Strahovi Sigmunda Frojda 1

Smetnje koje je ispoljavao Sigmund Frojd, ispoljene kao kombinacija srčanih i neurotskih smetnji od kojih su dominirali strah, napadi panike, strah od smrti, hipohondrična sumnjičavost da je reč o neprepoznatom oboljenju zloćudne prirode, po svemu sudeći, nisu lake i jednostavne za dijagnostikovanje.

Pogotovo u tom vremenu kada se još nije iskristalisala i učinila jasnijom distinkcija između telesnih i psihogeno uslovljenih poremećaja. Jozef Brojer, lekar internista, opredelio se za dijagnozu miokarditisa potenciranog neumerenim pušenjem. Kekar hirurg, otorinolaringolog, smatrao je da je reč o nikotinskoj intoksikaciji koju često prate srčane smetnje. Neurotske simptome straha je protumači svojom originalnom teorijom o refleksnoj nazalnoj neurozi, miokarditis nije spominjao.

Sam Frojd, glavni akter događanja, obhrvan strahom, bio je potpuno neodlučan kako da objasni svoje smetnje. Čini se da je priklonio mišljenju Vilhelma Flisa, u koga je tada imao najviše poverenja i sa kojim je bio u transferu sličnom odnosu. To znači da nije imao uvid u psihogenu prirodu svojih smetnji.

Stvari su se razjasnile znatno kasnije na osnovu dostupnih medicinskih podataka i izjava aktera u toj situaciji, Brojera, Flisa, a posebno beležaka koje je sam Frojd načinio.

Ernest DŽouns, biograf Sigmunda Frojda, koji je sigurno detaljno prostudirao istoriju ovog bolovanja, izneo je mišljenje da su smetnje koje je ispoljavao Frojd nesumnjivo neurotske prirode (Jones, 1953, 1955, 1957). Žan-Bertran Pontalis, francuski psihoanalitičar i filozof, smatrao je da je Frojd ispoljavao klasičan oblik neuroze straha, onako kako će je ubrzo i lično opisati, jer je baš u t om periodu Frojd usmerio pažnju na određenje prirode straha i klinički opisivog oblika neuroze. „Frojdovi simptomi koje je tada ispoljavao podsećaju na ono što je dugo predstavljalo jedan od predmeta koji su ga najviše zanimali u oblasti nozografije, etiologije i teorije, to jest na neurozu straha i to njegovo zanimanje za tu vrstu neuroze ostaće živo čak i onda kada bude raspolagao modelom psihonuroza.“ (Pontalis, 1983)

I drugi psihoanalitičari smatrali su da je Frojd ispoljavao neurotske smetnje tipa neuroze straha, jer je bio potpuno preokupiran strahom od smrti, i da ga je potpuno zaokupilo sujeverno računovodstvo u vezi sa smrću (de M’Uzan, 1968), suštinska prinudnost, magično poigravanje sa idejama sopstvene smrti (Becker, 1973)

Maks Šur, međutim, smatra da su Frojdove srčane smetnje bile organske prirode i o njima govori u smislu postojanja medicinskih dijagnoza. Evo kako Frojdovo stanje on opisuje: Frojd je očigledno patio od učestalih napada tahikardije sa najsilovitijom aritmijom (delirium cordis), bolovima u grudima koji su isijavali u levu ruku i dispnejom. Ovi napadi su bili intenzivni i česti i trajali su po više dana… Iz Frojdovog opisa simptoma, može se zaključiti da je patio od napada paroksizmalne tahikardije, aurikularne fibrilacije i koronarne insuficijencije, koje su pratili anginalni bol i dispneja (Schur, 1972).

U zaključku Maks Šur rezimira: „Mi nemamo valjan razlog da prihvatimo teoriju Ernesta DŽounsa da su sve ove nevolje bile posebni aspekti njegove psihoneuroze. Ja sam sklon da poverujem da je između kasne 1893. i 1896. godine Sigmund Frojd patio od napada paroksizmalne tahikardije sa anginalnim bolom i znacima leve ventrikularne insuficijencije; da su ovi napadi dostigli svoj vrhunac tokom aprila 1984. godine kada je patio do organskog miokardijalnog oštećenja, najverovatnije od koronarne tromboze u maloj arteriji ili možda od postinfektivnog miokarditisa sa privremeno povišenom osetljivošću na nikotin. (Schur, 1972)

U prilog postavkama da je Sigmund Frojd ispoljavao tipičnu kliničku sliku neuroze straha ide više utvrđenih činjenica. Pouzdano se zna da je Frojd dugo vremena, u razdoblju između svoje 31. i 43. godine, ispoljavao vrlo izražen strah, fobiju, od putovanja vozom ili takozvanu putnu groznicu, kako se tada nazivala. Postajao je vidno uznemiren, razdražljiv i anksiozan pred putovanje, imao je potrebu da na železničku stanicu dođe sat pre polaska voza iz straha da mu voz ne pobegne. Nikada nije putovao sa i uza sebe je morao da ima pouzdanog pratioca u koga je imao poverenje i koji mu je obezbeđivao zaštitu i sigurnost. Taj zaštitni pratilac bili su njegov mlađi brat Aleksandar, svastika Mina, kasnije u životu najčešće Ana, najmlađa ćerka, ili pak neko od njegovih učenika. Zanimljivo je da je taj fenomen zaštitnog pratioca, u okviru psihoanalitičkog diskursa i seksualne simbolike, prva opisala Helena Dojč (1884-1982), Frojdova analizantkinja, kasnije poznata američka psihoanalitičarka.

Vezu između straha od putovanja i straha od smrti Frojd je protumačio u Tumačenju snova: „… kašnjenje na voz predstavlja utehu za osećanje straha od smrti… odlazak na put i putovanje uopšte su najčešći i najautentičniji simboli smrti, a snovi o putovanju služe da uvere snevača kako on neće otputovati, znači neće umreti. Oni poriču smrt i tako smanjuju svesni strah od smrti.“ (Freud, 1900)

Objašnjenje Frojdove fobije od putovanja vozom i udaljavanja od mesta boravka prvi je saopštio Ernest DŽouns. „Na putu za Lajpcig, kada je Sigmund Frojd imao tri godine, gde je Frojdova porodica nameravala da se nastavni godinu pre nego što su se preselili u Beč, voz je prošao kroz Breslau, gde je Sigmund Frojd prvi put u životu video plinske buktinje. One su ga podsetile na duše koje gore u paklu.“ (Jones, 1953/1957) Iako liči na analitičko prosuđivanje, DŽounsovo tumačenje nije realno i ne treba ga uzimati u obzir. Preciznije i u psihoanalitičkom duhu ovaj simptom je objasnio Erih From. Po Fromu, putovanje je često simbol napuštanja sigurnosti majčinog skuta, doma, simbol osamostaljivanja, čupanja svog korena. Zbog toga ljudi, jako vezani za majku, putovanje doživljavaju kao nešto opasno, kao poduhvat za koji moraju da se naročito predostrožno pripreme (Fromm, 1959).

Mi se pridružujemo savremenim shvatanjima psihopatologije i smatramo da su strah ili fobija od putovanja deo anksiozne psihopatologije koja se najčešće susreće kod paničnog poremećaja ili agorafobije sa paničnim poremećajem, ili je pak nezavisan anksiozni sindrom. Dinamički posmatrano, strah od putovanja je deo fenomena zavisnosti, to jest ne/sposobnosti osobe da kontroliše neizvesnost odlaska i udaljavanja od osoba i mesta koje daju zaštitu i sigurnost, što se direktno povezuje sa strahom od razdvajanja i strahom od smrti. I potreba za zaštitnim pratiocem danas se povezuje sa neurotskim stanjima straha i strahom od razdvajanja, dinamičkim središtem straha od smrti (Erić, 2011).

Dobro je poznato da je Sigmund Frojd dugo vremena ispoljavao bizaran i neuobičajen strah od umiranja od gladi, gladovanja, osiromašenja i bede. U pismu Flisu pokušao je da taj skup simptoma u kome dominira smrt i strah od smrti protumači na sledeći način: „Moje psihičko stanje veoma mnogo zavisi od mojih primanja… Stvar koje se sećam iz svog detinjstva jeste ta da kada su divlji konji na pampama jednom bili uhvaćeni lasom, zadržavali su izvesnu anksioznost do kraja života. Na isti način ja sam nekad živeo u krajnjem siromaštvu i stalno se toga plašim… Moja fobija je bila, ako baš želiš da znaš fobija od bede ili, bolje rečeno, od gladi, a proistekla je iz moje dečje halapljivosti…“ (Pismo Flisu od 21. decembra 1899. godine)

Prvi deo tumačenja se može prihvatiti. U vreme kada su neurotski i srčani simptomi bili intenzivni, Sigmund Frojd je imao 38 godina i živeo je u nezavidnim životnim okolnostima. Izdržavao je suprugu i petoro dece, od kojih je najstarije bilo rođeno 1887, a najmlađe 1892. godine. Poslednje, šesto dete, Ana Frojd, rođeno je tri godine kasnije, 1895. Takođe je morao da izdržava i druge članove svoje porodice. NJegova praksa je bila daleko od uspešne, bez ušteđevine, živeo je tegobno, jedva je sastavljao kraj s krajem, a povrh svega otplaćivao je i dugove još iz studentskih dana, što je doživljavao ponižavajuće.

Međutim, drugi deo tumačenja ovog simptoma je neuverljiv pa i netačan. Strah od osiromašenja, gladi, gladovanja i umiranja od gladi danas bi se mogao primereno objašnjavati unutrašnjim intrapsihičkim razlozima, dinamikom koja je povezana sa strahom od razdvajanja ili depresivnim strahom koji karakteriše depresivno raspoloženje i čini dinamičku osnovu straha od smrti.

Valja spomenuti i tumačenje ovog skupa simptoma koje je priložio Erih From. „Za zavisne osobe, kakav je nesumnjivo bio Sigmund Frojd, vrlo je karakteristično da primaju pretežno preko usta. Kada je neko primalački nastrojen, onda njegovo osećanje sigurnosti počiva na uverenosti da će biti hranjen, ututkivan, tetošen i mažen od strane majke, a strah je dolazio od mogućnosti da baš ta ljubav izostane.“ (Fromm, 1959)

Osim opisanih simptoma straha, Sigmund Frojd je ispoljavao i mnoge druge simptome i znake karakteristične za neurozu straha: strah od razdvajanja, razne fobije, napade panike, opsesivne simptome, hipohondriju, česte promene raspoloženja, depresivnost, bojazan da telefonira, itd.

Ovako raznovrsne psihičke simptome kod neuroze straha uvek prate i mnogobrojni telesni simptomi koji upotpunjavaju kliničku sliku. Osim srčanih smetnji, koje je Sigmund Frojd doživljavao dramatično, često se žalio i na druge telesne smetnje: glavobolju, koju je opisivao kao napade migrene; nazalne simptome kojima se tada označavalo oboljenje sinusa ili hronično zapaljenje sinusa iz kojih se cedio sekret; neke prilično nejasne gastrointestinalne simptome, praćene bolovima, tečnim stolicama, koje je Maks Šur kasnije označio kao iritabilni kolon i spastički kolitus, itd.

Kliničko i psihoterapijsko iskustvo nas uči da nema neuroze straha bez jasnog i veoma raznovrsnog ispoljavanja telesnih simptoma. „Svesni strah od smrti neposredno se obara na telo uz najmanje moguće transponovanje, pomirenje i obradu u obliku fantazama. Smrt ne govori!“ (de M’Uzan, 1968)

Pored opisanih telesnih simptoma neuroze straha valja spomenuti i telesne i psihosomatske bolesti od kojih je bolovao Sigmund Frojd, koje uveliko upotpunjavaju sliku jedne anksiozne osobe koja napetost i strah konvertuje u telesni simptom ili psihosomatsku bolest.

Kao mali Sigmund Frojd je govorio šuškavo ispoljavajući neku vrstu dislalije, poremećaj u govoru ili pak govornu anksioznost koja bi se mogla protumačiti njegovom veoma izraženom stidljivošću. Na sreću, taj poremećaj govora, koji su kasnije imala i sva njegova deca, osim prve devojčice, prolazila su tokom puberteta.

Da spomenemo i spisateljski grč o kome je sam Frojd govorio ističući da ga je, s vremena na vreme, u dugom životnom periodu, često mučio. Izbegavajući da i ovaj simptom svrsta u histerične simptome, iza kojih uvek leži konflikt, Ernest DŽouns, iznosi skoro neverovatnu priču. Po njemu je Sigmund Frojd toliko mnogo pisao da je uzrok mogao da bude zapaljenje živaca, a ne neuroza!

Sigmund Frojd je godinama bolovao od sinusa i komplikacija sa tim u vezi. Imao je i česte napade migrene, koji su se opirali svakom lečenju, čak i hirurškim intervencijama koje je preduzimao Vilhelm Flis. Dva prijatelja su verovala u nazalnu teoriju nastanka migrene pa su smatrali da je hirurška intervencija najcelishodnija. I Ernest DŽouns je, štiteći psihološki integritet svog idola, smatrao da su migrene organskog, a ne funkcionalnog porekla.

Sigmund Frojd je bolovao i od retkog oboljenja – meralgije parestetike, koju je lično 1895. godine prvi klinički opisao zajedno sa još dvojicom lekara (Bernhardt, 1895; Roth, 1895; Freud, 1895). Kasnije je razjašnjena priroda ove bolesti i shvaćena je kao jedan od ekvivalenata depresije. Treba spomenuti da je i jedan od njegovih sinova bolovao od istog oboljenja.

Najzad, treba istaći i druge telesne tegobe koje je Frojd imao: učestalo mokrenje, koje se redovno viđa kod anksioznih osoba, probleme sa prostatom i opstipacijom, itd.

Osim što je direktno ispoljavao simptome neuroze straha i strah od smrti kao centralnu ekspresiju, Frojd je izgradio i opšti sistem psiholoških mehanizama kojim se branio od ovih negativnih i osiromašujućih emocija. Po mnogima koji su se bavili životom i radom Sigmunda Frojda, on je bio tipičan radoholik. Radio je mnogo, po ceo dan, od jutra do kasno u noć, može se reći da se utapao u rad pa se to uzima kao njegova najjača odbrana od straha i straha od smrti. Svoju preokupiranost i obuzetost radom Sigmund Frojd je najčešće objašnjavao egzistencijalnim problemima, što je uobičajena racionalizacija anksioznih osoba potvrđena mnogo puta u psihoterapijskoj praksi.

Radni dan Sigmunda Frojda, ustaljen i stereotipan, izgledao je uvek isti i tako punih 50 godina! Ustajao je u 7 ujutru i radio sa pacijentima od osam do 12h. Posle podnevnog obroka sa porodicom odlazio je u jednočasovnu šetnju tokom koje je redovno svraćao da kupi sebi cigare. Vraćao se kući i nastavljao da radi s pacijentima ili je obavljao konsultacije do 19h uveče. Posle večernjeg obeda igrao je karte sa svastikom Minom ili izlazio do obližnjeg kafea gde je pušio i čitao novine. Oko devet ili 10h uveče povlači se u svoju sobu gde je pisao radove, knjige, predavanja ili pisma prijateljima i kolegama, sve do posle ponoći.

U izdanju Arhipelaga i New momenta

Izdavačke kuća Arhipelag i New moment iz Beograda objavile su prvi od tri planirana toma velike biografije osnivača psihoanalize Sigmunda Frojda iz pera istaknutog psihologa LJubomira Erića. U knjizi pod naslovom „Sigmund Frojd – Život sa strahom od smrti“ obuhvaćen je period od Frojdovog rođenja 1856. do izbora za počasnog profesora Univerziteta u Beču 1902. godine.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi odlomak iz ove knjige o naknadnom dijagnostikovanju Frojdovih strahova koji su ga mučili tokom života. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari