Putovanje ka svom životu 1

Norveški pisac Karl Uve Knausgor, autor Moje borbe, autobiografskog romana u šest tomova sa više od 3.500 stranica, za kratko je vreme osvojio čitaoce širom sveta.

Pisana od 2009. do 2011, i u tom periodu i objavljena, Knausgorova Moja borba do danas je prevedena na niz stranih jezika, a u poduhvat objavljivanja ovog dela na srpskom ušla je beogradska izdavačka kuća Booka; prvi tom se pojavio prošle godine dok je drugi objavljen nedavno, oba u prevodu Radoša Kosovića sa norveškog jezika.

U čemu je čarolija ovog pozamašnog šestoknjižja? Ne bi bilo ozbiljno davati konačnu ocenu na osnovu samo dve knjige, ali valja spomenuti da njegovog autora već prati glas da je norveški Prust, što je od svih pohvala koje je dobio ova zaista najveća. Iako su dva toma tek prva trećina Moje borbe, u njima se mogu pronaći naznake za ovakvu ozbiljnu i laskavu ocenu, ali za njenu potvrdu potrebno je da se sagleda kompletno delo. Ono što je, međutim, u prve dve Knausgorove knjige jasno to je da pisac neće odustati od temelja na kojem su nastale, i da će ga samo dosledno dograđivati. A temelj predstavlja spoj svakodnevnih trivijalija i literarnih crtica, kombinacija koja delo čini izazovnim i višeznačnim za tumačenje.

Sa stanovišta čitaoca, osnovna osobina ove romansijerske autobiografske proze jeste neverovatna i izuzetna lakoća kojom je Moja borba napisana. Očaravajuća običnost kojom Karl Uve Knausgor (1968, Oslo) ispisuje reči o svakodnevici, umećući u nju najsloženije rasprave o umetnosti, društvu ili religiji koje podjednako lako zalaze u metafiziku i etiku, ne samo da je retka već je dar kakav u modernoj svetskoj literaturi nije odavno primećen. Posmatranje sveta i čoveka kroz putovanje ka sopstvenom životu, i zastajanje na usputnim stanicama intelektualnog predaha na toj stazi pretpostavljaju preispitivanje svojih i tuđih iskustava i njihovo ukrštanje u večitoj zapitanosti ko smo i koliko smo bespomoćni u odnosu na prirodu, a koliko ponekad arogantni prema okolini u čijem sazvučju ostvarujemo svoje Ja.

Nije lako kopati po sopstvenoj duši i tragati po sećanjima; Knausgor to radi kao da lebdi u vremenu, između prošlosti i sadašnjosti, prebirajući čas po danas i ovde, a čas po onda i tamo. To je bolno, jer se na taj korak odlučujemo svesni da će naš iskaz teško biti identičan osećanju; iako u početku beše Reč, ona je najnesigurniji i najneuhvatljiviji izraz čovekovog bića, pogotovu toka ljudske svesti, a jedino nju imamo da ga i sebi i drugima protumačimo.

Knausgor se ipak rečima bori sa svojom sredinom, i sa samim sobom: u porodičnoj priči, u prvom tomu, ključno mesto ima piščev odnos sa ocem koji se u svom zrelom životnom dobu odao alkoholu a po smrti ostavio za sobom alokoholičarski haos, i tamo gde je živeo i u dušama svojih sinova. Simbolično čišćenje kuće, koje ćošak po ćošak gotovo ritualno izvode Knausgor i njegov brat, početak je čišćenja budućeg piščevog života kroz jedini mogući način koji mu je Tvorac darivao – kroz pisanje.

Drugi tom Moje borbe bavi se autorovom rastrzanošću između novog životnog iskustva sa ženom i troje dece koje voli, i osnovnog poriva u kojem se ostvaruje kao pisac. I jedno i drugo zahtevaju nepodeljenu posvećenost. U tom sukobu, prvo sa sopstvenim himerama, a potom i sa porodicom kojoj je privržen, sagledavaju se tanane granice večitog raskola između realnog i apstraktnog. U prvom se čovek ostvaruje fizički, telom, glasom, čulima; u drugom se slute unutarnje dimenzije koje zahtevaju da prvo budu istražene da bi se mogle razumeti.

Knausgor raspravu o ove dve stvarnosti rešava tako što do detalja prikazuje svoju svakodnevicu – ona se osipa u presvlačenju pelena, odvođenju u obdanište, igranju sa decom, u kupovanju namirnica, kuvanju, peglanju stolnjaka, postavljanju stola za ručak, presavijanju salveta, donošenju činija sa hranom, u pranju sudova i iznošenju đubreta. U nežnostima koje razmenjuje sa ženom, i u svađanju sa ludom, pijanom komšinicom. Nijedna sitnica ovde nije zaboravljena, a onda slede pauze u kojima se izlazi iz stana i puši, odlazi u kafić i pije kafa, razgovara sa prijateljima; u tim pauzama nadolazi plima one groznice iz koje nastaju umetnička dela, i u njima, sve do izolacije radi pisanja, izrastaju Knausgorovi esejistički pasaži koji svedoče o borbi čoveka između moranja i htenja.

U onom, prvom opisu svakodnevnih životnih sitnica i radnji koje često nazivamo beznačajnim, a kroz koje pisac bez milosti razotkriva ne samo sebe već i svoje najmilije i najbliže, čitalac se ipak ne oseća kao voajer. Prateći seciranje emocija – od zaljubljivanja, radosti dobijanja dece, nestajanju prvobitnog žara i pretvaranju u novi kvalitet ljubavi, od ushićenosti do svađa i psovki, od nežnosti do gadljivosti, od tvrdoglavosti do kajanja i plača – čitalac se preobraća u samilosnog saučesnika jer sve te zamke i s�m dobro poznaje.

Svojom ispovešću Knausgor, međutim, ne nudi shemu prema kojoj se uranja u svoje Ja, niti pak podstiče da se u to upustimo. Nemilosrdno raščlanjivanje samog sebe u Mojoj borbi, ali i ljudi koje voli, donosi olakšanje samo piscu i jeste, nema nikakve sumnje, autopsihoterapeutska seansa u šest knjiga.

Između njih, Knausgor se pretvara u umetnika koji ima svoja potonuća u nesigurnost i nihilizam, sumnje i u sebe i u svrhu umetnosti. Pitanje šta je fikcija, i čemu služi, pogotovu danas kada je izmišljanje stvarnosti postalo naša svakodnevica, pokreće procenjivanje cele plejade velikana literature sa kojima Knausgor razgovara ili raspravlja, od Helderlina, Ničea, Dostojevskog, Tolstoja i Ibzena, do Jingera, Hamsuna i De Lila, a sve sa ciljem da se otkloni svaka sumnja u sopstveni nagon kreativnosti. Rezultat tih eseja, nastalih između ispijanja kafe, piva, vina i upijanja dima cigarete, su šest tomova Moje borbe kao dokaz vere u, danas jedinu moguću, plodonosnu književnu formu – simbiozu dnevnika i eseja. Esejistika je i inače u novije vreme uspostavljena kao jedan od imperativa moderne literature, a očigledno je da je njena sprega sa dnevničkim beleškama dobitna kombinacija. U njoj se same od sebe nižu i nameću teme, umetnicima večno intrigantne – sloboda, smisao i besmisao postojanja, ideali.

Moja borba Karla Uve Knausgora nije roman asocijacija, niti je delo u kojem pisac eksperimentiše formom. Ovo fascinantno jednostavno ostvarenje koje stoji na čvrstim osnovama života, čiji se vlasnik ne stidi da ga izvrne kao rukavicu i prikaže i u najlepšim i u najružnijim bojama, zavređuje poštovanje već samom tom iskrenošću i neposrednošću kojima pisac čitaocu strancu prinosi svoje ranjivo biće.

F naslovna

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari