frule ulazi u sve pore prašnjavog magacina pretvorenog u main stage festivala. Pored mene sedi Frančeska, Italijanka iz Rima, zamenik direktora UNHCR-a u Srbiji. Oduševljena. Bora suvereno vlada scenom. Pridružuje se ženski hor, Kolegijum Muzikum. Kreće „Skakavac“, potpuna rapsodija, najlepši šumadijski trans. Klinci iz Miksera cupkaju, priznaju da sam imao pravo. Srećan šezdeset sedmi rodjendan, maestro. Hvala ti što na svoj rodjendan Savamali priredio nezaboravno veče!

Subota. 11. Jun.

Danas je centralni dan festivala. Veče posvećeno Šabanu Bajramoviću, Niškoj legendi džeza. Ili bluza. Bar tako kaže njujorški „Time“ koji je Šabana proglasio za jednom od deset svetskih blues ikona svih vremena. Čoveka neverovatne biografije. Zatočenik Golog otoka, autor skoro 700 pesama, kockar, šarmer, kralj niške cigan-male, ali i svetski priznati umetnik. Ove godine je osamdeset godina od njegovog rodjenja i osam godina od njegove smrti. Stereotipna odrednica – kralj ciganske muzike, jednostavno nije tačna. Ili preciznije – nije dovoljno tačna. Šaban je kralj balkanske muzike, on je najlepša perjanica našeg sveukupnog muzičkog nasledja. On i danas pomaže svojim Romima. I posle Šabana – Šaban. Crne mambe, njegov orkestar, penje se na binu, kreće ludnica. Taman kad se atmosfera približila vrhuncu, na scenu stupaju žene. Sanja Vučić, naša predstavnica na Eurosongu. Publika odmah prepoznaje „Djelem,Djelem…opšte oduševljenje. Sledi naša operska diva Katarina Jovanović, sopran. NJen glas, držanje, gestikulacija, neminovno asocira da upravo gledamo „cigansku operu“. Zašto da ne? Na kraju – Eva Salina, Amerikanka iz Kalifornije koji je ceo svoj muzički opus posvetila Šabanu. Kada bi Šaban samo mogao kakve prelepe dame pevaju njemu u čast…

Danas je i veliki gradjanski protest u organizaciji „Ne davimo Beograd“, ispred Skupštine grada. Masa ljudi najavila dolazak. U Zagrebu se dešava slična artikulacije gradjanske energije, koja je očigledno potpuno zanemarila političke subjekte, kao advokate gradjana. Očigledno da su političke partije na Balkanu u ozbiljnoj krizi identiteta i poverenja svojih glasača. Postaju sve više interesna partokratija, a sve manje zastupnici svojih glasača u parlamentu i na javnoj sceni. Uz sve simpatije ka senzacionalnom Belom Preletačeviću iz Mladenovca, njegov neverovatan rezultat je pre posledica opšteg zasićenja gradjana uobičajenom matricom političkog delovanja aktuelnih igrača na institucionalnoj, političkoj sceni, a ne ozbiljna, nova politička snaga.

Sve je jasno, pitanje je samo dijalektike. Fantomi iz Savamale moraju biti identifikovani, pronadjeni i kažnjeni. Ova nesrećna epizoda je Mažino linija srpskog pravnog i političkog sistema. Jesmo li Honduras ili kakva-takva evropska država, sa ozbiljnim pretenzijama da postanemo punopravna članica EU?

Nedelja, 12 jun.

Esma Redžepova je u Mikseru. Ako je Šaban kralj romske muzike, ona je svakako kraljica. Ali pre svega majka četrdesetsedmoro dece koje usvojila. Dva puta nominovana za Nobelovu nagradu. Razgovor sa njom vodi Ivana Momčilović, moja stara drugarica koja već 25 godina živi u Briselu. Dramaturg, aktivista, humanista, filozof. Esma kreće sa svojom životnom pričom. Gledalište puno, netremice pratimo ispovest. Počela je da radi po kućama već sa sedam godina. Prvi dan u školi niko nije hteo da sedi sa njom jer je ciganka. Sa trinaest godina već su hteli da je udaju, pretila da će da se ubije, ako roditelji budu insistirali. Sa sedamanest je već bila zvezda. Sve ostalo je istorija. Nastupala je na svim svetskim scenama, uključujući i čuveni Karnegi Hol, u NJujorku.

Jednom prilikom mi je pričala da ju je pred rat u Iraku, po Skoplju jurila CIA. Kako? Hteli su da saznaju kako izgledaju čuveni Sadamovi bunkeri, u Iraku. Esma je tamo više puta pevala, znali su. Sadam bi poslao avion po Esmu u Skoplje i ona je išla na „tezgu“. Takvih neverovatnih priča ima na pretek. Kao kad je svojiom čuvenim mercedesom pulmanom, koji je imao samo još Tito, sa svojim Stevom, išla u Indiju da primi nagradu od Indire Gandi, kao svetska kraljica Roma. Prešli su jedanaest hiljada kilometara. Kakav roken rol!

Ceo dan sam pod utiskom njene priče, pre svega o onom prvom danu u školi. Zato što se ta priča dešava i danas. Zato što se zapravo ništa nije promenilo u odnosu prema Romima od Esminog prvog dana u školi. Šabanov spomenik u Nišu se i dalje skrnavi. U stvari ne. Od kada su postavljene kamere, nasilje je prestalo. Da li su kamere zapravo rešenje? Da opremimo celu zemlju kamerama? Srbija kao Trumanov šou. Kao veliki TV studio. Ona to već, zapravo jeste. Pitanje je samo glavnog i odgovornog urednika. Odgovornost je u Srbiji tako špekulativna kategorija.

Ponedeljak, 13 jun.

Gotovo. Odlazi cirkus iz Savamale. Praznina. Adrenalin u nestajanju me magnetski, organski vodi ka svojoj dečici. Lea, Tina, Lav. Deset, sedam i četiri i po godine. Usnuli andjeli se polako bude. Je l prošao Mikser, tata? Jeste deco. „Šta ćeš da nam kupiš, sada?“ „Kada ćemo na more?“ „Može li jedan sladoled, odmah sada ujutru?“ „Je l proradio bazen na 25- om maju, mozemo li da se kupamo?“ „Ako nije proradio, možemo li tamo da vozimo bicikle i formulu jedan?“ Izudaran rafalom pitanja, blago se smešim i mazim ih. Sve bih im dao, naravno, ali korupcija mora da bude kontrolisana. Zamišljam u kakvoj zemlji će živeti za deset-petnaest godina kada porastu. To i nije neki period, zar ne? Toliko je otprilike prošlo od petog oktobra naovamo. Poslednjeg, graničnog datuma izneverene nade. Naravno, klinci nemaju pojma o svemu što tatu zaokuplja. Ne pamte Jugoslaviju Tita, Miloševića, peti oktobar, smrt Djindjića. Ne kapiraju ništa, osim što nikako ne vole Beograd na vodi ali i te kako vole da se igraju na novoizgradjenim igralištima za decu u zoni projekta na reci, gde ih svakodnevno vodi naša bejbisiterka s obzirom da i živimo i radimo u Savamali. Konzumerizam očigledno vlada. Konzumerizam kao nova religija. Smrt ideologija. Bojim se da će i moja deca potpasti pod diktat savremenog, šoping molovskog društva. Dajemo sve od sebe, ali nije lako. Često ih vodimo na Miksalište da se igraju sa decom migranata, teško im je objasniti koliko su zapravo srećni i bezbrižni. Da, jesu. Ko god veruje da je moguće i u ovakvoj Srbiji biti srećan i bezbrižan, neka dodje na Miksalište. Mikaslište-čistilište duše.

Utorak, 14. Jun

Kao da nikada nije bilo Mikser festivala. Neverovatno je kako ljudi brzo zaboravljaju dogadjaje, stvari, vreme. Nije prošlo ni 48 sati od kraja festivala, a ja sam već u novim projektima. Ali prvo pokušavam da platim sve parking kazne, račune, razne poreze koje me svakodnevno sustižu. Porez na baštu, na dobit, porez na firmarinu, porez na stan…porez što postojim. Da uvedem malo reda u život. Ne uspevam. Libim se da napišem storiju o tome kako otac troje male dece koji ih svakodnevno vozi u vrtić, školu, engleski, slikanje, tekvondo, uspeva da plati parkiranje u različitim zonama grada. Taksimetar stalno otkucava, parking zone doživljavam kao giljotine koje mi stalno vise nad glavom. Ne vidim rešenje. Suludi beogradski život me bukvalno satire. Svaki dan ima neki prijem, koktel, što u Mikseru, što van Miksera, trčim svuda ko muva bez glave, plaćam parking kazne ili ne plaćam, pa dobijam one zlokobne koverte od advokata Parking servisa koji mi prete. Preti mi žena, prete mi deca, prete mi advokati parking servisa, prete mi porezi, ima li negde neki kutak da se sakrijem, da mi niko ne preti? Uslov je da nema parking zona, naravno

Sreda, 14 jun.

Petnaestog u mesecu plaćamo PDV i rentu za zgradu Mikser House-a, a odnedavno i Miksališta. To mi je najgori dan u mesecu, ali i veliki test urednog poslovanja. Školovan sam da budem umetnik, ali me je život naterao da gledam od čega se živi. Radim predikcije novčanih tokova, planiram cash flow, mora sve da bude cakum-pakum. Ali avaj. Uvek neko zakasni da plati, pa onda ja nemam za PDV, uvek je stres, potezanje, mučenje, snalaženje. Srbija. S druge strane, ponosan sam što je kuća čija je osnovna delatnost kultura, dokaz da kultura može biti i razvojna, ekonomska kategorija koja upošljava ljude i razvija turizam i druge sekundarne i tercijalne delatnosti. /transport, hotelijerstvo, vanpansionsku potrošnju/, a ne samo rashodna stavka, kako se kultura uvek tretirala još iz vremena SFRJ. Postoji britansko istraživanje koje kaže da kulturni proizvod povećava devet puta šanse jednog grada da bude posećen od strane turista. Mislim da smo svojim delovanjem u Savamali u dobroj meri pokazali kojim putem mora da ide gradska ekonomija, ne samo kulturna politika. Privatno-javna partnerstva je ključna formula uspešnog razvoja gradova, a kultura može i mora biti katalizator promena, a ne samo opterećujuća stavka u budžetu ministra Tasovca čiji su satovi odavno stali na dva najvažnija muzeja u zemlji koja i dalje zjape nezavršeni. Ne, bolje da prestanem. Ta tužna činjenica me potresa više od parking zona, priznajem.

 

                       

Autor je izvršni direktor Miksera iz Beograda

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari